O diktaturi, bez diktatora

„Filmaš na raspolaganju ima jedan vrhunski, a prilično jeftin specijalni efekt – montažni rez“, zbori brazilski sineast Kleber Mendonça Filho (1968), scenaristički i redateljski potpisnik Tajnog agenta (O agente secreto), jednog od otprilike tuceta filmova koji su tijekom protekle godine pobudili izrazitiju pozornost medija i bili proglašavani filmom godine. Status ostvarenja zamašnog kalibra potvrđen je sa sedamdesetak nagrada te, ktomu, više od sto dvadeset nominacija, među kojima su mnoge najuglednijih filmskih institucija. Četiri nagrade na Filmskom festivalu u Cannesu (za režiju, Wagner Moura za mušku ulogu, nagrada FIPRESCI, nagrada AFCAE), dva Zlatna globusa (najbolji film na stranom jeziku, Moura za mušku ulogu u dramskom filmu), a u izboru najboljih filmova godine časopisa Cahiers du Cinéma, Tajni agent smješten je na četvrto mjesto. Nominiran je i za nagradu Oscar u četiri kategorije: za film, strani film, glavnu mušku ulogu (Moura) i podjelu uloga.  

Gore navedenim riječima Mendonça Filho duhovito podsjeća na ono temeljno, naoko toliko podrazumijevano i samorazumljivo da se katkad i smetne s uma, kako se čarolija filma uistinu može dosegnuti osnovnim alatima zanata, kao što je običan montažni rez. A time, u neku ruku, sebe jednostavno predstavlja kao svojevrsnog zanesenjaka koji se još čudi i oduševljava mogućnostima na raspolaganju, istima onima kojima su se filmaši mogli (i morali) služiti i prije više od sto godina.

Protagonist Marcelo Armando (Wagner Moura), sveučilišni profesor, svojevrsni je bjegunac od vladajućih, a istovremeno, možda, i naslovni tajni agent

Njegov Tajni agent nije, međutim, jednostavno ostvarenje. Posrijedi je poprilično složeno djelo koje uvelike navlastito prožima mnoge naizgledne opreke. Ono je istovremeno napeto i opušteno, realistično i snoliko, razumljivo i nerazumljivo, grubo i nježno, humano i cinično, optimistično i pesimistično. Tajni agent bruji životom i ječi smrtnošću, u prošlost se zagleda i s nemalo nostalgije i s nemalo jeze, a opisano vrijeme oslikava i kao privlačnu košnicu bodrosti i kao odbojno leglo zlehudosti.

Središnjim i najvećim dijelom radnje smješten u tek nekoliko dana ljeta 1977. godine, za trajanja karnevala, u velegradu Recifeu, montažnim će rezovima, najčešće bez upozorenja i izravnih objašnjenja, skakati u događaje prije, poslije i izvan glavne radnje i njezina realiteta. Doba je višedesetljetne vojne diktature (1964–1985), egzistencija svakog pojedinca u svakoj je minuti kobno ugrožena, poćut sluzavo-ljepljive tjeskobe sveprisutan je i sveobuhvatan. No osunčani krajobrazi, jarke boje na vlagom žeženoj svjetlini te gotovo neuništiva čilost čovjeka i u nemilim okolnostima, intenzivno vibriraju i u olovnim vremenima. A premda Mendonça Filho tematizira razdoblje okrutne politike, u filmu se ne prikazuje baš ništa iz svijeta vladajućih, niti se u njemu pojavljuje ijedan političar – osim na fotografijama na zidovima ustanova – niti itko izrijekom kritizira sustav ili državu.

Protagonist Marcelo/Armando (Moura), sveučilišni profesor kojeg su s posla otjerale grabežno-korporativne malverzacije spretnih i umreženih poduzetnika što javno pretaču u privatno, svojevrsni je bjegunac od vladajućih, a istovremeno, možda, i naslovni tajni agent. Mada će u filmu razmjerno dobro, u svakom slučaju iznimno dojmljivo, biti prikazani razni zlikovci i naznačene neke Armandove/Marcelove nakane, poznanstva i veze, njegova točna uloga kao i točan položaj nevaljalaca u toj zakulisnoj mreži vazda ostaju nejasni i nedokučivi. Kao što su i mnogi tijekovi, pritoci i rukavci priče nedovršeni, a čvorovi i zapetljaji nerazmršeni. Samog protagonista napustit će se, primjerice, prije svršetka njegove priče, a tzv. okvir filma, onaj kojim se uobičajeno uokviruje na početku i na kraju, Kleber Mendonça uvest će tek nakon nekoliko desetaka minuta trajanja.

Ne čini to zbog manjka vještine ili zbog hirovitosti, nego zato što čovjeka, život i sustav međuljudskih odnosa doživljava, odnosno barem ovdje predstavlja, kao zbir začudnih, nelogičnih, neobjašnjivih, često snovitih i fantastičnih da ne povjeruješ sljedova koji na svoju ruku, bez nadzora, nerijetko i bez smisla, izviru jedan iz drugoga.

Iako razmjerno sanjiva tempa i ritma, Tajni agent nerijetko će u sjećanje prizvati raskošno bogatstvo (znatno dinamičnijih) filmova Martina Scorsesea, a među brojnim mogućim asocijacijama naći će se i ona na remek-djelo Nema zemlje za starce (No Country for Old Men, 2007) Ethana i Joela Coena. Ne zato što bi mu Tajni agent nalikovao stilom ili radnjom, nego zato što, osobito u uzbudljivom predzavršnom akcijskom odsječku, uspijeva izgraditi prilično srodan osjećaj groze, sudbonosne neumoljivosti koja ne mari za čovjekove planove i po malo koga završava dobro.