Aida za sva vremena

Intendantica Iva Hraste-Sočo predvodi uspon zagrebačke Opere, zahvaljujući promišljenom odabiru pjevača, kao i suradnji s dirigentskom zvijezdom, počasnim šefom dirigentom našega središnjeg nacionalnog kazališta, Talijanom Pierom Giorgiom Morandijem. Od početka prvog mandata s punim poštovanjem prepušta mu odabir suradnika i stvaranje novih opernih produkcija željeznoga talijanskog repertoara.

Nova produkcija Aide ima perspektivu dugo ostati na repertoaru / Snimila Mara Bratoš

Nakon 13 godina bilo je vrijeme za novu Aidu, jednu od omiljenih Verdijevih junakinja koju vjerna publika želi vidjeti u izvornome, povijesnome, libretu prikladnome izdanju. Živimo u nemirnom dobu punom izazova; više od svega tražimo bijeg od stvarnosti, od koje fizički ne možemo pobjeći, ali možemo u unutarnji svijet snova i mašte kakvu uvijek pobuđuje susret s drevnim civilizacijama. Otkrića starog Egipta događala su se mahom tijekom 19. stoljeća, kada je zemlja bila dio Osmanskog Carstva. Šezdesetih godina egipatski potkralj Ismail-paša dobiva znatnu samostalnost i okreće zemlju prema modernizaciji, pokreće i nadgleda izgradnju Sueskog kanala, predstavlja se Europi, otvara Potkraljevsku opernu kuću u Kairu i – naručuje za tu prigodu novo djelo od tada vodećeg europskog opernog skladatelja Giuseppea Verdija. Narudžba nije samo glazba i libreto, nego i scenografija te kostimi – sve mora biti iz vremena drevnog Egipta i slaviti njegovu raskoš.

U tom duhu Verdi piše djelo, a njegovi suradnici izrađuju kostime i elemente scenografije u Parizu. Upravo se na te skice i nacrte oslanja ova produkcija Aide, koja oživljava izvornu predstavu s praizvedbe prije 155 godina, a ujedno obilježava 145. obljetnicu hrvatske premijere i 130. godišnjicu prve izvedbe u novoj zgradi kazališta na današnjem Trgu Republike Hrvatske.

Projekt je na prijedlog maestra Morandija povjeren argentinskom redatelju Mariju Pontiggiji, njegovu redovitom suradniku sa svjetskih opernih produkcija, koji je već s njime u Zagrebu radio hvaljene predstave Puccinijevih opera Tosca i La bohème, a sklon je autentičnim, povijesnim i vrlo raskošno, gotovo filmski detaljiziranim produkcijama. To polako postaje standard i zagrebačke Opere u kojoj je nova Aida, prema riječima samog Morandija, trenutačno najljepša produkcija u Europi (!). Stoga ne čudi da je s takvim predispozicijama kazališni projekt „naslijepo“ rasprodan već mjesec dana prije, ljudi su željni Aide, te prelijepe Verdijeve opere čija glazba i stihovi pune dušu i srce, a kad je Morandi pred ansamblom, znamo da prenosi autentičnu verdijansku frazu i tradiciju opere koja je nakon Kaira prvi put zasjala upravo u Scali, kući u kojoj je i sam dugo svirao obou dijalogizirajući s mnogim svjetskim pjevačicama u ariji Aide na Nilu. Na drugom kraju Atlantika, u drugoj kući u kojoj redovito nastupa, Metropolitanu, do 1960-ih je najveća Aida bila Zagrepčanka Zinka Kunc Milanov kojoj se ove godine navršava 120. obljetnica rođenja, što je dovoljan razlog da joj se posveti cijela produkcija.

Scenografija Antonelle Conte prati originalne prizore s mnoštvom zlata, isto čine i živopisni kostimi Ilarie Ariemme, dok atraktivne baletne brojeve vrlo „egipatski“ kao ptice, crnčiće i svećenice koreografira Luigia Frattaroli. Oblikovatelj svjetla Andrea Ledda više ima za cilj lijepo osvijetliti njihove uratke, dok lica pjevača ostaju u sjeni, što je „nova moda“. Kao da nije bitno tko, nego što se pjeva, a to ide na ruku izvrsnim pjevačima u svim podjelama s mnoštvom debitanata.

Pjevačica premijerne podjele, proslavljena riječka nacionalna prvakinja Kristina Kolar, već je iskusna Aida, ovo joj je deveta produkcija u 13 godina koliko je dijeli od njezina prelaska iz mezzosoprana u soprane, koji je obilježila upravo ranija zagrebačka Aida. Njezin glas je kristalno čist, snažno nadglasava orkestar i sve zborske ansamble. Vrlo je fleksibilna i mlada gošća iz Letonije, sopranistica Julija Vasiljeva, koja je na Morandijev poziv došla u Zagreb debitirati kao Aida. U ulogama egipatskog vojskovođe Radamesa debitirala su dvojica tenora: ovosezonski „umjetnik sezone“ zagrebačke Opere Tomislav Mužek i prvak zagrebačke Opere Stjepan Franetović, otkrivši svaki svoje adute. Apsolutno su nenadmašne dvije mezzosopranistice u ulozi faraonske kćeri Amneris, također članice zagrebačke Opere, Sofija Petrović i Emilia Rukavina – obje nevjerojatno dobre, lijepih glasova, čistoga pjeva i snažne glumačke geste, kakvih još nije bilo na ovim prostorima. Iz dubljih glasova u prvoj je podjeli zasjao Ljubomir Puškarić kao Amonasro, a u drugoj Ivica Čikeš kao Ramfis.

Možemo biti sretni zbog predstave koja ima perspektivu dugo ostati na repertoaru, a vratit će se u Zagreb nakon što obiđe dva kazališta u koprodukciji s kojima se ova raskoš jedino i može ostvariti – Teatro Massimo u Palermu i Kazalište Csokonai u Debrecenu.