Dubina ljudske duše je iznad jezika

Istodobno pisac i inženjer na području novih tehnologija, Yamen Manai (Tunis, 1980) u svojoj prozi istražuje sjecišta prošlosti i sadašnjosti, tradicije i tehnologije. Objavljeni su mu romani Marš neizvjesnosti (2010), nagrađen prestižnom tuniskom nagradom Prix Comar d’Or, Serenada Ibrahima Santosa (2011) i Vatreni roj (2017), nagrađen nagradama Prix Comar d’Or i Prix des Cinq Continents. Za posljednji roman Krasan bezdan (Izd. Fraktura, Zagreb, 2024, prevela s francuskog Vlatka Tor) nagrađen je brojnim književnim nagradama, između ostalih Nagradom za arapsku književnost 2022. i Nagradom Orange Book u Africi 2022. Krasan bezdan snažan je roman ispripovijedan glasom bijesnog tinejdžera iz Tunisa koji se, suočen s nasiljem i nepravdom, bori za ljubav, dostojanstvo i pravo na bolju budućnost. Yamen Manai gostovao je 2025. na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu.

Snimio Anto Magzan / Festival svjetske književnosti

Kakav je osjećaj vidjeti svoja djela prevedena na druge jezike?

Osjećaj je nevjerojatan, prevođenje smatram snažnim činom humanizacije drugoga. Kao dijete odrastao sam u knjižnici s mnogo prijevoda i shvatio sam da je čovjek svugdje isti i da nas mnogo više stvari spaja nego što nas dijeli.

I arapski i francuski vaši su jezici, doživljavate li književnost različito ovisno o jeziku?

Jezik je za mene sredstvo, a temelj književnosti je emocija koja ne mora nužno imati jezik. Možemo voljeti ljude, osjećati, biti dirnuti krajolikom, a da ne možemo staviti u riječi ono što osjećamo. Za mene je dubina ljudske duše iznad jezika, a jezik onda služi da podrži i prenese tu emociju.

Tema romana Krasan bezdan je nasilje. Živimo u nasilnom svijetu, kako se nositi s tim?

Teško je ne ponavljati ono što smo proživjeli i imati distancu, to je svakodnevna borba da budemo bolji. Postoji jedna Cervantesova rečenica koju jako volim: „Živi svoj život držeći za ruku dijete koje si nekada bio.“ Ako zamislimo u svakom trenutku svog života da nas prati dijete koje smo bili, to dijete ne želi vidjeti ljude koji su ljuti, koji se tuku, boji se takvog svijeta. Mislim da je nasilje naučeno ponašanje. Nije prirodno stalno gledati oružje i nasilje, svatko, a posebno djeca, trebao bi živjeti u mirnijem svijetu. Zato sam odabrao lik djeteta, kako bih pokazao kako posljedice mogu biti katastrofalne za psihu koja se tek razvija.

Svatko od nas može se naći u privilegiranom položaju u odnosu na nekog drugog, što je najbolje što s tom privilegijom možemo učiniti?

Treba toga biti svjestan i iskoristiti priliku da se poboljšamo, jer kada znaš da si privilegiran, imaš prostor i komfor, taj komfor ne smije postati opuštenost, mora postati prostor razmišljanja o tome kako mogu biti bolji i kako svijet može biti bolji. Često mislimo da je biti bolji nešto altruistično i veliko, ali zapravo je jako sebično jer biti bolji omogućava nam da imamo mir i manje problema s drugima. Ako ste vi u povlaštenim uvjetima, a vaš susjed nije, i zanemarujete svog susjeda, problemi će na kraju postati i vaši.

Zašto su nam priče toliko potrebne?

Priče prate čovječanstvo, zamišljam ljude prije tisuće godina okupljene oko vatre kako pričaju priče da bi se osjećali bliski jedni drugima, da bi imali nešto zajedničko. Na mene priče djeluju puno više nego, naprimjer, veliki politički eseji ili filozofija, koje također volim čitati. Volim romane upravo zato što u njima postoji nešto emocionalno što se upisuje u nas i što može doprinijeti tome da postanemo bolji. Mislim da je to svrha pričanja priča, da nas zadrže zajedno oko vatre koja nas osvjetljava i pomaže nam bolje vidjeti i svijet oko nas i osobu koja je ispred nas.

Može li književnost promijeniti svijet?

Književnost ne može promijeniti svijet. Pojedinac nije društvo, a društvo nije svijet. Književnost može učiniti mnogo na razini pojedinca, ali na razini društva teško jer postoje drugi faktori. Naprimjer, proračun za kulturu u nekoj državi, u Francuskoj je to 0,4 %. Kako u takvim uvjetima književnost može nešto učiniti? Ne može. Ali književnost pojedincu može pomoći da bolje upozna sebe i razumije druge. Mene književnost tješi, kad vidim ludost svijeta i počnem gubiti nadu u čovjeka, uzmem roman i kažem da ipak vrijedi biti čovjek. Većinu vremena govorim kako bih radije bio ptica ili riba, jer životinje ne čine toliko užasa, ali one također ne mogu proizvesti toliko ljepote poput Sto godina samoće ili Braće Karamazovih. Književnost me još uspijeva uvjeriti da je lijepo biti čovjek.

Jesmo li čitatelji jer tražimo u književnosti ono što ne možemo pronaći u stvarnosti?

Mnogi ljudi, posebno nakon čitanja Krasnog bezdana, reklo mi je da sam za njih izrazio nešto što nisu mogli sami reći, jer je nasilje u obitelji tabu, o tome se ne priča. Istina je da možemo u knjigama pronaći nešto što nam pripada. I to je magično, ta emocija, temelj umjetničke projekcije, zajednička je svima.

Vaš je roman izuzetno poetičan, je li poezija zaklon od ludila ovog svijeta?

Apsolutno. Poezija je svijet koji nam se vraća. Mislim da bismo svi trebali posvetiti možda 10 minuta dnevno pisanju stihova, napisati jednu rečenicu, udahnuti, pogledati nešto što malo ljudi primjećuje. To se vidi u dječjim pogledima; kad dijete gleda krajolik, ne vidi iste stvari kao odrasli. Primijetiti male insekte, male cvjetove, stvari koje naš pogled ne vidi. Taj pogled trebamo ponovno steći.

Mladost bez nade, izbora i slobode – kako to utječe na identitet i integritet?

Ova priča pokazuje da osoba može potonuti ako joj se ne pruži ruka. Prema tom djetetu nitko nije bio nježan, nitko se nije brinuo za njega. U jednom trenutku kaže: „Ja sam kao i vi, ja sam vaš proizvod.“ Volim Camusjevu rečenicu: „Jedino što nam omogućuje da postanemo slobodni je pretvoriti svoj život u čin pobune.“ Ne biramo obitelj, tijelo, društvo ili vrijeme u kojem živimo, ali možemo birati da se pobunimo protiv nepravde. To je možda jedini izbor koji imamo. Ta je pobuna ono što taj dječak osjeća i što oblikuje njegov identitet, identitet pobunjenika.

Unatoč težini, roman nam daje nadu.

To je dijete buntovno u razgovoru s odraslima, nije slomljeno, govori s puno snage i prihvaća ono što je rekao i ono što je učinio. Traži knjige, dakle, još uvijek ima elan prema svijetu i čovječanstvu. Postoje makar male naznake nade. Čak i kad je priča teška i mračna, postoji mogućnost zore u toj noći. Mogućnost svakodnevnog sunčeva izlaska.