Dobri duh hrvatske književnosti

I.

Susreo sam se uživo sa Stjepanom Čuićem prije pedeset godina u auli Nacionalne i sveučilišne biblioteke na Marulićevu trgu u društvu sa Stjepanom Šešeljem i Ivanom, suprugom nezaboravnoga i prerano preminuloga Veselka Tenžere. Od tih dana pa sve do pred samu Čuićevu smrt bili smo u vrlo bliskoj prijateljskoj vezi, čavrljajući u raznim prilikama o književnim, društvenim i političkim fenomenima koji bi ga u pojedinim trenucima posebno zanimali i o kojima bi znao unedogled govoriti. U tim nebrojenim susretima, s nebrojenim prijateljima i suputnicima, uvijek su dolazili do izražaja njegov pronicavi duh, drevna duvanjska mudrost koju je upio s majčinim mlijekom i iznimna ljubav prema svemu što je vrijedno, plemenito i dobro, prema književnosti kojoj je dobar dio njegova života bio posvećen, prema povijesti i tragedijama koje su je obilježavale i u kojoj – posebice našoj hrvatskoj – nije bilo previše razloga za veliku radost jer ratovi, a oni su je u 20. stoljeću najviše i obilježili, nisu drugo do ljudska poguba.

Čuić je svojim opusom bitno obilježio
hrvatsku prozu 1970-ih i 1980-ih / Snimila Kristina Stedul Fabac / PIXSELL

Čuić se proslavio zbirkom Staljinova slika i druge priče iz 1971, a važan trag ostavio je i drugim djelima

Često je govorio i o politici jer ga je od mladosti inficirala i teško se od nje odmicao i u vlastitom stvaralaštvu. „Pritrujen“ poviješću i politikom, zaogrnut naravnom dobrotom, dobronamjeran i velikodušan, Čuić je ispunjavao svoju svakodnevicu čitanjima, pustim satima razgovora, pisanjem ili drugim oblicima društvenog angažmana. U raznim životnim prilikama nikada nije sebe postavljao u prvi plan i nije mario za prva mjesta, uvijek je znao zatomiti svoje vlastite interese, više su ga zaokupljale nevolje i potrebe drugih ljudi, posebice mladih ljudi, kojima je uvijek, kad bi mogao, htio bez sustezanja pomoći. Bio je Čuić dobar, dobroćudan i plemenit čovjek, a uza sve što čovjeka može resiti, jedan od najtalentiranijih književnika svoje generacije koji se bez zadrške može smatrati hrvatskim klasikom.

II.

To su pisci, mahom rođeni u drugoj polovici četrdesetih godina 20. stoljeća, poput Pavla Pavličića, Dubravka Jelačića Bužimskog, Drage Kekanovića, Gorana Tribusona, Veljka Barbierija i Irfana Horozovića; uglavnom prozni pisci koji su svojim prvim knjigama navijestili „novi senzibilitet“, što se isprva uočavalo u korjenitu otklonu od poricanja ili prericanja stvarnosti i realizma kakav su hrvatskoj književnosti njegovali stariji književnici poput Perkovića, Kaleba, Simića, Dončevića, Barkovića, Stipčevića i Božića. U skladu s aktualnim tendencijama suvremene europske i svjetske proze, ti su mladi pisci posezali za novim temama i postupcima, te ih je književna kritika proglasila „borgesovcima“, „fantastičarima“.

Stjepan Čuić i Božidar Petrač na Tribini u gostima Društva hrvatskih književnika u listopadu 2025. / Snimila Maja Kolman Maksimiljanović / DHK

Stjepan Čuić pojavio se u hrvatskoj književnosti 1965. zbirkom priča Iza bregova, ali će veliki uspjeh požnjeti 1971. knjigom Staljinova slika i druge priče koja postaje njegov zaštitni znak, mala velika knjiga u kojoj se Čuić opsesivno bavi odnosom pojedinca prema totalitarnom sustavu vlasti neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Riječ je dakle o kritičkom odnosu i dijalogu pisca sa suvremenom stvarnošću prvih revolucionarnih godina poslijeratnoga totalitarnog društva, razdoblja krutog staljinizma, poopćena gotovo do apstraktnoga i primjenjiva na svaki totalitarni sustav. Čuićeve proze njegove kultne knjige pisane su bez dublje psihologizacije likova, bez posebnih socijalnih i političkih detalja, krajnjom redukcijom realističkog izraza, stilom koji je lapidaran, borgesovski reduciran. Priče su prožete kafkijanskim duhom apsurda, alogične, tjeskobne i depersonalizirane, nose u sebi određenu Bulgakovljevu grotesknost, Gogoljev trpki humor, nemilosrdnu satiričnost, gotovo orvelovsku apokaliptičnost, na granici iracionalnosti. Tomu valja dodati da je Staljinova slika tada dobila prestižnu nagradu Sedam sekretara SKOJ-a, da je kritička i čitalačka recepcija Čuićeve knjige zaista bila velika i da se vrlo brzo pojavilo i njezino drugo izdanje. Očito se Čuićeva zbirka Staljinova slika i druge priče i ideološki savršeno uklopila u tadašnje vrijeme i samo društvo pa se komunistička vlast nije suviše zamarala autorovom analizom totalitarizma i staljinizma.

