Biblija – spoznajno-jezična riznica vremena i vrelo razumijevanja

U Maloj dvorani Matice hrvatske povodom Mjeseca hrvatskoga jezika Odjel za jezikoslovlje Matice hrvatske organizirao je 23. veljače okrugli stol O hrvatskim biblijskim prijevodima. Razgovor je moderirao pročelnik Odjela za jezikoslovlje Igor Marko Gligorić, a sudjelovali su izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti Boris Beck, izvanredni profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Taras Barščevski i redovita profesorica u miru Odsjeka za kroatistiku Zrinka Jelaska. Gligorić je uvodno rekao da će se svi govornici, kao i većina okupljenih, složiti da biblijski prijevodi predstavljaju značajan i izrazito važan teološko-jezični korpus značenja i konceptualizacije Svetoga pisma. I to ne samo među vjernicima, jer je kršćanski (kon)tekst u podlozi cijele zapadne civilizacije.

I brojna publika na okruglom stolu potvrdila je koliko je Biblija važna svakom čovjeku / Snimio Boris Ščitar / PIXSELL

Zašto je Biblija tekst koji se toliko prevodi, i to u svega nekoliko godina razmaka, te za koga se uopće prevodi, objasnio je teolog Barščevski: „Prevodi se zato što sadrži riječ Božju – sama Biblija govori da je narod gladan riječi Božje, u čemu leži osnovni razlog zašto prevodimo Sveto pismo. Prevodi se iz jednoga jezika u drugi zato što izvorne jezike na kojima je nastajala Biblija možemo čuti, ali ne i razumjeti, a riječ Božja mora biti razumljiva, što napose ovisi i o funkciji i o adresatu.“ Barščevski je zaključio da je nakon toga čitateljev zadatak prevesti riječ Božju u vlastiti život i na taj način pokazati da ju je razumio.

Hrvatski prijevodi – prijevodi patnje

Zrinka Jelaska podsjetila je da su cjeloviti prijevodi u hrvatskoj tradiciji započeli s Bartolom Kašićem, pa su slijedila dva prijevoda u 19. stoljeću, pet u 20. stoljeću, a onda u 21. stoljeću mnoštvo. Baveći se Biblijom skovala je termin prijevodnik koji definira kao tekst jezično toliko različit od drugoga da se treba smatrati drukčijim tekstom, (možda) zapravo novim prijevodom. Hrvatske prijevode nazvala je prijevodima patnje jer toliko prevoditelja nije nikada dočekalo da im se prijevodi objave, toliko je prijevoda izgubljeno… Novi je prijevod barem 26. po redu, a prijevodnik je sigurno 26. ili 31. ovisno o tome što smatramo prijevodom, što prijevodnikom. Stotinjak je inačica hrvatskoga prijevoda dijelova Biblije, od čega oko sedamdeset ima manje razlike. „Teško je odrediti točan broj jer nije posve određeno što se sve smatra hrvatskim prijevodom. Usto su ponekad prijevodi različitih prevoditelja međusobno sličniji nego različita izdanja jednoga prevoditelja“, istaknula je Zrinka Jelaska.

Kašićev je prijevod prokomentirao i Boris Beck. Kašić je kao redovnik slijedio ideju da hrvatski jezik postane misijski jezik za susjedne narode koje je trebalo prevesti kršćanskoj, odnosno katoličkoj vjeri. Usporedivši mogući utjecaj prijevoda u Kašićevo doba, Beck smatra da je utjecaj danas znatno manji. „Recimo, kada je izdana Zagrebačka Biblija 1968, ona je bila demonstracija kulturne moći, jezične snage i ohrabrenje vjere, pogotovo zato što je nastala u teškim okolnostima. Hrvatska danas ima svoje institucije koje se brinu o njezinu identitetu, između ostalih to čini i Matica hrvatska, a Biblija može biti riječ Božja, može se usredotočiti na svoju vjersku ulogu i obraćati se vjerniku izravno“, naglasio je Beck zaključivši da ona ne mora biti monument ili nadomjestak za institucije koje ne postoje.

