Romaneskna anticipacija postmoderne vizure

Godine 2025. u hrvatskoj javnosti aktualiziran je lik i djelo Gabrielea D’Annunzija s velikim zanimanjem, ali i kontroverzijama. Uz dokumentarno-igrani film Fiume o morte! riječkog redatelja Igora Bezinovića, nažalost i time da je u Rijeci izvjesna udruga iz Italije htjela organizirati skup i dodjelu nagrade koja veliča D’Annunzijevu osvajačku/iredentističku talijansku politiku. Talijanski pjesnik (Il poeta), romanopisac, dramatičar i borac za Veliku Italiju, Gabriele D’Annunzio (pravim imenom Gaetano Rapagnetta, Pescara, 12. III. 1863–Gardone Riviese, 1. III. 1938) kreće u svoj osvajački pohod na Rijeku 11. rujna 1919. U Rijeku dolazi 12. rujna, vlada gradom 15 mjeseci te odlazi 18. siječnja 1921.

Želim ponajprije istaknuti da se o ovom povijesnom događaju i protagonistu ne može, ma u kojem obliku ozbiljnije govoriti (pa i filmski), a da se u središte rasprave ne stavi KNJIŽEVNOST kao umjetnost, način razmišljanja i strukturiranja svijeta. To je uspjelo jednom drugom književniku.

Viktor Car Emin, borac za slobodu Istre i Hrvatskog primorja

Godine 1946. hrvatski književnik, prozaist, romanopisac, dramatičar i borac za slobodu Istre i Hrvatskog primorja Viktor Car Emin (Kraj kod Lovrana, 1. XI. 1870–Opatija, 17. IV. 1963) objavio je o tome svoj najbolji roman Danuncijada. Romansirana kronisterija riječke tragikomedije 1919–1921. Kao teoretičarka književnosti o tom romanu izlagala sam na više mjesta, primjerice, na znanstvenom skupu u Chicagu s naslovom Between History and Hysteria – Transgressions in the Novel Danuncijada by Viktor Car Emin.

Viktor Car Emin (1870–1963) / Izvor Zavičajna zbirka GK V. C. Emin Opatija

Krajem 2025. godine, na poziv Ogranka Matice hrvatske u Opatiji održala sam javno predavanje Gabriele D’Annunzio i Viktor Car Emin. Denunciranje D’Annunzija kroz djelo Danuncijada. Romansirana kronisterija riječke tragikomedije (1919–1921) opatijskog književnika Viktora Cara Emina. Predavanje je trajalo dva sata, a zatim je uslijedila dulja književna rasprava u vidu mnogih pitanja zainteresirane publike. Mediji su o tome obilno izvijestili, a ističem članak Isteria dannunziana e follia storica nella cronisteria di Viktor Car Emin u dnevniku La Voce del popolo. Štoviše, javljeno mi je iz Italije da je talijanski slavist, prevoditelj i pripovjedač te dopisni član HAZU Silvio Ferrari preveo Danuncijadu na talijanski jezik (prema hrvatskom izdanju Zore i Matice hrvatske iz 1977) te sam zamoljena za suradnju.

Kompleksan suodnos između pisanja svijeta i pisanja povijesti

Sada mi valja objasniti po čemu je tako poseban taj roman, odnosno, kako je te događaje  prikazao Viktor Car Emin. Ponajprije, valja reći da je suodnos književnosti (kao pisanja svijeta) i historije (kao pisanja povijesti) oduvijek bio kompleksan. Književnost je često bivala denuncirana kao (čista) fikcija, kao puki zamišljaj, i kao takva daleko od istine i vjerodostojnosti. Za razliku od historije! U aktualnom postmodernističkom trenutku prokazuje se da je i historijski zapis svojevrsna interpretacija, odnosno autorski čin podložan subjektivnosti samoga povjesničara, ali i društvenim, ideološkim, političkim i inim čimbenicima koji itekako djeluju na bilježenje povijesti. Štoviše, sada se prokazuje da upravo književnost u svoj svojoj fikcionalnosti, paradoksalno, otkriva „istinu“ time što iznosi na vidjelo ono što se često prešućuje, zanemaruje, marginalizira.

Car Emin u svojemu romanu koji je započeo pisati davne 1940. godine anticipira tu postmodernu vizuru. Nevjerojatna je činjenica da je tih godina pisao književno djelo na način koji je tek kasnije, od 80-ih godina 20. stoljeća prepoznat kao novopovijesni (postmoderni) roman. Dakle, imamo književni i kulturni dragulj, o čemu su pisali hrvatski književni teoretičari. No, danas se u javnosti, nažalost, premalo zna o tom romanu, k tomu, zbog njegove višeslojnosti i antologijske vrijednosti potrebne su i daljnje njegove dubinske analize. Sadržaju romana prethodi Predgovor koji čitatelju omogućava smještanje u kontekst radnje romana. Sama radnja podijeljena je u pet dijelova – Pet vremena, što signalizira dramatsku strukturu tragikomedije: uvod, zaplet, razvoj, vrhunac, rasplet. Svako vrijeme podijeljeno je na manje podnaslove koji su kao sižejno-fabularne natuknice poetski markirane. Sve završava Epilogom. Car Emin na kraju daje i Pregled datuma glavnih događaja u vezi s pjesnikovom avanturom, sve razvrstano kronološki po danima, mjesecima i godinama.

Izd. Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1946.

