Scena kao stvarnost, kao život sam

Krešimir Dolenčić, od svoga prvog stupanja na kulturnu scenu, nije bio samo još jedan diplomirani redatelj, nego jedinstvena i rijetka pojava koja će se u godinama koje su uslijedile prometnuti u nezaobilaznu figuru hrvatskog teatra i kulture. Istinski posvećenik, opsesivno vjeran onome što radi, onome scenskom i izvedbenom, od klasičnih drama, opernih i operetnih izvedbi, pa sve do društvenih događaja od nacionalne i državne važnosti, Dolenčić traje četiri desetljeća i teško je danas razmatrati, ne samo kazalište, nego kulturu u Hrvatskoj, a da ne spomenete njegovo ime. Sukus je to znanstvenog kolokvija Kazališni redatelj Krešimir Dolenčić koji je u povodu četrdesete obljetnice rada organizirao Odjel za kazalište i film Matice hrvatske okupivši pritom Dolenčićeve suradnike, povjesničare teatra, redatelje, glumce, dramatičare, znanstvenike, novinare, glazbenike, intendante koji su govorili o svim aspektima njegovog rada.

Vesna Muhoberac, Anja Šovagović-Despot, Krešimir Dolenčić i Miro Gavran / Snimio Mirko Cvjetko / MH

Četrdeset godina profesionalnog rada u teatru

Dramatičar Miro Gavran istaknuo je kako je „Dolenčić jedinstvena pojava u hrvatskoj kulturi koja tijekom četrdeset i tri godine svog profesionalnog djelovanja ostavlja neizbrisiv trag u hrvatskom glumištu“.

„Svestran umjetnik, obrazovan, intelektualno radoznao, čovjek mnogostrukih talenata, onaj koji uvijek čita. Nema u našoj kulturi takvih osobnosti puno, a još manje u našem kazalištu, ne postoje dvije takve osobnosti“, rekao je Gavran i podsjetio kako je Dolenčić režirao oko stotinu i trideset predstava, među kojima su drame, komedije, mjuzikli, predstave za djecu i mlade, ali i brojna društvena događaja koja su ostala dijelom kolektivne svijesti hrvatskog društva.

Pročelnica Odjela za kazalište i film Matice hrvatske Anja Šovagović-Despot podsjetila je na uspomene koje je vežu za Dolenčića s kojim je dijelila školske klupe u zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji, istaknuvši kako je ona ta koja ga je svojedobno kao tinejdžera pitala zašto ne bi upisao režiju.

„On je moj školski i kazališni kolega, glumački partner, ravnatelj, ali i kum i prijatelj. Ona obitelj koju čovjek svjesno bira znajući koliko će ga to u životu koštati, obitelj koja se useljava izravno u srce. Njemu ne možete odoljeti, sve i da želite. U doba kada smo se upoznali, bio je onaj koji je vukao torbu punu knjiga, onaj s kojim smo na tavanu stana mog oca u tajnosti kovali planove za upis na Akademiju za kazalište, film i televiziju“, kazala je Anja Šovagović-Despot naglasivši kako su kao „urotnici zeznuli Petra Dolenčića koji je htio da mu sin bude liječnik i nije dopuštao ni pomisao na kazališnu režiju“.

Međutim ničega u teatru nema, čega nema i u životu, pa je Dolenčić, usprkos roditeljskim željama, završio kazališnu režiju na onoj istoj Akademiji na kojoj je gotovo dva desetljeća i profesor.

„Hrvatska bi kultura, da je poslušao oca, bila uskraćena bez čovjeka vulkanske energije, neiscrpnog vrela talenata, beskrajne znatiželje i tvrdoglave posvećenosti. On je vječni Mozartov dječak s čarobnom frulom koji kroz svijet ide i traži ljepotu i radost. San jednog zanesenja bila je režija, danas živimo u vremenu čarobnog redatelja ostvarenih snova“, dodala je Anja Šovagović-Despot.

