Od Benkovca do Broadwaya

Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 17. veljače održana je 24. Pepelnica umjetnika, inicijativa dijaloga teologije i umjetnosti, koju je moderirao začetnik inicijative dominikanac Frano Prcela. Tema ovogodišnjeg susreta bila je Instrumentaliziranje umjetnosti – Na tragu ideologije do zabrana, u ime odgovornosti, slobode…, a govorili su publicist Boris Beck, povjesničar umjetnosti Dragan Damjanović i kazališni kritičar Boris Senker.

Boris Beck, Boris Senker, Dragan Damjanović i Frano Prcela na 24. Pepelnici umjetnika

Profesor violine i prodekan za umjetnost Anđelko Krpan pozdravio je okupljene uime Muzičke akademije koja je domaćin Pepelnice umjetnika sedmu godinu zaredom. Najavio je i studenticu Ninu Šeparović koja je izvela dvije skladbe na harfi, pa je tako program „započeo i završio glazbom i umjetnošću“, kazao je Prcela.

Vezano za početke instrumentalizacije umjetnosti Damjanović je rekao kako prapovijesne crteže u spiljama možemo promatrati kao umjetnost potaknutu potrebom za izražavanjem i ostavljanjem nekakvog traga iza sebe, ali već pojavom organiziranih društava i civilizacija započinje instrumentalizacija umjetnosti. Fokusirajući se na vizualne umjetnosti, znamo za kultove raznih faraona, rimskih vladara, a takvih primjera ima i u modernoj povijesti.

Pročitan je tekst Borisa Becka objavljen na portalu Misao.hr naslovljen Razgovor sa sobom – Nošenje kamenja u Benkovcu, napisan u stilu dijaloga. Time je otvorena tema o festivalu „Nosi se“ koji je tijekom kolovoza 2025. godine trebao biti održan u Benkovcu, ali je zbog braniteljskih prosvjeda i potrebe za visokim stupnjem angažiranosti policije i drugih državnih aparata otkazan. Taj je potez rezultirao pozivom organizatora na performans „Nosi se kamen slobode“, tijekom kojega su građani pozvani donijeti kamenje i slagati ih na hrpu. Beck smatra da se taj performans ne smije zvati umjetnošću te da umjetnost mora ispunjavati kriterije kvalitete.

Akademik Senker, pak, naglašava razliku između umjetnosti i performansa: „Umjetnost traje, čuva se, a performans se izvodi jednom i s ciljem poticanja tekstova o istome, u čemu je navedeni performans uspio“. Damjanović je kazao kako nošenje kamenja nije umjetnost, ali on shvaća taj potez odgovorom na zabranu umjetnosti koju su na festivalu htjeli izložiti, a ne kao čin umjetnika.

Senker se fokusirao na kazalište, smatrajući ga plodnim tlom za instrumentalizaciju umjetnosti jer je na neki način kazalište kolektivni čin, za razliku od samostalnog čitanja ili slušanja glazbe. Instrumentalizacija u kazalištu ipak nije jednostrana na način da se s pozornice publici šalju određene poruke kojima se ostvaruje određeni cilj, nego je može vršiti i publika na glumce. Takav se događaj zbio u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 1860. godine protjerivanjem njemačkih glumaca s pozornice u znak protivljenja germanizaciji.

Novac je također bio komentirana tema ovogodišnje Pepelnice umjetnika, jer je financiranje umjetnika izazov za sebe. Govornici su se osvrnuli na način dodjeljivanja državnih sredstava umjetnicima, što teško može rezultirati neovisnom umjetnošću. Beck smatra da se danas mnoga autorska djela „nepodnošljivom lakoćom nazivaju umjetnošću“, a umjetnost bi iznad svega trebala biti moralna. To za sobom povlači pitanje financiranja, no „i Bacha je netko plaćao, morao je raditi intenzivno i skladati na tjednoj bazi, pa mu skladbe zbog toga nisu ništa manje umjetnost“, kazao je Beck. Kazao je i kako je Tolstoj sam izrađivao svoje cipele kako bi pokazao da i on to može, a pisati poput njega postolar ne može.

Govornici su razgovarali i o Beckovoj usporedbi performansa nošenja kamenja u Benkovcu s brodvejskim mjuziklom Hamilton koji smatra remek-djelom. Damjanović je kazao kako se uspoređuje neusporedivo, jer je američka produkcija toliko bogatija, a s više sredstava lakše je postići više od prenošenja kamenja. Senker promatra Broadway kao „industriju koja melje ljude, ljudi se s audicija vraćaju s traumama, a predstave se izvode osam puta tjedno“.

Na ovogodišnjoj Pepelnici umjetnika govorilo se i o „estradizaciji kazališta“ koja smanjuje potražnju za slobodnim kazališnim kritičarima, o svrsi umjetnosti za koju Damjanović smatra da je znaju samo umjetnici, elitnoj umjetnosti koju Prcela smatra opasnošću za društvo i mnogim drugim zanimljivim temama. Zaključak je tribine: instrumentalizacija umjetnosti negativna je kada se zlorabi, ali je gotovo neizbježna za svrhovite i jedinstvene kreacije.