Vječno zaigran pjesnik

Kad mi svega bude dosta
Evo oči da ću poći k onome
što dolje osta
(1956)

Tako je – sada se to uvijek naglašava: davne 1956. godine – zborio drag mi pjesnik Ivan Slamnig. To dolje njegov je rodni Metković. No ni zaklinjanje u oči nije ništa pomoglo. Nikada se više onamo nije vratio. Stol prostrt bjelinom, kruh sa sirom, riba s vinom – sve je to ostala želja pusta. Iz Zagreba je mogao o zavičaju, koji uvijek postaje idiličan što smo dalje od njega i u vremenu i u prostoru, samo sanjati. No za pjesnika njegova kalibra bilo je to i više nego dovoljno. Ta zar svi cijeli život ne crpimo iz toga neiscrpnog izvora zvanog djetinjstvo i mladost?!

Ivan Slamnig (1930–2001)

Dijete intelektualaca (otac odvjetnik, majka učiteljica), nakon školovanja u Metkoviću i u Dubrovniku (gdje mu 1939. umire otac kad je Ivan imao 9 godina), 1941. dolazi u Zagreb i tu ostaje do smrti. Završava (1945) klasičnu gimnaziju, a potom se od 1948. do 1951. intenzivno druži sa Slavkom Mihalićem, Zlatkom Tomičićem, a napose Antunom Šoljanom, s kojim 1952. objavljuje vrlo važnu knjigu prepjeva Američka lirika. Sve ih je to približilo novom književnom časopisu Krugovi, potpuno drukčijem od službene rigidne socijalističke poezije, u čemu se težnja prema Zapadu počinje ogledati i u izboru tema i u samim književnim postupcima. Kada danas neupućeni (a glasni) trabunjaju nešto o tome kako se onomad književnost vrtjela samo u nekim socijalističkim okvirima, zaboravljaju (jer to i ne znaju) da je npr. antologijska pjesnička zbirka Vesne Parun Zore i vihori izašla još (i opet davne) 1947. godine.

S takvom zapadnjačkom književnom orijentacijom Slamnig 1959. dolazi na mjesto predavača na Komparativnoj književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na kojem će ostati do umirovljenja 1991. godine. Uz to je od 1968. do 1974. bio na nekoliko inozemnih lektorata hrvatskoga jezika: u Bloo­mingtonu i Chicagu (SAD) te u Amsterdamu (Nizozemska) i u Uppsali (Švedska). Nije onda nikakvo čudo što je i opet s prijateljem Antunom Šoljanom 1961. objavio Suvremenu nordijsku poeziju, a iste godine pokreće i časopis Književnik, koji je trebao nadoknaditi prestanak izlaženja Krugova.

Podaci iz njegova obiteljskog života rijetko se objavljuju, pa ću spomenuti da se 1953. godine oženio Dubravkom Cimprešak, s kojom je dobio sina Davora (1956) i kćer Sunčanu (1959). Dok još nije bio zaposlen na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Slamnig je zarađivao za život prevodeći s engleskog jezika. A ima i jedna anegdota koja se u moje vrijeme (i ja sam studirala na Odsjeku za komparativnu književnost, bila sam i demonstratorica prof. Ivi Hergešiću) prepričavala među studentima, a govorila je o izvanrednoj Slamnigovoj duhovitosti. Na prvi dolazak na svoje radno mjesto na fakultetu Slamnig je, navodno, zakasnio. Zato si je, stupivši u prostoriju u kojoj su već bili okupljeni ostali članovi toga odsjeka, istresao na glavu pepeljaru – što će reći, posuo se pepelom zbog svojega propusta.

Istu duhovitost osjetila sam u mnogim njegovim pjesmama, među kojima vrlo volim njegove Evanđeliste (iz 1951/1952). Pjesnik, kojega mnogi zovu i poeta ludens (zaigrani pjesnik), skršio je tako domišljato i neka gramatička pravila (o dualu ili dvojini) te umiješao razgovorni jezik u onaj strogo književni. Tako su nastali i njegovi genijalni evanđelisti. Za mnoge uskogrudne ljude oni su nedodirljivi sakrosanktni ljudi i teme, jer kakvi bi i mogli biti ti biblijski likovi Isusovih učenika, apostola? No što to s njima radi majstor riječi Slamnig? Najprije krši gramatičku normu, jer uz brojeve 2, 3 i 4 valja rabiti dvojinu (a od 5 dalje množinu). Dakle, 2 čovjeka, 3 čovjeka, 4 čovjeka itd. Ljudi dolaze tek nakon broja 5. A on pjesmu započinje odmah tako da ne možemo suzbiti čuđenje: „Tri radna ljuda. Zatim: tko su ti ljudi? Gribler, plagijator i jedan doktor, zakušasti stari, sa malo kose i sa malo zuba – to su ti Isusovi učenici i sljedbenici. No među njima bio i jedan zvrkast mali, što sve je knjige prozreo od šuba. To je, dakako, apostol Ivan. Sa borama što pečati ih napor, kratkovidni i izbrazdanih ruka, pisali su Matej, Marko, Luka, a onom prvom uspjelo je dečku zapisat: Riječ je bila u početku. I dok oni su za Kristom bludili, on Kristu se naslonio na grudi, i dok su drugi Kristu bili stijena, imena takvih, takvih i ramena, on bio nježan, djetinjaste ćudi, i kužio je Isusa ko žena. Uzvišena biblijska tema nije nimalo narušena. Ona se samo u slamnigovskom genijalnom pjesničkom obliku očovječila.“

Mogla sam tako raščiniti i mnoge druge Slamnigove pjesme, među kojima ima više antologijskih (Vita nivelatrix, Ubili su ga ciglama, Stari prijatelj, Kanonizacija, a njegova je kolosalna Barbara i uglazbljena). Pisao je i tekstove drugih profila. Baveći se cijeli život versifikacijom, 1965. pojavila se njegova Disciplina mašte (autor ovitka za prvo izdanje jest Aleksandar Srnec), kojom se afirmira i kao teorijski vrlo potkovan autor; 1980. je i doktorirao Hrvatskom versifikacijom, a 1972. objavljuje roman Bolja polovica hrabrosti. Sa starijim bratom Svevladom i Aleksandrom Flakerom priređuje 1973. Svjetsku književnost zapadnog kruga, a iste godine izlazi i meni vrlo draga knjiga njegovih stihova u izboru Slobodana Novaka. U zbirku Ranjeni tenk (2000) ulaze mu pjesme iz zadnje faze stvaranja. Za nju je dobio Nagradu „Tin Ujević“. Godine 1992. postaje redovni član HAZU.

Dakako, ta su priznanja čovjeku važna, no ja ću ga pamtiti po njegovim pjesmama i kao stanara „kuće književnika“ u Čakovečkoj 3a. Danas su na toj kući nova bijela fasada i balkoni uredno obojeni u plavo. Prvotni izgled te kuće ne pamtim.