Sjenčanje svjetlom i sjenom

 

NOĆNO OBEZBOJIVANJE

Kad zakoračimo u noć, boje ustuknu.

Noć obezboji boje kistom za chiaroscuro,

Ostaju samo nijanse:

Svijetlotamna, tamna i tamnotamna.

Na nebeskom svodu titraju udaljena sunca i planeti

Zaogrnuti u tajne o potencijalnom životu

I bićima koja nas promatraju zgranuto,

Prosipajući dragulje iz svojih riznica da nas obraduju.

Mi sadimo na svod iskre umnog plamena iz očiju,

Mi sadimo i cvijeće zla. 

Gradovi odašilju uvis svjetlosne mrlje,

Po tlu se vuku sjene lupeža i ubojica.

U četvrti Bahnhofsviertel u Frankfurtu

Posrnula ljudska bića leže na uličnom betonu,

Na bezbojnom hladno-hladnokrvnom asfaltu.

Na kolodvoru u Brüsselu sjene lelujaju

U potrazi za plijenom.

Odsutnost boja sve je dulja,

Tamnotamna nijansa prekriva zemlju.

Boje se vraćaju tek kad prst Sunčeva zraka

Dotakne pupoljak crvenog maka

Ili žuto-crveni jesenji list.

NOVI SVIJET – NOVE RIJEČI

Riječima možeš stvarati dan,

Osvijetliti ga za potištenog

Što kruži u svom turobnom bezizlazu.

Riječima možeš činiti jer riječ je čin

I tvoje „da“ nekome može

Otvoriti zabravljenu tamnicu samoće.

Riječi svijetle kao znane

„Zlatne jabuke u srebrnim posudama“,

Namjesto da raspaljuju vatre

U granju i korovu sukoba.

Ni spomena u novome svijetu

Na bujice turpizama, vulgarizama,

Pejorativa – te me posljednje osobito rastužuju

Kad se izgovaraju sa samouzvišenih tronova.

U novom ih svijetu nema,

Nema jer svatko svakoga želi

Učiniti značajnijim od sebe

Izgovarajući aprob(r)ative i

aprosestrive.

SRETNE ŽENE

U Novome svijetu susrećem sretne žene.

Dugovječne, snažne, oči im isijavaju sunca,

Iz očiju im istječe Aurora Borealis.

I lijepe su zemaljski u lepršavim haljama,

Prvenstveno umne – s pečatom tople inteligencije na čelu,

Radne mravčice u sofisticiranim mravljim hodnicima,

Pčele medonosne u tvornicama zdravlja.

Štoviše, one grade krtičnjake,

Postavljaju mehanizme za brze pruge,

Kopaju jezera, isušuju bolesne bare,

Bagerima se zalijeću u suton,

Preskaču ograde, uspinju u oblake.

U Novome svijetu

Baba ne cmizdri pod galgama.

Sinovi su sretni, nema gospon Komeša i njemu srodnih

Jačih od samoga Boga.

U Novome svijetu nema sigurnih kuća

Jer cijeli je svijet velika sigurna kuća

I nema modrica na tijelima depresivnih mučenica

S kolobarima pod očima.

PROZOR KOJI SVIJETLI

Kad padne noć, iz tame sobe

Gledam kroz svoj ugasli prozor

Jedan vazda osvijetljen prozor na drugoj strani obale.

Svijetli kao zlato žeženo, kao uglačani bakar.

Tko bdije ondje iza tog prozora?

Tko je marljiv i veze i tka i izrađuje haljine

Od muslina? Tko lijeva biste

Kao lastavica ustima, kljunom i krhkim prstima?

Tko se ondje možda u terminalnoj fazi bolesti

Sjeća živopisnih prizora i vidi sve kako je

Trebalo biti – tek pred grobnim vratima spoznaš

Istinu i sve je kristalno jasno kao u zenitu

Kad sunčeve zrake padaju okomito i obasjaju tjeme.

I zaspim i probudim se u noćnoj tmini,

A taj prozor i dalje odzrcaljuje sunce.

To zacijelo i nije prozor, nego lice koje svijetli.

To nije prozor, nego duša koju tama

Ne može ugasiti.

AUTORITATIVNO RODITELJSTVO

Na kojem su sveučilištu labudovi studirali roditeljstvo?

Na Oxfordu ili na Yaleu, u Pragu ili u Wienu?

Tko su im bili mentor i mentorica?

Autoritet su stekli bez prisile, nisu prijetili ni krilom ni kljunom.

Njihova ih djeca slijede kao kompozicija kakvog vlaka,

Poslušna su kao vagoni koji prate lokomotivu u svaku stopu.

Znaju da ih neposluh može stajati života,

Da ih iz grmlja motre oči ptica grabljivica,

Da su mesožderi lukavi kao lisice,

Robusni kao divlje svinje.

U jednom trenu otac uz grleni krik

Brzinom svjetlosne munje poleti na obalu

Na kojoj je oštrim okom primijetio

Pomamno i tamno lice predatora.