Sto trideset predstava diljem svijeta – od Đurđevca do Pekinga

O Dolenčiću kao „čovjeku od Teatra“, koji je u postavio gotovo sto trideset dramskih, opernih i operetnih predstava u Hrvatskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Kini i SAD-u, te režirao u svim većim kazališnim kućama u zemlji i na festivalima, predavao glumu na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Londonu i Houstonu, govorila je Vesna Muhoberac. Naglasila je kako je uvijek i svugdje bio vizionar i ispred svog vremena, neovisno o tome je li riječ o najvećem događaju u Pekingu gdje je na pozornici Verdijeve Aide imao dvije tisuće i osamsto sudionika ili režiji književne promocije u HNK u Zagrebu nedavno.

„Za Dolenčića je najvažnija njegova estetika začudnosti. Ne postoji ono gdje vas nije u stanju iznenaditi. Još od Lifta, Lažljivog i fantastičnog teatra koji je osnovao na Akademiji, njegova je estetika uvijek lucidna, uvijek iznova ‘stvorena’“, istaknula je Vesna Muhoberac i podsjetila na njegove veze s Dubrovnikom i Dubrovačkim ljetnim igrama gdje je u zadnje dvije godine režirao Ekvinocijo Iva Vojnovića i Goldonijeve Ribarske svađe, a režirao je i svečanost otvorenja Pelješkog mosta. Osim uz Dubrovnik i Đurđevac, gdje dugi niz godina igra njegova Legenda o Picokima, Dolenčić je neraskidivo vezan za Zagreb, ne samo kao za rodni grad, mjesto puke zavičajne topografije, nego kao za estetsku odrednicu u formativnim godinama – od časopisa Polet, Kulušića, Univerzijade, do profesora kojima, kako je sam istaknuo, duguje većinu onoga što zna.

Osebujan i začudan redatelj koji je učio od Zuppe, Marinkovića, Spajića

Slijedila su prisjećanja samoga Dolenčića. „Kosta Spajić predavao mi je režiju, a moji su učitelji bili Vjeran Zuppa, Krešimir Brlobuš, Vladan Švacov, Tomislav Zvonar, Radovan Ivančević, Ranko Marinković,  Ante Peterlić, ne znam tko uz takve ljude ne bi naučio ovaj zanat. Nesebično su dijelili ne samo znanje, nego život s nama i gajili duboko poštovanje prema studentima“, rekao je Dolenčić istaknuvši kako „mnogih njegovih režija ne bi bilo bez Duška Ljuštine“, koji ga je „naučio lakoći ophođenja, brzim odlukama, strogoći i blagosti kada treba“. „Počelo je prije četrdeset godina, i nije se zaustavilo do danas, od velikih, kompliciranih i zahtjevnih drama, opera, pa do svih sportskih medalja, mostova, cesta u Hrvatskoj“, dodao je.

Krešimir Dolenčić prisjetio se važnih trenutaka i osoba na putu oblikovanja vlastite estetike

Ivica Prlender, nekadašnji intendant Dubrovačkih ljetnih igara, prisjetio se suradnje i poznanstva s Dolenčićem, kojega je upoznao još osamdesetih godina, svjestan da je pred njim tih godina, dok je režirao Dunda Maroja, bio jedan osebujan, vedar i začudan redatelj koji će, kako je istaknuo, i u idućim godinama gajiti istu takvu estetiku i poetiku.

Ništa manje nije zanimljiv ni Dolenčićev osebujni idiolekt o kojem je govorio jezikoslovac Marko Tadić koji je u analizi njegova jezika istaknuo kako bi mogao napraviti Dolenčićev rječnik i to na temelju iscrpnih analiza leksika iz njegovih javnih nastupa, ali i pisanih tekstova. „Kroz ovu analizu vidimo kako razmišlja o kazalištu, kako tumači kazališni jezik koji je oduvijek zrcalo života. Njegov korpus sadrži pravo leksičko bogatstvo, pa prema nekim bizarnim parametrima ispada da je njegov rječnik bogatiji od općeg rječnika iz općeg korpusa, međutim, važno je nešto drugo: što on govori, a najčešće su to riječi kazalište, glazba, Zagreb“, rekao je Tadić.