U tom smislu navedenoj se zbirci 1980. pridružuje i roman Dnevnik po novom kalendaru, strukturiran kao zbirka 246 članaka zakona, a fabularno donosi epizode razgovora tamničara i utamničenoga s ciljem njegova preodgajanja. Obje su knjige neopterećene vremenskim i prostornim kontekstom, ne ciljaju na ono „sadašnje“ postojeće, nego seciraju i analiziraju odnose pojedinca, mase i vlasti kakve određuje totalitarni sustav. No Čuićeve proze vrlo će brzo postati „heretične“ i „subverzivne“ jer će u drugim dvjema knjigama, u zbirci novela Tridesetogodišnje priče iz 1979, a posebno u romanu Orden iz 1981. biti riječ o anatomiji određenih problema u kojima jasno prepoznajemo okvire i kontekst hrvatske (jugoslavenske) stvarnosti. Postat će posve jasno kako Čuić piše o politici, partiji i vlasti, ovdje i sada.

U Tridesetogodišnjim pričama bitno je naglašenija realistička sastavnica, u prvom su planu stvarni društveni i politički problemi, dok su znatno prorijeđene fantastične sastavnice, iako nisu potpuno isključene. Kako su prepoznatljive prostorne i vremenske odrednice Čuićevih priča, kako se Duvno apostrofira u većini tih novela kao temeljno autorovo nadahnuće, jasno je i to da je pisac podvrgnuo kritici naš prostor, našu sredinu i naše društvo. Svojim pričama Čuić razotkriva i razgolićuje pojam vlasti, rasvjetljuje njezine mehanizme postupanja i laži. Njegove priče otkrivaju „prikriveno otuđenje svakidašnjice“ i istodobno afirmiraju njegov angažirani stav: želju da piše do kraja angažiranu, kritičku prozu i da bude „savjest društva“. Iako u nekim pričama nailazimo na sličnost s novelama iz Staljinove slike, one su ipak čvrsto ukorijenjene u naše tadašnje društvo i tiču se naših ljudi i njihovih životnih sudbina. U tom smislu Čuić se osjetno odmiče od „fantastične“ proze svojih sunaraštajnika te se postavlja u nove odnose i prema hrvatskoj proznoj tradiciji i prema tadašnjem aktualnom hrvatskom proznom stvaralaštvu i prema tadašnjoj društveno-političkoj stvarnosti.

Posebno izazovan bio je roman Orden koji je konkurirao za Vjesnikovu Goranovu nagradu, u kojem se Čuić pozabavio tabu-temom – pomirbom ustaša i partizana iako to i nije bila temeljna zamisao samoga autora. Ta je tema toliko uzbudila vlasti da je roman prokazan u Bijeloj knjizi, partijskom dokumentu Centra CK SKH za informiranje i propagandu pod naslovom O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke, kao subverzivno štivo. Roman je bio dramatiziran i trebao je 1983. biti izveden, ali je predstava u izvedbi Histriona bila zabranjena. U romanu Orden Partija nikako nije mogla prihvatiti sadržaj u kojem se izjednačuju strane pobjednika i poraženih, partizana i ustaša, i njihovi nacionalno pomirenje. To je Čuića učinilo svojevrsnim disidentom, a njegov roman reprezentativnim romanom hrvatske književnosti osamdesetih godina. Čuić je svojim opusom bitno obilježio hrvatsku prozu sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća. Osim toga, ne smijemo zanemariti i njegovu lirsku dionicu: godine 1985. s Virgilijem Nevjestićem objavljuje u grafičkoj mapi kraću poemu Otok koja je bila izložena i auli NSK-a, a pokazala je i otkrila iznimnu Čuićevu lirsku sastavnicu.

III.

Devedesetih godina Čuić postupno odustaje od književnosti i posvećuje se političkoj publicistici. Objavljivao je svoje kolumne u Vjesniku i Slobodnoj Dalmaciji, koje u mnogim svojim dimenzijama postaju literarizirani feljtoni prožeti različitim književnim primjerima i reminiscencijama, a zatim ih je objedinjavao u knjigama Abeceda licemjerja (1992), Lula mira (1994) i Tumač vlasti (2008). Godine 1996. objavio je zbirku priča Presretač, a 2014. priče Čuvar srpa i čekića u kojima se i dalje bavi totalitarnim komunističkim sustavom i funkcioniranjem tajnih službi. Godine 2011. pričom Igra osvojio je prvu nagradu na natječaju Večernjakovih priča. Objavio je i zapažen roman za djecu Tajnoviti ponor. Bio je glavni urednik Trećega programa Hrvatskoga radija i pomoćnik direktora HTV-a za Informativni program. Bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika (2005–2008). Bio je čestim članom žirija na Pulskom filmskom festivalu. Obnova hrvatske državnosti kao da je zastrla Čuićevo literarno nadahnuće, te se on posvećuje raznim drugim političkim, društvenim i kulturnim obvezama. Ono što je do devedesetih godina Čuić, dobri duh hrvatske književnosti, napisao i objavio ostaje kao jedan od najvažnijih književnih opusa u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća. Čuić je literarni svjedok jednoga totalitarnog vremena, ali i pisac koji je na sve načine u to zlohudo vrijeme uvijek imao na umu slobodu vlastitu, slobodu svoga naroda, slobodu europske Hrvatske koju je uvijek zagovarao. Takvih ljudi i pisaca u Hrvatskoj je vazda bilo, ali ih je vazda bilo premalo.