U vremenu koje se odupire tradiciji, spomen-ploča na središnjem trgu u Hvaru sadrži svu snagu svemira

U nakon jutarnje kiše u osunčanu Hvaru održana je 7. veljače, kako je Vijenac već izvijestio, svečanost otkrivanja spomen-ploče na zgradi Arsenala u čast velegodu 1100. obljetnice spomena kralja Tomislava i Hrvatskoga Kraljevstva u organizaciji Ogranka MH u Hvaru. Svečanosti su pribivali mnogi uglednici iz države, biskupije, županije, grada i Matice hrvatske. Pozdravivši brojne Hvarane i goste uime OMH u Hvaru i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, poticatelj ovoga događaja akademik Kuzma Kovačić na početku svečane akademije u Arsenalu prigodnim je slovom podsjetio da je 5. lipnja 2025. u istome prostoru u organizaciji Matičina hvarskoga ogranka održana proslava spomenute velegodine, na kojoj su Hvarani aklamacijom prihvatili prijedlog o postavljanju spomen-ploče na Trgu Sv. Stjepana I., pape i mučenika – na „najvećem i najljepšem starom kamenom trgu na istočnoj, hrvatskoj obali Jadranskoga mora“ – te je zahvalio svima zaslužnima za ovu svečanost.

Spomen ploča kralju Tomislavu postavljena je „na najvećem i najljepšem starom kamenog trgu na istočnoj, hrvatskoj obali Jadranskoga mora”

Budući da je Vijenac već prenio neke naglaske s tog događaja, ovom prigodom donosimo dva važna sintetska tematska govora koja su tom prigodom održali profesori Filozofskoga fakulteta u Splitu Marko Trogrlić i Josip Vrandečić. Napominjemo da je tekst Marka Trogrlića neznatno skraćen. (V. L.)

---------------------------------------------------------------------

Poruka Splitskih crkvenih sabora

Iako je minulo jedanaest stoljeća od ovih prvih naših nacionalnih crkvenih sabora, oni nedvojbeno predstavljaju onu baštinu na koju se vrijedi iznova vraćati

Marko Trogrlić, Sveučilište u Splitu

Za pontifikata pape Ivana X. okupio se 925. crkveni sabor u Splitu, na kojem su sudjelovali papinski poslanici palestrinski kardinal Lav i ankonitanski biskup Ivan. Papinski su poslanici donijeli Papina pisma splitskom nadbiskupu i njegovim podanicima te hrvatskom kralju Tomislavu i zahumskom knezu Mihaelu. Zaključci sabora sačuvani su u znatno kasnijem prijepisu – kolekciji izvora poznatoj kao Historia Salonitana Maior. Zaključci sabora i uz njih vezana svjedočanstva daju dragocjen uvid u stanje crkvene organizacije na području salonitansko-splitske metropolije svjedočeći također i o rastućem papinskom utjecaju.

Svečanost otkrivanja spomen-ploče u Hvaru 7. veljače u organizaciji Ogranka MH u Hvaru

Odluke prvog sabora sačuvane su u cjelovitom obliku, a o drugome svjedoči pismo Ivana X. upućeno splitskom nadbiskupu Ivanu i zadarskom biskupu Forminu, spomen održavanja drugog sabora pod predsjedanjem papinskog izaslanika u Bugarskoj Majnarda te, konačno, pismo njegova nasljednika Lava VI. (925–929) upućeno zadarskom i ninskom biskupu, u kojem se papa osvrće na prigovore ninskog biskupa Grgura i općenito potvrđuje neke odluke prethodnog sabora.

Iako je minulo jedanaest stoljeća od ovih prvih naših nacionalnih crkvenih sabora, oni nedvojbeno predstavljaju onu baštinu na koju se vrijedi iznova vraćati. U tom smislu čini nam se važnim istaknuti sljedeće elemente u kojima se može sažeti poruka ovih znamenitih i važnih događaja:

1. Zaključci Splitskih crkvenih sabora i uz njih vezana svjedočanstva daju dragocjen uvid u stanje crkvene organizacije na području salonitansko-splitske metropolije, svjedočeći također i o rastućem papinskom utjecaju, stojeći kao poveznica između nastojanja papa 9. st. i odrješite akcija reformskih papa u 11. st. Treba ih promatrati u svjetlu novog, reformnog lica Crkve, koja će iznjedriti veliku europsku srednjovjekovnu civilizaciju, okrunjenu katedralama i sveučilištima. Splitski sabori, mogli bismo s pravom reći,  kruna su međusobnog oslonca Rima i Hrvatskog Kraljevstva i početni dio mozaika „nove Europe“.

