Postoji li Balkan?

Preciznost izričaja i jasno definirani pojmovi preduvjet su za kvalitetnu javnu komunikaciju, koja predstavlja oslonac stabilnog političkog sustava. Je li to zbog novih medija ili zbog nečeg drugog, u svakom slučaju ne može se izbjeći dojam da je pojam Balkan sve popularniji u hrvatskom javnom prostoru. Novi mediji puni su balkanskog šarma, balkanske nepredvidljivosti i balkanskog malodušja. Taj izričaj, koliko god bio neprecizan, lagano se uvlači u društvo kao opće obilježje identiteta.

I tu stvar postaje ozbiljna, politička. Je li Hrvatska dio Balkana? I što je uopće Balkan? Pitanja nisu retorička, nije riječ samo o tome jesu li sarma i ćevapi najbolje što može ponuditi hrvatska kuhinja, dira li Hrvate u srce orijentalna glazba i jesu li skloni nekonvencionalnim rješenjima, improvizaciji i nemaru. Riječ je o profilu hrvatskog društva, o nizu kulturoloških odrednica koje određenu socijalnu cjelinu čine prepoznatljivom i posebnom i dugoročno određuju političku sudbinu društva.

Pojam Balkan od početnog imena planine u Bugarskoj dobio je širi opseg značenja / Izvor Wikipedia

Kad od mlade osobe u Hrvatskoj, koja i ne pamti Jugoslaviju, čujete da smo „mi započeli dva svjetska rata, pa ćemo valjda i treći“, a to se provjereno može čuti, nameće se pitanje koliko Hrvati znaju o samima sebi. Tko je „mi“? Hrvati su kao kulturna nacija prepoznatljivi već stoljećima. Osnivač moderne hrvatske države Franjo Tuđman uporno je podsjećao da je Hrvatska srednjoeuropska i sredozemna zemlja. S razlogom, jer je time htio naglasiti ne samo kulturološku pripadnost Hrvata, nego i distancu od pojma Balkana, koji je u prvom redu politički.

Neki će već postaviti pitanje što je uopće Balkanski poluotok, ali izraz „Balkan“ i ne odnosi se u prvome redu na zemljopisni pojam, nego sugerira kulturološko podneblje, a time nudi pokriće za političke koncepte. Ne postoji balkanska kultura. No, iako je neosporna činjenica da je Hrvatska prožeta različitim elementima srednjoeuropske i sredozemne kulture, u javnom prostoru sve se češće sugerira Balkan kao odrednica hrvatskog identiteta. Hrvatska je po svemu dio zapadne civilizacije, njezini istočni susjedi nisu doživjeli renesansu, kao ni druga kasnija kulturološka razdoblja. Pa čak i onaj dio Hrvata koji je stoljećima živio pod osmanskom vlašću, ostao je čvrsto ukorijenjen u svoju maticu. O tome svjedoči ne samo književnost bosanskih franjevaca kao važan doprinos hrvatskoj kulturi, nego i druge kulturološke značajke koje, ako uzimamo u obzir tumačenje Maxa Webera, na religijskoj podlozi određuju obrasce ponašanja i društvenih odnosa. Na kraju krajeva, mnogi svakodnevni rituali katolika u Bosni i Hercegovini bili su sličniji, primjerice, onima u Tirolu ili Bavarskoj nego ritualima njihovih susjeda muslimana u susjednom selu. Čak uz poneku latinsku riječ.

Hrvatsko društvo kroz povijest se održalo kao prepoznatljiva cjelina i na kraju ostvarilo punu državnu samostalnost zahvaljujući organskoj povezanosti sa zapadnom civilizacijom. No, politički izazovi koji ugrožavaju hrvatsku samostalnost time nisu prestali.

Nikad nije bilo jasno što točno znači pojam „Balkan“, osim da je riječ o gorju u Bugarskoj. Velike sile u 19. stoljeću nisu uspijevale podijeliti svoje interesne sfere na jugoistoku Europe, što je bio razlog da je njemački kancelar Otto von Bismarck izjavio da „Balkan nije vrijedan kosti ni jednog pomeranskog grenadira“. Izrazi „Balkan“ i „balkanizacija“ korišteni su i kao opis kaotičnog stanja, nasilja i zaostalosti. O rastezljivosti pojma svjedoči i izjava austrijskog državnika iz 19. stoljeća Klemensa von Metternicha da Balkan počinje u južnim dijelovima Beča. No tek stvaranjem Jugoslavije, kada su velike sile odlučile Srbima povjeriti ulogu snage reda u jugoistočnoj Europi, Hrvatska se našla u političkom području koje se opisivalo i kao Balkan.

Ni emancipacija Hrvatske nije okončala „balkanske“ političke vizije. Nove okolnosti prvenstveno u području društvenih komunikacija i dalje održavaju na životu ideju političke integracije dijela jugoistočne Europe, uključujući i Hrvatsku. Toj ideji pogoduju tržišne težnje za objedinjavanjem, kao i egzistencijalne potrebe aktera u popularnoj kulturi. Sve to ide na ruku protagonistima „srpskog svijeta“ i stratezima koji u geopolitičkim previranjima vide šansu za novu podjelu interesnih sfera. I mnogi Hrvati, često upravo oni koji naglašeno ističu privrženost ideji hrvatske samostalnosti, podupiru te trendove šireći ideje o Balkanu kao kulturološkoj cjelini. Činjenica je međutim da Hrvati uz ćevape imaju vrlo raznovrsnu i bogatu kuhinju, da imaju zasebnu kulturnu baštinu i da stvarno nisu izazvali ni jedan svjetski rat.

Politički identitet jednoga naroda ne čini samo njegova povijest, nego i obrasci ponašanja njegovih građana. Ako uzmemo u obzir ovo posljednje, čini se da pojam „Balkan“ u posljednjih pola stoljeća nikad nije bio popularniji. Valja ipak primijetiti da se u popularnim komunikacijskim kanalima koji promiču „balkanski“ stil života, a usput potiču pesimizam i nepovjerenje u državu, Balkan nedvojbeno odnosi samo na područje bivše Jugoslavije. Grčka i Bugarska ondje se ne spominju.