Prevoditeljske nevolje – zamućen ili čist prozor?

Razgovaralo se i o utjecaju prevoditelja, urednika i lektora na značenje teksta i o tome na koji način sam prijevod utječe na teološku istinu. Barščevski smatra da se prevoditelj postavlja kao netko između biblijskog teksta i čitatelja. Čitatelj ne razumije izvorni tekst, pa je prevoditeljeva uloga ponuditi tekst čitatelju. „Poznato je iz biblijskih tekstova da i sami slušatelji nisu Isusa razumjeli, iako je govorio na njihovu materinskom jeziku“, naglasio je i dodao je da je pitanje može li prevoditelj kojemu taj jezik nije materinski bolje razumjeti riječ Božju. Prevoditelj ima svoja ograničenja i razumijevanje hebrejskog ili kojeg drugog jezika, a riječ Božja može svakom nešto drugo reći, smatra Barščevski i „upravo zato prevoditelj mora sačuvati mogućnost da riječ koju je preveo znači više nego što je on razumio.“ Mnoge izazove s kojima se prevoditelj susreće oprimjerio je time što evanđelist Luka izbjegava riječ preobraženje jer računa i na čitatelje koji jako dobro poznaju grčku mitologiju. „Prevoditelj je ustvari kao prozor – što čišći prozor, to se bolje vidi druga strana“, ističe Barščevski.

O prijevodima Biblije govorili su Igor Marko Gligorić, Boris Beck, Zrinka Jelaska i Taras Barščevski

Zrinka Jelaska objasnila je da postoji niz primjera u kojima se isti odlomci mogu vrlo različito tumačiti, u čemu važnu ulogu imaju prevoditelji. Navela je primjere nekih prijevoda koji Isusa prikazuju kao nesućutnoga i okrutnoga te onih koji Isusa prikazuju kao osobu koja podilazi Jairu koji ima problema sa svojom kćeri i onih koji ga pokazuju mudrim. U pojedinim prijevodima Jair zove svoju kćer kćerkicom, a Isus ju je, uskrsnuvši je, nazvao djevojkom, čime nastaje potpuno nova semantička razina. Upotrebom riječi kćerkica Jair ne prihvaća njezinu zrelost. Isus, obraćajući se kćeri riječju djevojko, naglašava njezino djevojaštvo te je tako i naziva iz svoje pozicije autoriteta. Da je Isus prije uskrsnuća ispravio Jaira, rekavši kćerka umjesto kćerkica, njegov bi odgovor bio neprikladan. S druge strane da je odgovorio kćerkica, podilazio bi Jairovu pogrešnome mišljenju, stoga Zrinka Jelaska smatra da je najbolji odabir riječi dijete u značenju „potomak roditelja“. Oslovljavanjem kćeri riječju dijete prije uskrsnuća Isus pokazuje razumijevanje za Jairovu bol i ne opominje ga jer ne prihvaća svoju kćer kao zrelu. „Izborom riječi možete lagati, paziti na tanana značenja itd.“, zaključila je Zrinka Jelaska. Ljudi takve primjere možda ne bi znali sami objasniti, ali imaju jezični osjećaj; često je riječ o podsvjesnom znanju materinskoga jezika.

Ulogu prevoditelja Boris Beck razmotrio je i iz perspektive rada na najnovijemu prijevodu Biblije, pritom tvrdeći da je prijevod zapravo novi tekst – sustav riječi koji proizvodi vlastita značenja. Ne treba, napominje Beck, od prijevoda očekivati da služi za egzegezu, samo izvornik tomu služi – „prijevod je informacija za sve koji ne znaju izvorne jezike da ipak mogu stupiti u kontakt s izvornikom.“ Različiti prijevodi daju nam različite slike, istaknuo je Beck, prisjetivši se i tvrdnje Umberta Eca koji je rekao da koliko god se biblijski odbori svađali oko dobrih i loših prijevoda, ipak kršćanska poruka dolazi do mnogih ljudi. Barščevski se načelno složio s tvrdnjom da je svaki prijevod novo djelo, ali je ukazao i na problem s Biblijom – ona naime, prema njemu, ne smije biti nova! Moramo biti mudri, upozorio je Barščevski: „Velika je odgovornost prevoditelja da ne zamijeni svojim idejama, svojom teologijom riječ Božju koja je nekad veoma tiha, neprimjetna i skromna.“