2. U crkvenom smislu ti su sabori udarili smjer crkveno-teritorijalnog ustroja i naših područja, povezavši ga s korijenima prvih kršćanskih početaka na našem prostoru. Nacionalno pak politički gledano, njihove odluke su zaokružile i uokvirile hrvatski prostor te ga se, u širem europskom onodobnom kontekstu, moglo u njegovu razvoju ubrojiti u zrele i dovršene političke stvarnosti koje su u formi kraljevske vlasti i struktura iz vremena Tomislava, vladara s kraljevskim statusom iz hrvatske narodne dinastije, koegzistirale pokraj drugih njima sličnih i istodobnih.

3. Rimska crkva postala je i našem „slučaju“  presudni arbitar i kohezivna duhovna i politička snaga unutar nekadašnjeg područja rimskog limesa, a jaki sastav papinskog izaslanstva, nazočnost dalmatinskih biskupa, hrvatskog biskupa iz Nina te kralja Tomislava svjedoče o snazi novoga Hrvatskog Kraljevstva i njegovoj povijesnoj ulozi i odgovornosti koju mu je Crkva namijenila na području od Jadrana do Panonije.

4. Ti sabori također svjedoče da su naši  korijeni duboko kršćanski. Naslanjaju se na baštinu ranog kršćanstva. Kršćanski navještaj dospio je već u apostolsko ili, najkasnije, u prvo postapostolsko vrijeme na naše područje sa snažnim i važnim ishodištem u Saloni, metropoli nekadašnje rimske provincije Dalmacije, koji je kao veliki i važan grad na istočnoj obali Jadrana nedvojbeno morao biti odredištem kršćanskih misionara, kako je to bio slučaj i s drugim gradovima Sredozemlja, pa tako onda i s onima na njegovim istočnim obalama. Kršćanska baština srednjovjekovnom Zapadu, koji se postupno rađao, odnosno novim narodima, pa tako i Hrvatima, donosi novi moralni i pravni standard. Novi moral utemeljen na zakonu Evanđelja odgaja narode Europe toga doba za vrijednosti svake osobe na temelju njezine besmrtne duše, a ističe i važnost razuma, koji nas vodi do spoznaje Boga.

U susretu pape Lava XIV. s predsjedništvom Komisije biskupskih konferencija EU potkraj svibnja 2025. istaknuto je da je upravo u pluralističkom društvu važno ne zatajiti vlastite kršćanske korijene, naravno, s uvažavanjem drugih pogleda, ali nikada od toga ne odustati jer je to i pitanje identiteta, ali i naše europske sposobnosti za budućnost. Svojevrsni „zaborav“ ili potiskivanje svojih korijena ili pak njihovo sustavno ignoriranje nipošto ne umanjuje njihovu važnost, njihovu aktualnost i njihovu uvijek novu svježinu...

Svečana akademija u hvarskom Arsenalu

U splitskoj prvostolnici podignuta je spomen-ploča na kojoj su upisane riječi Sv. Ivana Pavla II. tijekom njegova posjeta splitskoj katedrali 4. listopada 1998. godine: „Ovdje povijest nije šutjela!“ Ne samo da u nas povijest „nije šutjela“, nego nam je govorila i stalno nam govori. Kao vjernici uvjereni smo u čudesno, iako nama često skriveno, tajanstveno djelovanje Božje providnosti, koja upravlja tijekom povijesti i u njoj djeluje, ali je i nadilazi. Povijesno kretanje kao i zbivanja koja ga ispunjavaju, nama često neshvatljiva ili pak teško shvatljiva, ima svoju usmjerenost i svoj konačni cilj i svrhu, jer imamo sigurnost „da povijest čovječanstva i svakoga od nas ne ide prema slijepoj točci ili mračnom ponoru, nego su usmjereni prema susretu s Gospodinom slave“, kako je to lijepo istaknuo pokojni papa Franjo u Buli proglašenja jubileja godine 2025. Spes non confundit. A hrvatski biskupi su nam u svom Pastirskom pismu Na kršćanskim temeljima, u zajedništvu Crkve, hodočasnici nade u prigodi Jubilejske godine 2025, 1100. obljetnice Splitskih crkvenih sabora i početaka Hrvatskoga Kraljevstva, među ostalim poručili da valja imati na pameti da je kršćanska vjera ukorijenjena u povijesni slijed Božje objave kao „povijesti spasenja“ te da se unutar te povijesti spasenja odvija i povijest hrvatskoga naroda, u čijim korijenima stoji prihvaćanje kršćanske vjere u početcima nacionalne povijesti i izgradnja identiteta koji nije odvojiv od kršćanske vjere i Katoličke crkve.

