Prijeći preko pjesničke nacije

U novinarskom i uredničkom poslu jedan je od najvećih strahova da ćeš nešto propustiti, ne primijetiti, ne uočiti, ne stići tematizirati. To je realan strah, jer je po prirodi posla nemoguće sve obuhvatiti. Često mislim da je mnogo više onoga što se ne stigne objaviti nego onoga što se objavi. To nije dobro, ali je istodobno i fantastično jer to znači da se u kulturi mnogo toga događa. Također ponekad mislim i na sve ono što ostaje nikad objavljeno, zaključano u dokumentima računalnih sučelja i sve rjeđe u dobrim starim ladicama, na one tekstove koji nikada neće ugledati oči nekog drugog čitatelja.

Pjesnička nacija

U knjizi Prijeći preko svega akademik Krešimir Bagić ostvario je jednu plemenitu, velikodušnu i demokratsku ambiciju. Obuhvatio je i pokazao što se sve na poetskom polju u Hrvatskoj događalo u dvije godine. Ova pjesnička panorama obuhvaća produkciju dviju godina, 2023. i 2024, kroz odabrane pjesme 81 pjesnika. Zaista – prelazi preko svega. Živimo u vremenu stalnog rangiranja, ocjenjivanja, kompeticije i stoga je velika vrijednost te panorame baš u pogledu bez hijerarhije. Kako kaže Rainer Maria Rilke: „Djela umjetnosti beskrajno su samotna i ništa im ne može toliko naštetiti kao kritika.“ Tako ova knjiga ne rangira pjesnike. Ne sudi. Ona scenu prikazuje, i to je važno, jer poeziju ne pokazuje kao tržišni proizvod, nego kao jezik vremena. U njoj autor je čak i pasioniranim pratiteljima i znalcima domaće poetske scene otkrio nove glasove i podsjetio nas na onu vječnu istinu da koliko god čitamo, uvijek će hrpa nepročitanoga biti veća. Sjetimo se da se i sam Tonko Maroević bojao da će umrijeti nenačitan.

Izd. MeandarMedia, Zagreb, 2025.

Živimo u vremenu stalnog rangiranja, ocjenjivanja, kompeticije i stoga je velika vrijednost Bagićeve panorame baš u pogledu bez
hijerarhije

Uz ovu panoramu moramo se baviti i brojkama, jer one ovdje nisu nevažne. U te dvije godine u Hrvatskoj je objavljeno oko 500 pjesničkih knjiga. Pet stotina. Ako izuzmemo vikende i praznike od tih 730 dana, ispada da se po svakome radnome danu u Hrvatskoj objavljivala jedna zbirka. U zanosu bismo mogli reći – pjesnička smo nacija. No, kao ljudi od knjiga znamo da takvu tvrdnju treba provjeriti: je li to dvogodišnje razdoblje izuzetak ili pravilo te kako stojimo u usporedbi s drugim zemljama slične strukture. Pitanja se sama nameću. Zašto se u Hrvatskoj piše toliko poezije? Kako se objavljuje, kad znamo da je poezija tržišno neisplativa? Jesu li naša navodno prozna vremena zapravo povoljna za pjesnike? Vlada li doista književnim poljem roman? Volim knjige koje nude mnogo pitanja. Možda je odgovor vrlo jednostavan, čak i banalan, kao što u jednom stihu kaže stari cinik Charles Bukowski: „Život je težak, a pisanje je
besplatno.“

Široka lepeza autorskih osobnosti, poetika, emocija i gesta

Što nam, dakle, ova panorama pokazuje ili barem sugerira? Dvije su godine prekratko razdoblje za jasne trendove, što i sam Krešimir Bagić naglašava u uvodu. Uočavamo iznimno široku lepezu autorskih osobnosti, poetika, emocija i gesta. Riječ je o stalnom propitivanju mogućnosti jezika, gotovo uvijek u korelaciji s nekom vrstom stvarnosti – bilo da je ona konkretna, filozofska, kozmička ili duboko intimna. Prema Robertu Frostu poezija je kada osjećaj dobije riječ, a panorama pokazuje najširi spektar raspisivanja osjećaja. Pjesnici pišu o tijelu, sumnji, ljubavi, strahu, boli. Poezija je uglavnom komunikativna i dopire do čitatelja.