Osim toga, mnoge su se riječi uvriježile u hrvatskom jeziku zahvaljujući prijevodima, čime se obogaćuje hrvatski jezik, kako ustvrđuje Taras Barščevski, što je potvrdila i Zrinka Jelaska: „Biblija čuva hrvatski jezik koji nam je bitan kao jednom malom narodu, osobito za oblikovanje identiteta.“ Primjerice, Biblija čuva riječ postelja u značenju „krevet“. Oni koji čitaju, slušaju Bibliju, već imaju izražen osjećaj za ritam, poetičnost, biblijski stil uopće. Zrinka Jelaska smatra da bi iznevjereni osjećaj mogao biti uzrok nezadovoljstva mnogih  čitatelja novim prijevodom.

Beck ističe da novi prijevod nema pretenzije ukinuti stari, već je nastao „da bismo neke knjige pročitali prvi put“. Ujedno smatra da bi i liturgijski tekst trebao ići prema jednostavnijem stilu. Upozorivši da ustvari nemamo liturgijski prijevod, nego je prilagođen već postojeći, Barščevski je napomenuo i da je liturgijski prijevod iznimno izazovan jer se mora razumjeti slušajući.

Podijeljena mišljenja
o najnovijem prijevodu

Nakon dinamičnoga razgovora sudionika rasplamsala se i rasprava s okupljenom publikom koju je zanimalo koji bi se prijevod mogao ocijeniti najkvalitetnijim i koji najbolje odražava ljepotu i bogatstvo hrvatskoga jezika, kako se regrutiraju stručnjaci za prevođenje Biblije, a ponajviše se raspravljalo o najnovijem prijevodu, koji je predstavljen u prosincu prošle godine.

Čini se da je averzija prema novom prijevodu potaknuta stavom nekih kritičara da je hrvatski jezik njime potpuno osiromašen, pa se iz publike oglasio Vladimir Lončarević: „Novi prijevod nije hrvatski prijevod, vi ne možete izbaciti pola glagolskih vremena, inverzija, arhaizme... Slažem se da stare prijevode sigurno treba poboljšati (…), ostaje mi tajnovito kako ste uspjeli prevoditelje pridobiti da osakate hrvatski jezik na takav način. To nije u duhu biblijskih prijevoda i to što ste učinili nije obogaćivanje, nego osiromašenje hrvatskoga jezika.“

Zrinka Jelaska stoga je pojasnila da postoje različiti slojevi jezika. „Nije to napad na hrvatski jezik ako se jezik pojednostavni, samo to nije najljepši hrvatski jezik, nije književni jezik u njegovu najboljem funkciolektu, situolektu. (…) Hrvatski je jezik i jezik za bebe, za predškolce, za osnovnoškolce… Nenajljepši hrvatski isto je hrvatski!“ Pritom je upozorila da ipak ima mnogo interesa za novi prijevod, što se vidjelo i prema posjećenosti okrugloga stola. Beck pak naglašava da Biblija nije teološki rječnik iz kojega ćemo crpiti riječi za propovijed, nego pripovijest: „Kao pripovijest ona ima snagu; Bog je u djelovanju, a nije u statičnosti. (…) Ako ova Biblija ne nudi lijepi hrvatski, ona vam prvi put nudi pripovijest, ponajprije zato što je sintaksa jednostavnija.“

Netrpeljivost u podijeljenim mišljenjima nastojao je pomiriti jedan religiolog i filozof iz publike rekavši da je novi prijevod poglavito koristan religiolozima koji Sveto pismo, kao i druge svete knjige, promatraju da bi mogli shvatiti različite kulture na svojem jeziku. U svakome slučaju bili pisani (uzornim) biblijskim stilom ili ne, sasvim je jasno da prijevodi mogu imati različita značenja za društvo, društveni identitet i kulturno-jezični razvoj kao temelj toga identiteta.