Sretna su djeca labudova.

PROGRESIJA PRIJATELJSTVA

Prijateljstvo preskače prepreke,

Prijateljstvo previđa prijestupe,

Prijateljstvo prihvaća,

Prohodi neprohodno,

Priznaje nepriznato.

Prijateljstvo ne priznaje predrasude,

Prijateljstvo je prebivanje na prijestolju.

Preobličuje se u presvijetle predjele prirode,

U procvat proljetnica.

Prijateljstvo nas privodi u pripovijedanje,

U prikazanje i priču,

U predgovor i pogovor,

Čak u peripetiju,

Čak u prasak.

Opredjeljujem se za pravo prijateljstvo:

Pravedno, pravično, pravokutno,

Prema pravilu, pravopisno, propisano,

Pravocrtno, progresivno... 

BIĆA IZ SJENE

Često uočavamo bića i stvari površno,

Površno jer zamjećujemo što je na površini,

Što se izlaže u krupnom planu,

Što se nudi u kružnom obličju,

Što priziva svojom arogancijom,

Što se goropadno razmahalo,

Što pršti volumenom.

Vidimo i blještave zavjese,

Vidimo njihov krik boja,

Blijesak vriska,

Predstave dronovima,

A ne vidimo bića i stvari iz sjene,

Iz sjene i tišine u zaleđu.

Ne vidimo Krležinog „nekog

Kome bismo mogli napisati pismo“,

Ne vidimo što je suptilno i skriveno,

Skriveno jer je mnogocjeno.

POETSKA KRITIKA

Emilija je znana kao kovačica stihova.

Kuje ih od željeza užarena u kovačnici,

Kadšto uz pomoć Hefesta,

I vješto svija u trajne oblike

tvrđe i od željeznog Rimskoga Carstva –

Neka se nađu za buduća pokoljenja.

Krešo je „krijes na brdima“.

Njegovi su stihovi vatra znakovlja

U tami ovog ratničkog svijeta,

Svako slovo jedna je krijesnica.

Njegova poezija malo-malo prhne jato sijevnica

Prkoseći zvijezdama.

Ivan sam samcat obrađuje svoj vrt

Prema Voltaireovu savjetu.

U svojim lijehama, u svom ružičnjaku

Zasađuje i koprive prepune žarnih dlačica

Da ožare neoprezne duše i pospano čitateljstvo.

Lana svoje stihove odijeva u lan i pamuk,

U tkanine sa zlatnim i srebrnim nitima.

Njezina poezija ima oči plavetnog lanskog cvijeta.

Dobroćudnom začudnošću i liječi

Ako se uzima dozirano u poetskoj prehrani.

Davor je ime slavenskog boga rata. Davor je rođen za davorije,

Da pjeva o rodoljublju i podiže barjak,

Ali Davor sklon neposluhu piše o svemiru.

Njegove su pjesme antiratni pokliči ljubavi i mira.

Od Davorovih antidavorija bog Davor drhti, sav crven od stida.

UVJEŽBAVANJE VJEČNOSTI

Razumjela sam da sam omeđena vremenom,

Da postoje uzrasti i granice, prvi plač i smrtni izdisaj.

Da je djetinjstvo doba gladi za mlijekom i medom

I doba žeđi za vodom i znanjem.

Posebno za čitanjem.

Da je mladost posvećena emocijama

U visokom i niskom registru, u širokom spektru,

I vučjoj potrazi za srodnom osobom i za prijateljstvom,

Za autentičnim odnosom.

I za pravdom.

Da je doba zrelosti fascinirano postignućem,

Radnim erosom i društvenim angažmanom,

Obilnim interakcijama i pitoresknim putovanjima

I da je posvećeno rađanju i podizanju djeteta,

Najčudesnijeg grozda u razlaslom vinogradu.

A da je starost u pogledu na vrijeme neprolazna sadašnjost,

Komadić vječnosti u sadašnjem svijetu,

Novo djetinjstvo s unucima uza skut kao s ptičicama,

Bezbrižnost koja se rađa kad spoznamo i ljubav i ništavost,

I moć i nemoć, i shvatimo put Svemogućeg koji nas je proveo

Kroz scile i haribde.

Poezija kao otpor turobnoj bezizlaznosti svijeta

Piše Darija Žilić

Đurđica Garvanović-Porobija doktorica je filologije, diplomirala je, magistrirala i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljuje radove iz područja stilistike u stručnim i znanstvenim časopisima, autorica je više i znanstvenih knjiga poput Veliki mešetar svih biblizama i Svijet u amfori, sedam eseja o poeziji Krešimira Bagića. Uz znanstveni rad i rad u školstvu, ona objavljuje i poetske knjige koje su vrlo zanimljive zato što u njima pjesnikinja povezuje svoje stilističko znanje s poetizacijom prirode, duhovnosti, svijeta, ljudi. Sve to čini načinom koji je naizgled jednostavan, ali u dubinskim slojevima iščitava se i igra riječi, aluzije na brojne figure, pjesme, autore iz hrvatske i svjetske književnosti. To je metatekstualnost koja ne čini poeziju krutom i hermetičnom, već naprotiv – prozračnom i snažnom gestom kojom autorica sublimira i vlastito životno iskustvo, duhovnu snagu i mudrost, tako da su pjesme i začudne, fantazmagorične, ali i obojene povjerenjem u riječ i život.

