Veliki europski pisac refleksivne dubine i erudicije

Smrt Ceesa Nootebooma, koji je 11. veljače preminuo u devedeset i drugoj godini života na Menorci, zatvara jedno od najsuptilnijih i najdosljednijih poglavlja suvremene europske književnosti. Rođen 31. srpnja 1933. u Haagu, u generaciji obilježenoj ratom i poratnim rasapom vrijednosti, Nooteboom je rano započeo književni put i već se prvijencem Philip and en de anderen iz 1955. nametnuo kao autor izrazite osjetljivosti za egzistencijalnu nesigurnost i iskustvo kretanja kroz prostor koji nikada nije samo geografski. Taj rani roman anticipirao je tematske konstante koje će obilježiti čitav njegov opus: osjećaj izmještenosti, fragmentiranost identiteta i trajnu napetost između pripadanja i udaljenosti.

Tijekom više od sedam desetljeća objavljivao je romane, zbirke poezije, eseje i putopise, uspostavivši opus koji se opire žanrovskim omeđenjima i koji je, osobito u njemačkome i španjolskome govornom području, stekao status kanonske reference. Međunarodno priznanje donio mu je roman Rituali iz 1980. koji je na hrvatski prevela Romana Perečinec, a objavila Fraktura 2006. Taj je roman precizno strukturirana studija triju životnih sudbina u kojoj se individualna potraga za smislom lomi o ritualizirane obrasce svakodnevice. Priča koja slijedi iz 1991. nagrađena je nagradom Europske unije Aristeion – na hrvatski je jezik tu knjigu prevela Ana Ulrich, a objavila Naklada Pelago 2000. Priča koja slijedi potvrdila je Nooteboomovu sposobnost da kratku formu ispuni metafizičkom napetošću i promišljanjem identiteta kao nestalne kategorije. U tim je djelima razvio model pripovijedanja u kojemu se fabula povlači pred meditativnom analizom, a događaj postaje povod za ontološko propitivanje.

Nooteboom je bio pisac Europe u kulturnom smislu, graditelj mostova između jezika i tradicija / Snimio Sanjin Strukicć/ PIXSELL

Nooteboomova proza odlikuje se discipliniranom jasnoćom izraza, odmjerenom rečenicom i refleksivnom dubinom koja proizlazi iz erudicije, ali nikada ne prelazi u demonstrativnost; znanje o povijesti, umjetnosti i filozofiji u njegovu je tekstu organski ugrađeno u pripovjedni tok. Likovi često borave na granici sna i jave, između prošlosti koja ih oblikuje i sadašnjosti koja im izmiče, a upravo ta liminalna pozicija omogućuje autoru razgradnju stabilnih predodžbi o identitetu. Posebno mjesto u njegovu opusu zauzimaju putopisi, među kojima se ističe knjiga Skitnje do Santiaga (preveo Radovan Lučić, Fraktura, 2015), u kojemu Španjolska postaje palimpsest kulturnih i duhovnih slojeva, a čin putovanja pretvara se u metodu mišljenja.

Bio je pisac Europe u kulturnom smislu te riječi, graditelj mostova između jezika i tradicija, sudionik javnoga intelektualnog života bez potrebe za spektakularnošću. Višestruko nagrađivan i često spominjan kao kandidat za Nobelovu nagradu, ostao je izvan dominantnih tržišnih tokova, što je njegovu djelu dalo dodatnu auru ozbiljnosti i dugotrajnosti. U njegovim se tekstovima vrijeme pojavljuje kao ontološka zagonetka, identitet kao konstrukcija podložna raspadu, a smrt kao granica koja traži kontemplaciju, ne patos. Upravo u toj suzdržanoj ozbiljnosti leži trajna vrijednost njegova djela.

Nooteboom nije bio autor velikih narativnih gesti, nego pisac koncentracije i pozornosti, čija je proza zahtijevala sporost čitanja i intelektualnu budnost. Njegovi romani ne nude utješne zaključke, nego potiču čitatelja na sudjelovanje u procesu promišljanja. U vremenu ubrzanih interpretacija njegov opus ostaje podsjetnik da književnost može biti prostor ozbiljne misaone discipline i estetske suzdržanosti. Njegov odlazak ne znači samo gubitak uglednoga imena, već i zatvaranje epohe u kojoj je europska proza vjerovala u snagu refleksije. Nooteboomovo djelo ostaje kao precizno ispisana karta unutarnjih i vanjskih putovanja, kao trajna pozivnica na sumnju, sporost i odgovorno promišljanje svijeta koji u jeziku pronalazi oblik trajanja.

* * * * * * * * * 

NOVA PRIJEVODNA POEZIJA: CEES NOOTEBOOM

KUĆA NA OTOKU

Toliko je misli posađeno

u vrtu oko napuštene kuće.

Mislim na praznu pseću kućicu,

noću obasjanu mjesecom.

Sanjajmo. Mačka se vratila

s noćnim leptirom u ustima,

jer ljeto je.

Sanjaj onda drugo nebo.

Leti iznad kuće. Zatvorena je.

Lovi drveće. Zatvori grilje.

Tlo ne kaže ništa. Virim kroz proreze

prema ogledalu bez lica.

Plahte pripadaju krevetu

koji sad sam spava. Sat stoji

zbog vremena bez volje. Vrtni stolci

leže na boku. Moja prazna kuća ne misli na mene.

Moja kuća misli u mom snu

na sebe. Pripada zimi, hladnoj

plijesni. Ljeto je kada se vratim.

Moja su stopala deset mjeseci starija.

Bosa stopala na crvenim pločicama

i mjesec u Bella Sombri.

Gušteri ispod lampe

zašto je moj san ipak sumoran?

U mom životu zime su dulje,

prijatelji bojažljiviji, boje bljeđe.

Ljubav nestaje s moga lica.

Zatvaram se u svoju pjesmu.

(iz zbirke Aas, 1982)

PRVA FOTOGRAFIJA BOGA

Ovako sam izgledao nakon prvoga dana.

Ja sâm sa svojim kamenjem od kamena,

Ja sâm sa svojim nebesima od neba.

To je bio dan u kojem sam još bio sretan,

zemlja još pusta i prazna.

Tek sam poslije toga stvorio drveće,

životinje, vojsku i fotografa.

Često čeznem za danom

u kojem sam ga napravio, kao prvog.

On i ja, zajedno u mom stvaranju,

ja u svom grimiznom kaputiću između svojih nebesa od neba,

on sa svojim okom poput ogledala

na mom kamenju od kamena,

i više ništa.

(iz zbirke Bitterzoet, 2000)

NIŠTA

Život

trebao bi ga se

sjećati

kao putovanja u inozemstvo

o kojem bi s prijateljima ili prijateljicama

mogao razgovarati

i reći

baš je bio dobar,

život,

i vidjeti djeliće žena, tajni

i krajolika

i onda se zadovoljno zavaliti

ali mrtvi se ne mogu zavaliti.

A i inače ne mogu ništa.

(iz zbirke Aanwezig, afwezig, 1970)

Prevela s nizozemskog
Romana Perečinec