Odlazak velike hrvatske medievistice od Marijinih čudesa

Ugledna hrvatska književna medievistica, filologinja, hagiografkinja, paleoslavistica i paleokroatistica, zaslužna znanstvenica Staroslavenskoga instituta, akademkinja Ivanka Petrović preminula je 21. siječnja u Zagrebu u 87. godini života. Rođena je 14. lipnja 1939. godine u Skoplju. Završila je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1957, nakon čega na Filozofskome fakultetu u Zagrebu upisuje studij hrvatskog jezika i jugoslavenskih književnosti. Na istom je Fakultetu diplomirala (1962), magistrirala (1970) te doktorirala (1975) obranivši disertaciju pod naslovom Marijina čudesa u hrvatskim glagoljskim zbirkama do kraja 16. stoljeća.

Akademkinja Ivanka Petrović čitav radni vijek provela je na Staroslavenskome institutu

Čitav svoj radni vijek, od 1964. do umirovljenja 2010. godine, provela je na Staroslavenskome institutu, kamo je dolazila gotovo još cijelo jedno desetljeće nakon odlaska u mirovinu. Na Institut dolazi u vrijeme kada je njegovim ravnateljem bio Vjekoslav Štefanić, istaknuti hrvatski filolog i istraživač glagoljaštva, o kojem je u razgovorima često govorila kao o svojem velikom učitelju koji ju je snažno podupirao da se u potpunosti posveti književnim istraživanjima hrvatskoga srednjovjekovlja. Utemeljila je i vodila Odjel za hrvatsku srednjovjekovnu književnost te bila voditeljicom dvaju znanstvenih projekata: Književna istraživanja hrvatskoga srednjovjekovlja te Hrvatska i europska književnost srednjega vijeka.

Za redovitu članicu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u Razredu za filološke znanosti, izabrana je 2010. Bila je redovita članica Talijanske akademije znanosti Ambrosiana u Milanu, članica Accademico Fondatore Razreda za slavistiku Akademije; potom Europske akademije znanosti, umjetnosti i književnosti u Parizu te članica Mađarske akademije znanosti u Budimpešti. Bila je članica Svjetskih medievista, Svjetskoga hagiografskoga društva te Talijanskoga hagiografskoga društva te dugogodišnja članica uredništva časopisa Slovo, Slavica Ambrosiana i Radova Staroslavenskoga instituta.

Nagrađena je Državnom godišnjom nagradom za znanost Republike Hrvatske za 1999. godinu. Za izvanredni višegodišnji doprinos uspješnom radu Leksikografskoga zavoda 2000. godine primila je priznanje Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža u povodu njegove 50. obljetnice.

Na usavršavanjima na zapadnoeuropskim sveučilištima i u medievističkim institucijama, u brojnim ponajviše talijanskim i francuskim knjižnicama i arhivima u kojima je neumorno tražila izvore i uzore hrvatskim srednjovjekovnim tekstovima, oblikovala je svoj pogled na hrvatsku književnost srednjega vijeka. Njezina je ponajveća zasluga ta što je njezinu glagoljičnu sastavnicu prva okrenula zapadnim izvorima pokazavši kako se ona uvelike oslanja na europsku književnost zapadnoga kršćanstva. Svojim istraživanjima proširila je spoznaje o hrvatskoj srednjovjekovnoj glagoljičnoj, ali i o latinskoj i latiničnoj hagiografskoj tradiciji, te o legendarnoj i apokrifnoj prozi.

Osim u domovini u kojoj je slovila za jednog od najvećih znalaca hrvatske srednjovjekovne književnosti, bila je priznata kao istaknuti europski kritički hagiograf i književni medievist. Održala je brojna predavanja na inozemnim sveučilištima, a radovi su joj prikazivani u mnogim uglednim časopisima. Najveći odjek u krugu zapadnoeuropske književne medievistike imale su njezine studije posvećene Marijinim mirakulima. Istražujući izvore hrvatskoglagoljskih čudesa identificirala je mnoge zagubljene talijanske tiskane zbirke i rukopise, čime je dala velik doprinos proučavanju talijanske Marijine legende.

Hrvatsku srednjovjekovnu književnost proučavala je kao kulturnu, duhovnu i stilsku cjelinu. Iako je od samih početaka svojega znanstvenoga rada bila ponajprije uronjena u ćirilometodsku tematiku i hrvatsko glagoljaštvo (Marijini mirakuli u hrvatskim glagoljskim zbirkama i njihovi europski izvori, 1977; Prvi susreti Hrvata s ćirilometodskim izvorištem svoje srednjovjekovne kulture, 1988), u drugom se dijelu svoga znanstvenoga vijeka posvetila izučavanju latiničnih, ali i ćiriličnih književnih tekstova (Sv. Mavro Porečki u latinskoj i hrvatskoglagoljskoj hagiografskoj tradiciji, 1996; Hrvatska latinska hagiografija i salonitansko-splitska hagiografija sv. Domnija i sv. Anastazija, 2008). Njezina posvećenost izučavanju hagiografske i legendarne književnosti obuhvatila je i do tada slabije proučenu hrvatsku književnost nastalu na latinskome jeziku. Vrhunac njezina hagiografskog proučavanja svakako je suradnja u čuvenoj Brepolsovoj ediciji Hagiographies, za koju je napisala opsežna poglavlja o hrvatskoj srednjovjekovnoj hagiografiji.

Ivanka Petrović, Ivančica kako su je odmilja nazivali njezini bliski kolege, ostavila je neizbrisiv trag u hrvatskoj kulturi. Bila je učiteljica cijelom nizu današnjih znanstvenika, mentorica, draga kolegica i prijateljica. Iznimnom ljepotom svojih rečenica s lakoćom nas je uranjala u svijet europskoga srednjovjekovlja. Bogati znanstveni opus koji nam je ostavila u nasljeđe još će godinama biti poticaj u istraživanjima skrivenih zakutaka starije hrvatske književnosti.