U duhu same panorame, ponudit ću kratak presjek glasova, o tome što pjesnici pišu što je poezija. Pišu o majci, o pogrešnom narodu i neiskorištenoj ljubavi na recept. Ima i onih koji znaju da pisati o sebi nije niža vrsta pisma. Neki nas podsjećaju koliko život općenito nalikuje na poštu, drugi znaju da je nježnost okrutna kao i stih kad se pomalja pod maljem jezika, nudeći se iz ničeg. Neki pak tvrde – biti pjesnik, to znači biti i ne biti. Drugi kažu možda se treba pustiti glasu srca. Ima onih koji znaju da je samo stih slobodan i onih koji mudro naslućuju da u svemiru svaka stvar ima svoju pjesmu, onih koji misle da je poezija sumnja. Ponekad pjesnikinji je teško reći da je pjesnikinja i da treba početi od golog jezika. Nekima su ostali dužni potpuno pogrešni ljudi pa su završili u poeziji, drugi kažu – pisati pjesme najveći je stupanj otpadništva. Ima onih koje nakon prvog stiha u drugome već snađu nevolje, onih koji kažu da se zovu lidija deduš. Nečiji muž mora birati – red ili ljubav – i jasno je što bira – pasja kola. Drugi pišu da najgore prolaze oni koji se dobro drže, neki da je čarolija ruže višeslojnost, nekima nije dobro kad šute, a neki će reći – bilo pa prošlo, uglavnom, prošlo. I tako redom – mnoštvo glasova, mnoštvo istina.

Poezija počinje ondje gdje škripe značenja

Često kažemo da nas književnost o nekom vremenu može naučiti više nego povijesni udžbenici. Posve točno. Svako doba ima i svoju poeziju, a pjesnici uvijek uspostavljaju posve delikatnu komunikaciju s totalitetom svijeta. Kako kaže Emily Dickinson: „Kaži svu istinu, ali koso.“ Upravo tako – iskosa – poezija detektira vrijeme o kojem piše, vrijeme u kojem nastaje. Tako i ova knjiga skenira naše vrijeme. Ipak, Krešimir Bagić u uvodu nas je upozorio da nam čitanje recentne poezije neće pomoći da se snađemo u stvarnosti, ali može produbiti naš odnos prema svijetu. Dodajmo tome misao Seamusa Heaneya: „Poezija je način da se drži ravnoteža između svijeta kakav jest i svijeta kakav bi trebao biti.“ Poezija nam može vratiti tu tako potrebnu ravnotežu, a ova knjiga pokazuje da nam poezija govori što nam se to sada događa. Ona je kronika vremena koje ne stane u vijesti. Kako kaže Czesław Miłosz: „Poezija je svjedočanstvo.“

Čitamo ovdje o nedobu straha, o raspadima, potresima, pandemiji, novim normalnostima, Nepalcima, Berlusconiju, Americi… Prema T. S. Eliotu, poezija počinje ondje gdje škripe značenja. U ovoj knjizi ima mnogo te škripe. I upravo zato mnogo istina. Ako želite znati kakvo je ovo naše vrijeme – nemojte prvo gledati vijesti. Ne gledajte ni statistike. Gledajte u stihove. Jer poezija ne objašnjava svijet racionalno, ali ga osjeća i pamti. Ne rješava stvarnost, ali je čini podnošljivom.

Prijeći preko svega nije knjiga o poeziji. To je knjiga o nama.

(Karolina Lisak Vidović, urednica programskog odjela Kultura na Hrvatskoj radioteleviziji, Vijencu je ustupila svoj tekst s predstavljanja knjige Panorama hrvatskog pjesništva 2023. i 2024. Prijeći preko svega.)