Sjedeći na Cvjetnom u Zagrebu

Na tom trgu, premda ima dosta mjesta za sjedenje, ne sjedim često. Zapravo, otkako znam za sebe, ovim sam trgom najprije samo prolazila, jer u vrijeme svoje rane mladosti još uopće nisam nikamo sjedala na kavu, a još manje udovoljavala sebi za svaki ćef. Tim sam trgom godinama prolazila svaki dan prema svojoj osmogodišnjoj školi, onoj u Varšavskoj ulici 17 (a to nije ona popularnija „s velikim dvorištem“; ona je preko puta na broju 18). Naravno, na sam trg vodio me prolaz Oktogon, u kojem se tada ne bih zadržavala, jer valjalo je u školu stići na vrijeme. Druga je pjesma bila kad sam išla iz škole kući. Onda se baš i nisam žurila. Istini za volju, taj vrlo lijepi prolaz, koji se po projektu Josipa pl. Vancaša počeo graditi 1898. kao monumentalna palača Prve hrvatske štedionice, bio je nekoć mnogo življi nego što je danas. Najživlje je bilo pod kupolom u sredini, osobito oko dućana koji smo kolokvijalno zvali „Kod slijepaca“. Rukotvorine slijepih osoba bile su izložene do polovice proširenja nalik malom trgu, tu se imalo što vidjeti, pa su se ljudi češće zadržavali u tom dijelu Oktogona i zbog napasanja očiju, ali i zbog kupnje (pletenih cekera, rogožara, raznih drvenih kuhinjskih potrepština i sl.).

Cvjetni trg / Snimila Jelena Šporčić Prtorić

Kad sam se zaposlila, prvo mi je radno mjesto bilo jedno činovničko u Njemačkom generalnom konzulatu u Preobraženskoj ulici 4 (1968. godine jedino predstavništvo Zapadne Njemačke u Jugoslaviji), ljudi su tada masovno odlazili u Njemačku na rad, a viza je trebala i za rad, i za posjet, čak i za tranzit, pa je posla bilo doslovno od jutra do večeri. Radila sam u pasoškom odjelu, a taj je i bio najzatrpaniji poslom. Srećom, ondje sam ostala samo šest mjeseci, no sjećam se s kakvom sam nostalgijom gledala kroz uske prozore do poda na taj trg, misleći kako više nikada neću u podne moći zbog posla hodati njime – a rješenje se nudilo samo od sebe: treba samo zakoračiti kroz prozor u tom visokom prizemlju i naći se na slobodi. Tlapnje, dakako. No njih se dobro sjećamo. Naravno, taj se crni zarobljenički scenarij nije dogodio i ja sam već vrlo brzo nakon svojega prvog namještenja opet mogla kročiti Cvjetnim trgom i bez iskakanja kroz prozor od vele muke. No svaki moj takav skok (zbog prizemnosti daleko od samoubojstva) uvijek bi bio okrznut i neizbježnom literaturom, jer se pokraj Njemačkoga konzulata na br. 6 nalazila skromna kućica s pločom da se u njoj rodio hrvatski antologijski pjesnik Vladimir Vidrić (1875–1909). U njoj je nekoć bila i tipografija, a ja se još sjećam da su se na šalteru primali razni oglasi za Večernji list – o pogrebima, o kupnjama i prodajama (motorna vozila, kućanski aparati, rjeđe i umjetnička djela), o iznajmljivanju soba i stanova, tako da je preko toga praga kročila sva sila ljudi. Godine 1975. Društvo književnika Hrvatske postavilo je na tu kuću spomen-ploču o stogodišnjici Vidrićeva rođenja. Doduše, ima i onih koji kažu da se Vidrić nije rodio u toj kući, no Društvo književnika valjda je znalo što radi. Bila je ondje i kuća i spomen-ploča na njoj. Danas više nema ni kuće ni
ploče.

Jednoga dana sjedila sam s mužem na tom trgu i pila kavu. Na taj lagodni sastanak došla sam s drugoga sva zadihana, no sam trg s obiljem cvijeća odmah me umirio. Trebalo je samo otvoriti sve pore i upiti te zanosne mirise. A onda su nadošle i uspomene pomiješane s knjiškim znanjem.

Trg koji Zagrepčani odvajkada zovu Cvjetni nije se oduvijek tako zvao. Štoviše, službeno se nikad nije tako zvao. I na njemu nije odvajkada bilo cvijeće. Od sredine 14. st. tu je stajala župna crkva sv. Margarete, uz koju je dugo bilo i groblje. U srednjem vijeku trgovi su se i formirali uz župne crkve (tako na Gornjem gradu i Sv. Marko). Od dana sv. Margarete (17. srpnja) ovdje su se od 14. st. održavali dvotjedni sajmovi, sve dok ih 1641. nisu preselili na Harmicu (danas Jelačićev trg). Godine 1794. napuštenu crkvu sv. Margarete kupila je Pravoslavna općina i izgradila za svoje potrebe crkvu Preobraženja Gospodnjeg (konačan oblik dobila je 1866. godine). Godine 1897. na Trgu (Margaretskom) porušene su sve kuće između Margaretske i Preobraženske ulice i otad je taj trg prozvan Preradovićevim imenom. Još je dugo bio bez spomenika pjesniku po kojem je dobio ime. Taj se spomenik nalazio na Akademičkom trgu (iza HAZU) i tek je 1954. preseljen na ovaj trg, koji u novijoj povijesti izaziva nove prijepore, osobito otkako su na njemu 1995. posječena sva stabla, a gradske su se vlasti prostrle pred novcem privatnika Tome Horvatinčića, koji je s kompleksom Preradovićev trg – Ilica – Gundulićeva – Varšavska mogao raditi što hoće. Tada je srušena i jedna kuća sa spomen-pločom, ona Vidrićeva, jer pohlepnim neznalicama ništa nije sveto. Nestalo je i Kino Zagreb (zbog kojega sam jednom umalo fasovala dobre batine jer sam lagala – rekla sam tati da se jedne nedjelje idem rolšuati oko Kazališta, a otišla sam na matineju Carmen Jones u to kino; tata me u laži lako ulovio, a meni je to kino ostalo nezaboravno i sada kad ga više nema).

Za SFRJ taj je trg nosio ime kojim ga nitko nije zvao: Trg bratstva i jedinstva. Cvjećari su spasili stvar i lako istisnuli i bratstvo i jedinstvo, nametnuvši trgu ime Cvjetni, kako ga kolokvijalno zovemo i danas. Malo je čudno što se od Preradovićeva trga proteže i Preradovićeva ulica – čemu treba oboje? Na uglu trga i istoimene ulice nalazila se nekoć izvrsno opremljena Znanstvena knjižara, no i ona je ustuknula pred najezdom novih telekomunikacija (tko da čita knjige?). Što mi preostaje nego vratiti se u svoju literaturu: Nekad bilo – sad se spominjalo (A. G. Matoš). Ni spomen neće dovijeka. Antologijskoga Vidrića lako smo se odrekli.