Dva domaća filmska hita

Hrvatska filmska kritika već godinama zdvaja nad time što domaća publika „ne voli“ nacionalnu kinematografiju. Kad se piše ili govori o toj temi, u pravilu se potežu argumenti hermetičnosti ovdašnjega filma, njegove primarne usmjerenosti na popratne programe velikih inozemnih festivala, umjesto na želje i očekivanja gledatelja koji bi se htjeli nasmijati uz dobru komediju. Također i argumenti navodne komornosti tuzemnih filmskih priča, u kojima većina likova sjedi u nekoliko prostorija i vodi beskrajne razgovore o intimnim dramama kojima nedostaje zanimljivosti i intrigantnosti te toga da najbolju gledanost u pravilu ostvaruju filmovi za djecu, kojima uz to ne nedostaje ni humora ni šarma, pa zašto se ne bi snimalo više takvih filmova. Ukratko, domaćem se filmu prigovara da mu nedostaje više populizma i humora te, dakako, usmjerenosti na mlađe gledatelje. Za utjehu onima koji tako misle, ove zime i ranog proljeća dobili smo dva filma koji u potpunosti odgovaraju njihovim željama. Istina, još prošle godine stigao je Drugi dnevnik Pauline P. koji je kao i adaptacija prvog romana iznimno čitanog serijala Sanje Polak također ostvario odličnu gledanost.

Film Glavonja emotivan je, zabavan, s mnogo šarma, a njegov angažman izveden je promišljeno i nimalo napadno, suptilno i s maksimumom razumijevanja za klince i njihove probleme

No onda smo krajem siječnja dobili pravo čudo u kinima, najgledaniji domaći film svih vremena koji je samo u ovdašnjim kinima u trenutku pisanja ovog teksta pogledalo čak 730 tisuća gledatelja. Pridodaju li se tome rezultati u regiji, odnosno u BiH i Srbiji, te podaci o odličnoj gledanosti Svadbe u Austriji, Švicarskoj i Njemačkoj, konačni broj gledatelja mogao bi možda biti veći od milijun i pol. Takvom uspjehu nema smisla previše „gledati u zube“, dijelom i stoga što će hit Igora Šeregija i u širem smislu biti snažna financijska injekcija za hrvatsku kinematografiju. Jer, ne samo što se već govori o nastavku, nego i zbog svih dobrobiti koje će to donijeti profesionalcima iz svijeta sedme umjetnosti, od mogućih dodatnih i kvalitetnijih poslovnih ponuda preko međunarodnih projekata i koprodukcija do općenito bolje vidljivosti Hrvatske i hrvatskog filma na europskim i svjetskim tržištima. Kažem, takvom uspjehu nema previše smisla „gledati u zube“, makar je generalno riječ o naglašeno populističkoj komediji koja igra na eksploataciju golemog broja klišeja, ponajviše iz opreke „naših“ i „njihovih“, odnosno pripadajućih predrasuda i stereotipa, tj. o komediji situacije i karaktera koja većinom eksploatira prizemne dosjetke i benigne vulgarnosti. Valja priznati da to čini s određenom dozom šarma i humora, u čemu se i krije tajna gledanosti filma.

Istovremeno, vrlo dobru gledanost s tendencijom daljnjeg rasta u kinima ostvaruje još jedan domaći film. Posrijedi je Glavonja, angažirana komedija s elementima animiranog filma i uvjetno rečeno krimića, redateljicâ Marine Andree Škop i Vande Raymanové, primarno film za djecu i mlade koji je u vrijeme nastanka ovog teksta pogledalo nešto više od 18 tisuća gledatelja. Već svojim prethodnim dugometražnim igranim filmom Moj dida je pao s Marsa Marina Andree Škop pokazala je da zna kako raditi slične projekte. U oba slučaja govorimo o filmovima za klince i adolescente, o djelima koja je režirala u paru (Mog didu s Draženom Žarkovićem), o projektima koji su nastali kao koprodukcije 5 ili 6 država, te o filmovima koji su pametni i senzibilizirani i mogu uspjeti i izvan granica Hrvatske.

Glavonja za to ima jake adute: emotivan je, zabavan, s mnogo šarma, a njegov angažman izveden je promišljeno i nimalo napadno, suptilno i s maksimumom razumijevanja za klince i njihove probleme. Naslovni je lik Milan, neurodivergentna osoba, odnosno dječak s poremećajem iz spektra autizma, koji na početku i veći dio filma uglavnom živi „u svom svijetu“. Klinac kojem je mlađa sestra Alisa dala nadimak Glavonja u tom svijetu mir pronalazi rišući crte i crtovlja, koja se u trenucima napada pretvaraju u uzburkane valove i podivljalo more, što je prilično učinkovit prikaz „izmijenjenih stanja“ neurodivergentne osobe. Iako se ne druži previše sa sestrom ni ostalom djecom, ona ga od samog početka prihvaćaju kao sebi ravnopravnog, dakako, svjesni da njegov poremećaj zahtijeva poseban i obzirniji pristup. No kada se pokrene uvjetni krimi podzaplet, sa skupinom bizarnih lopova koji žele ukrasti basnoslovni dijamant Plava zvijezda, te podzaplet s dvoje socijalnih radnika koji Milana žele maknuti od obitelji i ostale djece, on će se pokazati kao praktički potpuno ravnopravan svojim prijateljima pa čak i važan za razrješenje
zagonetke.

Ostvarenje koje je preporuku za gledanje dobilo ne samo od Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, nego i od pravobraniteljice za djecu i pravobranitelja za osobe s invaliditetom, odlikuju brojne vrline. Priča je dinamična i pregledno ispripovijedana, svi odrasli likovi zgodno su pomaknuti, vizualno i scenografski cjelina je oblikovana kao efektan spoj realizma i bajkovitosti, a sva djeca odlično su se snašla u ulogama koje su ponekad zahtjevne. Posebno valja izdvojiti animirane dijelove sa skupinom od sedam bijelih miševa koji imaju određene atribute vojne postrojbe te animaciju u scenama bijega kradljivaca dijamanta preko krovova koja asocira na neke stare priče i filmove o Arseneu Lupinu i Fantomasu. Ukratko, Glavonja je film koji itekako zavređuje preporuku.