Priče o stvarnosti same priče

Kad spomenemo Julija Cortázara, prva je pomisao obično njegovo ključno djelo, roman Školice. No, Cortázar je napisao i nekoliko iznimnih zbirki priča, među kojima je i Vatra svih vatri.

Kako je književni oblik priče kraći od romana, lakše ga je sagledati u cjelini. Na prvi pogled, čini se da pripovijetke iz te zbirke načelno slijede uobičajeni „okvir“ te književne vrste: one govore o tek nekoliko likova, imaju relativno kratku fabulu koja se vrti oko nekoliko događaja, a na kraju često imaju i obrat. No, to je zapravo varka. Naizgled tradicionalno pripovijedanje na početku služi samo kao „okvir“ koji se tijekom pripovijedanja lomi. A lomi se iz jednog ključnog razloga.

Izd. Petrine knjige, Zagreb, 2025, prevela Željka Lovrenčić

To je tematika priča. Naime, zbirka sadrži osam priča koje govore o različitim likovima, događaju se u različitim vremenima i pripovijedaju ih različiti pripovjedači, ali sve problematiziraju jednu te istu temu: stvarnost same priče. Može se to činiti kontradiktornim, s obzirom na činjenicu da je priča fikcionalno djelo, ne pripada stvarnosti. Mi čitatelji, dakle, i ne očekujemo da priča bude „stvarna“, nego da bude priča. No, u Vatri svih vatri stvari su daleko složenije od ove jednostavne pretpostavke. Tradicionalna pripovijetka, poput recimo Mériméeove Carmen, stvara svoju fikcionalnu stvarnost unutar koje se odvija život likova. Točno se zna što se i zašto dogodilo, a to je omogućeno jasno postavljenom, homogenom i nekontradiktornom stvarnošću unutar same priče. U zbirci Vatra svih vatri Julio Cortázar na različite načine destabilizira stvarnost o kojoj svaka pojedina priča govori. A to onda destabilizira kako same temelje priče kao književnog žanra tako i mogućnosti interpretacije. U konačnici, to destabilizira i samu izvanknjiževnu zbilju.

Svaka od priča problematizira vlastitu stvarnost na različite načine. To dovodi do unutarnje veze među pričama u zbirci koja je pravo remek-djelo. Tako se, recimo, u priči Zdravlje bolesnika pripovijeda o krhkom zdravlju majke koju obitelj na sve načine pokušava zaštiti. Kada njezin najstariji sin Alejandro pogine, brojna obitelj odlučuje sakriti tu smrt od majke. Da bi to učinili, kćeri i sinovi, kao i rođaci i prijatelji, za mamu stvaraju svojevrsnu paralelnu stvarnost u kojoj je Alejandro živ. Oni ne samo da tako o njemu razgovaraju, nego majci pišu i pisma koja predstavljaju kao Alejandrovu prepisku. No, to negiranje „prave“ stvarnosti dovodi do toga da i oni koji su izmislili drugu stvarnost u kojoj je najstariji sin živ počinju u nju vjerovati. A ako oni vlastitu izmišljotinu počinju smatrati stvarnom, gdje je onda granica između stvarnoga i izmišljenoga? I je li onda Alejandro ipak živ? Obrat na kraju priče sve „okreće naglavce“ te tako zapravo destabilizira sve što je u priči ispričano.

U pričama se, dakle, stvarnost multiplicira. Cortázarove priče govore upravo o tome da stvarnost nije samo jedna, a problem ne predstavlja jedino postojanje druge, paralelne stvarnosti, nego jednakopravnost tih stvarnosti. Čitatelj naime ne može na temelju ispričanoga odrediti koja je stvarnost važnija ili „stvarnija“. U naslovnoj priči Vatra svih vatri pripovijeda se s jedne strane o neobičnu ljubavnom trokutu iz starog Rima, a s druge o sličnom ljubavnom trokutu iz modernog Pariza. No, problem je što u pripovijedanju nema baš nikakve granice između jedne i druge priče, pa se na rečenicu koja se odnosi na ljubavnike iz Pariza izravno nastavlja rečenica o gladijatorskoj borbi, kao da Vatra svih vatri pripovijeda samo jednu kontinuiranu priču. I upravo se to želi postići: dvije priče iz dvaju različitih doba pripovijedaju istu priču o simboličkoj vatri ljubavi i „pravom“ požaru koji će zahvatiti i sve ljubavnike. No, radi li se doista o istoj priči? Sve je u njoj različito, ali pripovijedanje sugerira da jedna priča „ulazi“ u drugu.

Multipliciranjem stvarnosti u svojim pričama Cortázar postiže dekonstrukciju priče kao književne vrste. Ne znamo tako ni što se dogodilo, ni kome se dogodilo, a ni zašto se dogodilo. Sami temelji priče poljuljani su, no iznimno majstorstvo Cortázarova pripovijedanja ipak uspijeva stvoriti novu verziju priče – onu postmodernističku u kojoj supostoji nekoliko stvarnosti. To je za čitatelja s jedne strane duboko uznemirujuće jer dovodi u pitanje neka osnovna načela prema kojima živimo svoj život i čitamo knjige. S druge strane izvanredna književna vrijednost priča donijet će čitatelju i neponovljiv „užitak u tekstu“. A takvo dvojstvo mogu postići samo najveći književnici poput Julija Cortázara.