Povijesna histerija je tragična komedija:
roman kao denunciranje D’Annunzija

Gabriele D’Annunzio (1863–1938)

U (pod)naslovima se kriju (ne)svjesni autorovi inputi kako čitati djelo

Pri analizi/interpretaciji  književnih djela ne smijemo zanemariti njihov naslov, odnosno podnaslov. U njima se često kriju „ključevi“, šifre, kodovi, (ne)svjesni autorovi inputi kako čitati djelo, i otkrivati njegova nebrojena značenja. Car Emin u podnaslovu navodi kronisterija, a književni teoretičar Milorad Stojević uočio je ovdje znakovitu ironičnu igra riječima: historija/histerija. I druga složena riječ u podnaslovu ‒ tragikomedija, podržava najavljenu složenost prve (kronisterija). Povijesna histerija je tragična komedija. Cijeli je podnaslov efektna dopuna još indikativnijem naslovu romana, Danuncijada, koji se asocijativno veže za denunciju, odnosno denuncijaciju, prokazivanje. Ukratko, roman kao denunciranje D’Annunzija. Moja je teza da Viktor Car Emin u svom romanu ide za razotkrivanjem unutarnjeg, on zaviruje ispod površine vidljive HISTORIJE, iznoseći na vidjelo u svojoj književnoj istini, pozadinu događaja, a to je HISTERIJA.

Car Emin denuncira D’Annunzija otkrivajući riječku kronologiju njegove histerije u svim komponentama. I tako, zapravo, nije iznevjerio zadani podnaslov. No, kako sam kaže, njegove su nakane bile drukčije naravi: „Godine 1940. dvadeset godina nakon pjesnikova mahnitanja na Rijeci, u dane kada je Italija nošena talasom nabujalog šovinističkoga imperijalizma, ulazila u nov osvajački rat (…) ja sam pun srdžbe, osvete i mržnje – sio za stô, da u jednom svom novom djelu salijem na Gabrijela svu bujicu svoga bijesa… Međutim – izišlo je drukčije. Što sam dublje ronio u neka njegova djela, sve sam više podlijegao čaru što je strujao iz izvjesnih stranica njegovih Lauda, njegovih drama i romana. Osjećao sam se kao upola svladan… Nisam mogao da blagosiljam, a ni da proklinjem. Iznosio sam događaje onako kako su se odvijali, ali (…).“ Naime, sliku povijesne osobe Car Emin rastvara u složenu osobnost izrazite pjesničke nadarenosti, omogućujući nama/sebi pogled u različite i skrivene dimenzije njegove nutrine.

Dijalozi, opisi, pripovjedačke sekvencije prožeti su elementima D’Annunzijevih književnih djelâ te interferiraju s povijesnim događajima. Ono što je D’Annunzio kreirao u svom književno-umjetničkom radu, rekreira u svojim vojno-političkim pohodima. I obrnuto. Povijest jest tako ovjerovljenje književnosti. Ali, i književnost ovjerovljuje povijest.

Grad/Città kao seksualizirani topos

Car Emin to ostvaruje kroz denunciranje i kolektivnog lika u ovom romanu. To je Grad/Città, prikazan kao seksualizirani topos s kojim D’Annunzio komunicira kao s partnericom koju valja osvojiti i poniziti. Prilikom ulaska u grad piše: „Ulazak – više negoli apoteoza. Fiume è mia! Rijeka je moja! Ja je držim. Držim grad izdovoljene, izvršene ljubavi. Rijeka mi se predala kao žena što izgara od ljubavi. Ja je držim…“ D’Annunzio naziva Rijeku Città Olocausta – mučenički (žrtvovani) grad, grad života, mala kvarnerska rupica, nestalni grad, Rijeka – Pandorina posuda u kojoj će izaći svi njegovi demoni.

Car Emin razotkriva pozadinu te histerične zabave, odnosno denuncira tragediju, poremećenost, zlo, ponirući sve do podsvjesnih slojeva: „Da, sve bi to bilo lijepo da nema onog tmurnog osjećaja nesigurnosti što prožimlje sve uokolo: i ljude i stvari. No to je baš najstrašnije, da grad živi pod neprestanim udarom okrutnih riječi: vatra i gvožđe, bombe i granate, padanje i umiranje – krv i opet samo krv. Versare ili sangue. Tutto il sangue. A to govori on, Pjesnik, svojim miloglasnim tonom što prodire kroz sve žilice i silazi još dublje, do podsvijesti u kojoj počivaju mnogi iskonski, još neistraženi instinkti.“ Nije riječ o prikazu historiografskoga subjekta u historicistički ciljno usmjerenom kretanju, pri čemu se isključuje sve što se odbija pokoriti takvu linearno ustrojenu razumijevaju. Ovdje je KNJIŽEVNOST na djelu, koja vrlo (post)moderno otvara pitanja o povijesnim događajima i književničkoj ulozi u svemu tomu. 

D’Annunzio, odnosno Eminov Ariel, zapisao je odlazeći iz (ne)osvojene Rijeke: „Tko će danas i vjekovima moći da pogodi ono što sam ja o sebi htio da sakrijem. Chi mai oggi e nel secolo o nei secoli potrà indovinare quel che di me ho io voluto nascondere?“ Sve se dogaða prezentno, filmski, dinamično, višeslojno, a čitatelj je dionik vrtoglavih događaja koji ga Carevim vrhunskim književno-umjetničkim načinom izravno uvlače u svoje tkanje.

Izrazito (post)moderno, današnje, i za ­sutra!