Samoća u Hollywoodu, samoća posvuda

Oko mene je tamno
i sve se svršava na rubu vode i na rubu noći.

Antun Branko Šimić

Samoća nije samo posveta onom stanju što ga čovjek koji gleda smrti u oči doživi, pa se prisjeća svojih grešaka, ali i neostvarenih snova. Nije samo posveta ljudima treće životne dobi koji, očima svojih krvnih srodnika, imaju nasljedstva kojih se treba domoći pod svaku cijenu, nego film koji nas podsjeća da postoje razlike između izabrane i nametnute usamljenosti, da smo usamljeniji nego što mislimo i da tišinu tako teško podnosimo. Nema u ovom kratkometražnom uratku ničega čega već nema u životu, ničega čemu nismo svjedočili i što nismo vidjeli, ničega od čega već nismo osjetili strah i uplašenost, ali ima onoga čega nam tragično nedostaje, onoga što smo svi na obje hemisfere zaboravili: potvrde i slave susreta čovjeka s čovjekom. Treba nam drugi jer samo – drugi – može potvrditi naše postojanje.

Intimna drama duboke usamljenosti odvija se najviše na licu protagonista kojega tumači pokojni Duško Valentić

Autor priče Miro Gavran i redatelj Bobby Grubić

Ovaj film dolazi u doba kada ljudi provode sate i sate razgovarajući s umjetnom inteligencijom, tražeći od nje, poput nedavno jedne Amerikanke, da je spoji s njezinom srodnom dušom. I bez obzira na nagrade kojima je film ovjenčan, a nesumnjivo će ih biti još, on će ostati i kao nenametljiv podsjetnik i upozorenje, da najviše povrjeđujemo one u obitelji – one po krvnom srodstvu. Obitelj je ovdje demaskirana kao „sveta kategorija“, a stranac, onaj kojega ne znamo, vraća dignitet, bliskost i toplinu koja je iz obitelji odavno iščezla.

Liričan i nježan, tjeskoban, bolno stvaran i živ, meditativan i kontemplativan, kratkometražni film Samoća hrvatsko-američkog redatelja Bobbyja Grubića, trostrukog dobitnika nagrade Emmy, nastao prema kratkoj priči U zagrljaju rijeke pisca i dramatičara Mire Gavrana ovih dana ulazi u finale svoje američke turneje. Potvrđuje to i redatelj Grubić naglašavajući za Vijenac kako je ovaj kratkometražni film ovjenčan još jednom u nizu nagrada, i to onom za najbolji kratkometražni film na Beaufort International Film Festivalu.

Holivudska premijera

 „Ulazimo u novu fazu festivalske turneje po SAD-u s projekcijama i Q&A susretima s publikom. U fokusu su festivali poput Sedona International Film Festivala (Arizona) te potom premijera na Hollywood Reel Independent Film Festivala (HRIFF), s projekcijom u prestižnom Regal Cinemasu u Los Angelesu, uz dodatne projekcije na američkoj festivalskoj ruti“, izjavio je Grubić za Vijenac. Film Samoća u svega nekoliko mjeseci prikazan je na festivalima u Europi, Aziji i SAD-u, podsjeća Grubić, te u Parizu gdje je francuska premijera održana još u svibnju 2025, potom u Italiji, Bugarskoj, Sjevernoj Makedoniji, BiH i Hrvatskoj.

Niz festivalskih nagrada u svijetu

„Turneju u SAD-u nastavljamo s premijerama u čak četiri savezne države: Kaliforniji, Južnoj Karolini, Arizoni i Louisiani pa bilježimo dvadeset festivala na kojima smo sudjelovali u natjecateljskog konkurenciji”, kaže Grubić. Prva festivalska nagrada za Samoću stigla je u Sjevernoj Makedoniji, na tamošnjem AsterFestu, za najbolji scenarij. Kratka priča Mire Gavrana, koja je scenaristička podloga ovome filmu, govori o teško bolesnom starcu koji, razočaran vlastitim životom, promašajima i pogrešnim odlukama, mašta o povratku na obale rijeke, mjesto koje mu u sjećanju ostaje sigurna zona, mjesto radosti, ali i o objavi pjesničke zbirke kao ostavštine vlastitog postojanja.

