Nove spoznaje o skladateljici plemkinji

Upravo u vrijeme priprema za nekoliko događanja kojima će zagrebačka glazbena scena u ožujku obilježiti 103. godišnjicu smrti Dore Pejačević, u čitaonici Hrvatskoga državnog arhiva na Marulićevu trgu osvanula je kartonska kutija u kojoj se čuva korespondencija članova hrvatske plemićke obitelji Vranyczany-Dobrinović. Kutiju s korespondencijom koristili su domaći istraživači, ali njezin sadržaj do sada nije bio predstavljen u kontekstu studija hrvatske glazbene povijesti. A upravo se u njoj čuva bogata zbirka od osamdesetak pisama, razglednica i kartica ispisanih rukopisom Dore Pejačević koje pružaju novi uvid u život i djelo najveće hrvatske skladateljice. Autor ovih redaka najljepše zahvaljuje Marini Bagarić i Miroslavu Šariću iz Muzeja za umjetnost i obrt te Dariji Hofgräff Marić iz Hrvatskoga državnog arhiva na pomoći pri otkriću.

Fotografija Dore Pejačević iz fonda Vranyczany-Dobrinović, oko 1907.  / Izvor HDA

Najveća zbirka pisama

U svome kratkom životu koji nije trajao ni 38 godina Dora Pejačević uspostavila je kontakte s mnogim osobama u domovini i inozemstvu. Činjenica da je bila potomkinja jedne od najimućnijih i politički najmoćnijih obitelji svojega vremena išla je na ruku njezinu međunarodnom umrežavanju, a zahvaljujući mnogim tragovima sa sigurnošću možemo reći da je bila introvertirana osoba koja se po svoj prilici najlakše izražavala u intimnom vidu pisane korespondencije. Utoliko su sačuvana pisma Dore Pejačević osobito koristan izvor za rekonstrukciju njezina životopisa i skladateljskog procesa, koji nam omoguće odličan uvid u svakodnevicu hrvatskoga plemstva pred suton Dvojne Monarhije. Valja naglasiti da pisama Dore Pejačević nema mnogo: za razliku od brojnih povijesnih osoba čija poznata korespondencija obuhvaća i nekoliko objavljenih tomova, tek uz otkriće koje je predmet ovoga rada možemo reći da je ukupan broj poznatih pisama Dore Pejačević prešao stotinu.

Zbirka pisama i razglednica Dore Pejačević upućenih Tildi Vranyczany zapravo je najveća poznata zbirka te vrste. Naime, nema sumnje da je skladateljica vodila korespondenciju s mnogim osobama iz svoje bliže i dalje okoline, ali nam ta pisma za sada nisu poznata. Jedina „konkurencija“ novopronađenoj zagrebačkoj zbirci čuva se u arhivu u Pragu – riječ je o pismima koje je skladateljica razmjenjivala s češkim plemićem Johannesom Nadhernýjem, pri čemu se u praškom arhivu igrom slučaja čuvaju i pisma koja je Johannes slao Dori, ali i ona njemu. Nakon njegove rane smrti skladateljica je po svoj prilici poklonila Johannesova pisma njegovoj sestri Sidoniji Nadherný, pa su se dva dijela korespondencije spojila i omogućila nam da ih danas čitamo kao epistolarni roman.

U slučaju korespondencije Dore Pejačević i barunice Vranyczany ne raspolažemo drugom stranom, što ovo otkriće nimalo ne umanjuje. Najveća prednost ovoga otkrića jest da obuhvaća pisma i razglednice iz razdoblja od čak 18 godina, dakle gotovo tijekom cijeloga stvaralačkog vijeka Dore Pejačević – od prvih djevojačkih pisama iz 1904, do posljednjeg pisma koje je skladateljica napisala u listopadu 1921, godinu i pol prije smrti.

Zagrebački dani

Obitelj Pejačević doselila se iz Slavonije u Zagreb vjerojatno 1902. godine, pa nema sumnje da je poznanstvo s Tildom Vranyczany, rođenom 1881, četiri godine prije skladateljice, rezultat selidbe motivirane karijernim usponom nekad osječkog župana, a u tom trenutku hrvatskog bana Teodora Pejačevića. Prijateljstvo Tilde Vranyczany i Dore Pejačević bilo je najintenzivnije upravo u godinama kada je Teodor obnašao funkciju hrvatskoga bana. I dok su Pejačevići tijekom njegova mandata stanovali u Banskim dvorima, Tilda je živjela u zagrebačkome Donjem gradu: njezini stričevi posjedovali su palače u kojima su danas smješteni Arheološki muzej i Nacionalni muzej moderne umjetnosti, dok je u vlasništvu njezina oca Vladimira bila nedavno obnovljena palača na uglu Berislavićeve i Gajeve ulice, ali i dvorac Laduč u okolici Zagreba, u kojem je Tilda Vranyczany provela većinu odrasle dobi.