Talijanski bel canto i kontinuitet
u zagrebačkom HNK

Ana Lederer, teatrologinja i nekadašnja intendantica zagrebačkog HNK, naglasila je u svom izlaganju kako je „Dolenčić onaj redatelj koji u HNK u Zagrebu treba imati kontinuitet jer je neraskidivo vezan za tu instituciju, i kroz operne i dramske predstave“. „Dolenčićev operni repertoar pokazao je da ga uvijek zanima novo, posebice suvremene opere koje su inače rijetkost u nacionalnim kulturama. On je redatelj koji vjeruje u ideju ansambla i koji se voli igrati žanrom. Njegov repertoar odavno prelazi okvire tzv. komičnog repertoara kojima se površno karakterizira. Važan je hrvatski redatelj, ne zbog brojki, nego antologijskih i nagrađivanih predstava, zbog onoga što nam u kazalište donosi kao duh vremena i duh stvarnosti. Uspio je u prolaznosti teatra ostvariti svoju neprolaznost“, kazala je Ana Lederer.

Zdenka Weber je, govoreći o Dolenčićevim opernim režijama, istaknula kako njegovu „umjetničkom habitusu i karakteru odgovaraju naslovi koji afirmiraju talijanski bel canto ili pak francusku duhovnost“. „Njegovo viđenje i vizualizacija opernog sadržaja ne uključuje samo vođenje likova, nego ukupnog glumačkog ostvarenja“, rekla je.

Antiratni redatelj koji gradi svjetove humanizma

Trpimir Matasović je, pak, govoreći o pacifizmu u opernim režijama, naglasio kako „kazalište neće promijeniti svijet, no svijet se mijenja samim početkom bilo koje predstave“, pa u tom kontekstu ističe da je Dolenčić izrazito antiratni, pacifistički i humanistički redatelj u čijim se predstavama, premda tematiziraju sukobe, ratove, pogibije susreće potreba da se na „u boj, u boj“ odgovori zamjenom kroz duhovna smirenja i izgradnju svijeta u kojem ratni pokliči neće biti potrebni. „Ono što je meni bitno i što vidim u mnogim predstavama je to da svoje mjesto pod Sunčevim krugom nalaze svi, i pape i migranti, svijet u kojem će čovjek čovjeku biti brat, a ne neprijatelj“.

Stanko Juzbašić istaknuo je kako se „Dolenčićeve vizije uvijek tiču prijelomnih mjesta u predstavi i sadrže slikovito iskazanu glazbenu primisao koja se može doživjeti“, navodeći uputu u Ribarskim svađama o glazbi koja se može mazati na kruh. Ozren Bilušić je, pak, istaknuo kako Dolenčić ima „dar zainteresirati pjevača, jer nije onaj redatelj koji dođe s nacrtanom i zadanom emocijom, mimikom lica, nego traži povratnu informaciju od nas, soliste potiče da uđu u ulogu, ansamblu otvara oči“.

Ljuština: Udario je pečat
gdje drugi nisu

Znanstveni je kolokvij zaključen izlaganjem Duška Ljuštine koji se prisjetio režije i organizacije otvorenja zagrebačke Univerzijade 1987. pod palicom Paola Magellija u kojoj je značajnu ulogu odigrao i mladi Dolenčić. Ljuština je istaknuo: „Bila je to prva velika manifestacija u to doba u Hrvatskoj na kojoj se svirala hrvatska himna, svirali su se i Slaveni, ali potres je bila i hrvatska himna. Taj golobradi klinac odigrao je nevjerojatnu ulogu, povezao s toliko emocija i znanja silne ljude, bila je to, u umjetničkom smislu, kvalitetnija priredba nego što je bila u sportskom sama Univerzijada. Inzistiralo se na rukopisu folklora, rukopisu provincije, a mi smo se izborili da to ne bude tako. Od tada do danas, Dolenčić režira velike manifestacije i svakim je projektom udario pečat gdje drugi nisu, uradio od srca ono što drugi rade za novce. Dolenčić nije nikad takve stvari režirao za novce. On nije režirao Pelješki most za novac nego da spoji svoj Zagreb i svoj Dubrovnik i to je bila ta emocija koju je on unosio u svaki takav posao.“