Film je prikazan na brojnim festivalima i ovjenčan nizom nagrada

Hommage Dušku Valentiću

Sam, iščekuje posjet svojih nećaka koje je odgojio kao vlastite sinove, vjeruje i ne prestaje se nadati što njihovom dolasku što „sretnom“ kraju. Tog starca koji govori licem, gestama i mimikom igra Duško Valentić (1950–2024), jedan od velikana hrvatskog glumišta, kojemu je ova uloga bila posljednja u životu. Prema Grubićevim riječima, upravo Valentićeva uloga filmu daje ne samo dodatnu emociju nego i trajnu vrijednost. „Rad s Duškom Valentićem bio je privilegij: iznimna disciplina, preciznost i ona rijetka glumačka istina koja se ne može ‘odglumiti’. Osvojio me svojom mirnoćom, dubinom i sposobnošću da i šutnjom kaže sve“, ističe redatelj. Film se ustvari u najvećoj mjeri odvija na licu glavnog protagonista, pa ovu istinsku i intimnu dramu čovjekove duboke usamljenosti i samoće pratimo preko sitnih grčeva, pogleda u prazno, nesigurnosti i tjeskobe u očima.

Premda klaustrofobične atmosfere, donosi i začudnu, neprimjetnu toplinu, jer na Valentićevu licu prepoznajemo vlastite nesigurnosti, brige i samoće. Međutim ova intimna drama podsjetnik je i na potrebu živog susreta s čovjekom, razmjene ljudskog bivanja na zemlji, pa susret starca s mladićem u bolničkoj sobi prerasta u neočekivano prijateljstvo koje svjedoči ne samo o empatiji nego i o nadi za koju u današnjem svijetu ima sve manje mjesta, nadi koja nikad ne razočarava. Ovaj je film danas, smatra Grubić, aktualniji nego ikad prije.

„Živimo u svijetu buke i stalnih podražaja, a ljudi su sve izoliraniji. Film govori baš o toj tihoj, modernoj samoći – ali i o mogućnosti da se ona prekine jednim ljudskim, iskrenim susretom“, dodaje.

Intimna drama koja svjedoči o potrebi živog susreta s drugim

Dimenziju tragike ovom filmu daje i činjenica da umjesto utjehe, od nećaka koji mu je jedini bliski rod, dobiva tek hladnu i bezobzirnu računicu nasljedstva, pa mu stranac, mladić iz bolničke sobe, postaje netko njegov, netko tko vraća vjeru u ljudsko dostojanstvo.

Grubić napominje kako je vjerovao i u emociju i u temu, ali ovakav međunarodni uspjeh je iznad očekivanja. „Samoća mi je potvrdila da intimne, tihe priče mogu snažno i uvjereno komunicirati s publikom bilo gdje u svijetu. No međunarodni me odjek iznenadio. Danas je sve teže ući u festivalske programe jer i manji festivali često dobivaju 500–1000 prijava ili više, pa je već i sam ulazak jednog hrvatskog filma u natjecateljski program velik uspjeh. Najveća su nagrada reakcije ljudi nakon projekcije: njihova želja da razgovaraju o filmu, doznaju više o njegovu nastanku, ali i da mi kažu koliko ih je emotivno i osobno dodirnuo“, dodaje Grubić.

Osim oproštajne uloge Duška Valentića, u filmu igraju i Sven Jakir kao mladić s kojim dijeli bolničku sobu te Goran Grgić, Petra Kurtela, Mladena Gavran i Jakov Gavran. Kameru potpisuje Ivan Zadro, glazbu Filip Novosel, a miks zvuka Tomo Bačurin. Film je nastao u produkciji hrvatske MAG Produkcije i manjinskoj koprodukciji američkog Artonix Studija. Film Samoća sniman je na autentičnim lokacijama u Međimurju, uključujući Županijsku bolnicu Čakovec, gradski park te obale rijeke Mure u okolici Novakovca.

Film je ranije predstavljen na domaćim premijerama u Zagrebu, Vukovaru, Hvaru, Sisku i Šibeniku, dok je u inozemstvu premijerno prikazan u Parizu, Rimu, Sofiji, Bengaluruu (Indija), Dubaiju (UAE), San Diegu (Kalifornija), Lafayetteu (Louisiana) i drugim gradovima.