Čak jedanaest pisama i sedamnaest razglednica Dora Pejačević svojoj je zagrebačkoj prijateljici poslala 1904. godine, detaljno je informirajući o ljetnoj našičkoj svakodnevici, zagrebačkim danima i putovanjima diljem Europe

Čak jedanaest pisama i sedamnaest razglednica Dora Pejačević svojoj je zagrebačkoj prijateljici poslala 1904. godine, detaljno je informirajući o ljetnoj našičkoj svakodnevici, zagrebačkim danima i putovanjima diljem Europe. Na jednoj od prvih razglednica koje je Dora Pejačević poslala Tildi Vranyczany naći ćemo prikaz dvorca Pejačević, uz još jednu novost – skladateljica je na fotografiji dvorca označila svoju djevojačku sobu, detalj koji će biti osobito zanimljiv posjetiteljima Zavičajnog muzeja u Našicama. Zahvaljujući novopronađenoj korespondenciji znamo i da je Dora Pejačević već 1904. posjetila Pariz – do sada je bilo poznato samo njezino pariško putovanje iz 1914. godine. I dok nam europske putešestvije skladateljice plemkinje pomažu da doznamo gdje se napajala najnovijim glazbenim smjernicama, ugrađujući ih potom u svoje partiture, opis svakodnevice u našičkom dvorcu i Banskim dvorima sjajan je za sastavljanje slike o hrvatskoj aristokraciji čiji su potomci u pravilu odselili u inozemstvo.

Razglednica Dore Pejačević iz 1904. s prikazom našičkog dvorca s oznakom mein Fenster tj. moj prozor / Izvor HDA

Već je otprije bilo poznato, a sada je još jednom potvrđeno, i to prvi put iz pera skladateljice, da su Pejačevići stanovali u zgradi Banskih dvora, gdje su se održavali i koncerti zatvorenog tipa. Zahvaljujući glazbenim kritikama s tih koncerata, otprije nam je poznat podatak da su početkom 20. stoljeća u Banskim dvorima bila barem dva klavira, ali nam je nova korespondencija potvrdila na kojem je instrumentu Pejačević svirala i skladala. Bio je to klavir marke Steinway & Sons – danas, nažalost, ne znamo je li taj klavir sačuvan i gdje se nalazi.

Najveći događaj u godini kada je skladateljica napunila 19 godina zbio se u ljeto 1904. kada je u pratnji svoje majke Elizabete posjetila Wagnerove svečane igre u bavarskom gradiću Bayreuthu. Oduševljenje Dore Pejačević i njezine majke glazbom Richarda Wagnera potvrđeno je na nekoliko mjesta, no zahvaljujući novootkrivenoj korespondenciji možemo doživjeti rastuće uzbuđenje zbog putovanja i upoznati kako se skladateljica pripremala za posjet izvedbama Wagnerovih opera – najprije čitajući literaturu o Wagneru, zatim libreta opera i na koncu studirajući partiture. Zanimljivo, u vrijeme dok je u Bayreuthu slušala opere Tannhäuser, Parsifal i Prsten Nibelunga, skladateljski jezik Dore Pejačević još je bio pod snažnim utjecajem rane romantike, kako bi tek nekoliko godina kasnije i sama progovorila harmonijskim jezikom Wagnerovih opera.

„Zamisli zamračeno kazalište, stotine ljudi i tišinu da možeš čuti muhu kako leti, a onda odjednom prvi tonovi uvertire Tannhäusera, koji ispunjavaju cijelo kazalište i dolaze od nevidljivog orkestra“, piše skladateljica po povratku u Našice. Iako je na prve zvukove Tannhäusera od ganuća čak i zaplakala, sljedeće izvedbe bile su još dojmljivije – Parsifal je nazvala molitvom, a od tetralogije Nibelunga najsnažniji je dojam ostavila opera Die Walküre, vjerojatno zbog sadržajno i glazbeno kompleksnog dijaloga Brünnhilde i Wotana.

Razglednica s portretom Napoleona koju je Pejačević poslala iz Pariza 1904. godine

Konačno, Dora Pejačević opisuje i susret s članovima obitelji Wagner koji su nakon skladateljeve smrti nastavili voditi Svečane igre. Susret s Wagnerovom udovicom Cosimom, rođenom Liszt, ostavio je prilično snažan dojam na devetnaestogodišnju skladateljicu, što se ne bi moglo reći za mlađe članove obitelji Wagner. „Ima mnogo prostora za poboljšanje“, kratko je komentirala djecu Cosime i Richarda Wagera, pritom misleći u prvom redu na njihova jedinog sina Siegfrieda Wagnera koji se i sam bavio skladanjem. Iz nastavka pisma doznajemo da je u Bayreuthu u društvu vršnjakinja „pala“ i pokoja zabranjena cigareta, ali i da su skladateljicu i njezinu majku po povratku u Našice dočekale takva vrućina i suša da je cijela Slavonija u kolovozu 1904. tjednima željno iščekivala kišu.

Povremeni kontakti do 1918.