Riječima pjesnikinja stvara novi svijet, prozor koji svijetli i imaginira duhovne svjetove koji su kontrapunkt ovome strašnom, koji poznajemo. O autoričinoj knjizi Koncert za voćnjak iz 2020, Davor Šalat piše kako je monotematski prožeta prirodom (konkretnije voćnjakom i njegovim fenomenima) kao najkonkretnijim okvirom čovjekova života koji je stvorio Bog. Pritom je pjesnikinja svoju zbirku i vrlo pažljivo poetski koncipirala prema Vivaldijevu djelu Četiri godišnja doba.

Povezanost čovjeka i prirode, njihova isprepletenost, temelj su poetike, pjesnikinja koristi niz stilskih figura, znanja iz mitologije, ali i uopće iz kulture, no sve je to prožeto duhom u kojem dominira ne erudicija, nego fascinacija životom i svim njegovim oblicima, promjenama, intenzitetima, slojevima koje pjesnikinja pomno bilježi. Poezija dobiva panteističku notu koja pak govori o snazi nature naturans, koja pokreće stvaralačku svijest i čini je prožetom čitavim nizom metafora, personifikacija, inverzija, simbola itd., a priroda, voćnjak postaje objektivni korelativ kojim se prelamaju život i sjećanja, djetinjstvo, sve faze čovjekova života.

Davor Šalat bilježi da Đurđica Garvanović-Porobija koristi tradicionalna stilska sredstva raznim intenzitetima, ali ponekad i modernističke montaže, a upravo fantazmagoričnim, te suptilnim povezivanjem ontološkog, osjetilnog i onog svijeta onkraj, stvara posebnu kozmološku cjelinu. Šalat je uočio i intenzivno spominjanje boja i bogate unutrašnje doživljaje vanjskog svijeta.

I u novom ciklusu Sjenčanje svjetlom i sjenom, pjesnikinja donosi chiaroscuro slike, prostore koji su „obezbojeni“, a sve to čini nježnom gradacijom sjajno ocrtavajući atmosferu koja obuhvaća i Svemir i prirodu. Nebeski svod je onaj na kojem titraju udaljena sunca i planeti, a njemu pjesnikinja dojmljivo supostavlja bezbojne asfalte europskih gradova, a potom taj proces preokreće, vraćanje boja iz bezbojnog prikazano je senzualistički, i kao proces vječnog vraćanja: „Boje se vraćaju tek kad prst Sunčeva zraka / Dotakne pupoljak crvenog maka.“

U ovome je ciklusu bitna tema odnos vremena i vječnosti, svijest lirske junakinje o omeđenosti vremenom, i svojevrsna poetska rekapitulacija života, svijesti o „komadiću vječnosti u sadašnjem svijetu“. Tu je i spoznaja o istovremenoj ljubavi i ništavnosti, o spoznaji puta Svemogućeg kao tvorca koji donosi autorici snažnu gestu za poetsku reskripciju svijeta. Posebno je naglašeno povjerenje u ljude koje danas nažalost izostaje, ali ga pjesnikinja u nizu pjesama o prijateljstvu obnavlja i ističe i manifestno zaključuje u pjesmi s anaforičkim nizom: „Opredjeljujem se za pravo prijateljstvo: / pravedno, pravično, pravokutno“.

Suptilno autorica označava sve ono što ostaje u sjeni, što se ne nameće i nije arogantno, te poziva čitatelje da pogledamo iza tih dronova, zastava i bljeskova „bića i stvari iz sjene“ i time kao da svojom poezijom, odnosno svojom poetskom kamerom oslikava sve ono bitno, vrijednosti koje su danas pogubljene i zanemarene. Svojom poezijom i povjerenjem u riječ ona ne samo da stvara poeziju, nego i novi svijet lišen turpizama, vulgarizama, taština i bahatosti, autoritativnosti, jer upravo riječima kao činom donosim svjetlo: „Riječi svijetle kao znane / Zlatne jabuke u srebrnim posudama.“ U takvom novom svijetu nema ni mučnine, žene su sretne jer „iz očiju im istječe Aurora Borealis“.

Premda u poeziji Đurđice Garvanović-Porobija i u novome ciklusu nalazimo brojne aluzije na pjesnike, pa i zanosnu „poetsku kritiku“ kojom pokazuje zadivljenost pjesničkim opusima kolega, ali i Krležu, Baudelairea, niz stilističkih figura, njezina poezija nadilazi intertekst i postaje poezija o novoj kozmogoniji svijeta, koja donosi izlaz iz turobnog bezilaza svijeta kojim smo okruženi i koji se samo naizgled čini kao jedini mogući.