Nakon iznenadne ostavke Teodora Pejačevića skladateljica je u srpnju 1907. neplanirano napustila Zagreb. Gdje je Dora Pejačević bila do početka 1909. godine, od kada je kontinuirano možemo pratiti u Njemačkoj, barem do proljeća 1913. godine, i danas je velika nepoznanica. Kontakti s Tildom Vranyczany sveli su se na povremena pisma s glavnim novostima i prigodne blagdanske čestitke koje su sve brižno sačuvane. O drezdenskim danima Tilda Vranyczany nije dobila mnogo podataka. Dora Pejačević izvijestila je prijateljicu o smrti svoje simpatije, češkog mladića Johannesa Nadhernýja 1913. godine.

Međutim, osobito zanimljiv podatak naći ćemo u pismu poslanome drugoga dana 1914. godine. Uz najljepše želje za novu godinu, skladateljica je izvijestila Tildu Vranyczany o svojim planovima do ljeta godine u kojoj će izbiti Prvi svjetski rat. Najavljujući ranije spomenuto putovanje u Pariz koje se produžilo i na posjet Londonu, Dora Pejačević napisala je da planira ponovno otići do Dresdena, i to kako bi dovršila orkestraciju svojega Klavirskog koncerta u g-molu, op. 33, inače prvog klavirskog koncerta u hrvatskoj glazbi. Taj usputni podatak iz pisma od 2. siječnja 1914. potvrđuje nam da Klavirski koncert Dore Pejačević nije dovršen 1913, kako se donedavno smatralo.

U Hrvatskom državnom arhivu čuva se bogata zbirka pisama i razglednica ispisanih rukopisom Dore Pejačević

Drugi put u Zagrebu

U danima Prvoga svjetskog rata kontakt između dvije plemkinje nije bio pretjerano intenzivan. Nakon višegodišnje pauze prvi trag korespondencije možemo pratiti tek od 1918, kada je Dora Pejačević pozvala Tildu Vranyczany na bečki koncert na kojem je praizvedena njezina Simfonija u fis-molu. Nema tragova da je Tilda Vranyczany posjetila Beč u siječnju 1918, ali sa sigurnošću znamo da je bila u publici zagrebačkog koncerta u travnju 1918, kada je u Velikoj dvorani Hrvatskoga glazbenog zavoda održano Kompozitorno veče Dore Pejačević. Bio je to koncert posvećen njezinim komornim djelima, na kojem su praizvedene tri važne skladbe: Prvi gudački kvartet, danas nažalost zagubljen, Slavenska sonata za violinu i klavir i Klavirski kvintet, dovršen samo nekoliko dana prije praizvedbe. Tilda Vranyczany zapisala je na svoj primjerak programa koji su joj se stavci osobito svidjeli, pa ako danas i nemamo note Prvoga gudačkog kvarteta, znamo da je na Tildu Vranyczany najsnažniji dojam ostavio drugi stavak, Andante.

Međutim, drugi podatak iz korespondencije posebno je zanimljiv i važan, a tiče se planirane zagrebačke praizvedbe Simfonije Dore Pejačević. Zahvaljujući arhivskom gradivu Hrvatskoga glazbenog zavoda poznato je kako je bilo govora o tome da se Simfonija izvede i u Zagrebu, i to netom nakon bečke praizvedbe u siječnju 1918. Nekoliko ispisanih posjetnica skladateljice iz 1918. otkrilo nam je više detalja o tom pokušaju. Naime, probe za izvedbu Simfonije su nakon Kompozitorne večeri uistinu započele, održana je čak i generalna proba, ali pojačani kazališni orkestar ipak nije zvučao dovoljno dobro, pa je sama skladateljica obustavila izvedbu. Zagrebačka publika tu je Simfoniju čula tek početkom 1980-ih godina.

Tilda Vranyczany nije bila prisutna na svadbi Dore Pejačević i Ottomara von Lumbea u Našicama u rujnu 1921. Da jest, bila bi zabilježena na sačuvanoj fotografiji, što bi bio dokaz njihova poznanstva i uputa istraživačima da je i u kontekstu Dore Pejačević potrebno dublje zaviriti u arhivsku građu Vranyczanyjevih. Ipak, pozivnica za našičko vjenčanje (i to jedina danas sačuvana) poslana je na adresu Vranyczanyjevih.

Tilda Vranyczany u djevojačkoj dobi / Izvor HDA

U posljednjem pismu koje je napisala svojoj prijateljici iz mladosti, Dora Pejačević zahvaljuje na čestitkama za vjenčanje i ispričava se što nije ranije odgovorila – prešućujući podulji boravak u bolnici u Dresdenu, poznat iz drugih izvora. Prisnost iz mladenačkih dana ostala je uspomena, ali podaci koje je Dora Pejačević podijelila s Tildom Vranyczany pomažu nam da detaljnije sastavimo sliku o osobi koja nas danas na glazbenom planu najreprezentativnije predstavlja diljem svijeta.

Do nekih novih Tilda i nekih novih korespondencija, neka nam najveće otkriće bude glazba Dore Pejačević, koja nas uvijek iznova osvoji i u kojoj uvijek pronađemo nešto novo.