I današnji događaj, ovdje u Hvaru, u srcu hrvatskog Jadrana, kolijevci hrvatske i europske kulture, doprinos je izgradnji i očuvanju upravo toga identiteta. Sjećajući se danas znamenitog događaja od prije 1100 godina, sjećamo se njegovih dubokih korijena. I ne samo da ih se sjećamo nego smo na njih ponosni. Itekako ponosni! 

----------------------------------------------------------------

Kralj Tomislav u sadašnjosti

Hrvati su se vezali za Tomislava ne samo zato što je bio prvi hrvatski kralj, nego i zbog toga što je, kako iščitavamo iz skromnih zapisa, stvorio državu reda, duha i slobode. Vezali su se za njega jer je sok te države kolao kroz stoljeća od korijena do krošnje i održao je živom i zelenom sve do našeg vremena

Josip Vrandečić, Sveučilište u Splitu

U hrvatskom je kolektivnom sjećanju kralj Tomislav najpopularniji vladar narodne dinastije, premda o drugim vladarima, i prije i poslije njega, znamo mnogo više. Posjedujemo čak sedam kamenih natpisa o Branimiru, niz darovnica Petra Krešimira IV., u detalje opisanu Zvonimirovu krunidbu u njegovoj zavjernici Velikom papi Grguru VII. O Tomislavu i njegovu dobu pak znamo iz pisma pape Ivana X. i aktâ crkvenih splitskih sabora, iz Historiae Salonitane Maior, iz bizantskih izvora Porfirogeneta, Cedrena i Zonare, te iz barskog Ljetopisa popa Dukljanina. Ne posjedujemo pak nijedan ulomak s Tomislavovim imenom, nijednu njegovu darovnicu, niti spomen o ijednoj njegovoj zavjetnoj crkvi. No narodna predaja i historiografija upravo su njega izdvojile kao živi simbol narodne dinastije i začetnika hrvatske državnosti. A dobro znamo da narodna predaja, za razliku od legende i mita, čuva povijesnu istinu i da je dragocjena za pravu povijest jer nadopunjava materijalne izvore kada zakažu sile klasičnih središta.

Spomen ploča podignuta je u središtu Hvara, „na njegovom trgu – agori, koja nije za nas samo Pjaca, nego je ona ‘dobra zemlja’ iz prispodobe o sijaču, koja donosi plod”

Predaja je našeg naroda znala da je Tomislavu bilo najteže. U njegovo se vrijeme, kako je Belloc naglasio u svojoj Europi i Vjeri, činilo da je Europa osuđena na propast. S istoka dolinom Dunava napreduju poganski narodi, na jugu na Mediteranu i na Pirinejima caruje islam, a na sjeveru stalne borbe protiv gusara sa sjevera. Francuska je uznemirena do vrata Pariza, Britanija toliko opsjedana da se kralj Alfred skrivao. Cijela granica kršćanstva linija je tvrđava i stalnih bojnih polja. Da su vojne institucije Europe zakazale u toj borbi, Europa bi bila osuđena na propast jer ovi nisu kao barbari za antike ciljali na naseljavanje unutar Carstva, nego na njezino uništenje.

Tomislav je malo gradio i darivao. Nalikovao je onoj Bellocovoj slici Karla Velikog, uvijek u sedlu, u jednom dijelu godine na Pirinejima, u drugom na Elbi. Branimir je postigao međunarodno priznanje, Tomislav je Hrvatsku učvrstio do sjeverne granice nekadašnjeg Ilirika. Uz pomoć Rima, preustrojem Crkve u Hrvata, državi je udahnuo život. Uz starodrevnu Hispaniju, Britaniju, Italiju i Galiju, Hrvatska je postala peta država katoličke Europe. Tomislav ju je učinio dijelom njezine jezgre. Od Tomislava Hrvatska je Zapad, od Tomislava Hrvatska je dio nove Europe.

Chesterton nas uči da nije sretan onaj narod koji se mora vezati za svoje velikane. Da štujemo velike ljude u razdoblju slabosti. Da se držimo velikih kada smo maleni. Doista, Hrvati su tijekom povijesti, bez vladara svoje krvi i vlastite države, prionuli uspomeni na svoje nacionalne junake koji su branili interese naroda i njegovoga državnog prava. Hrvati nisu imali luksuz poput npr. Francuza, koji su za svoj nacionalni simbol izabrali alegorijsku figuru djevojke Marianne, simbol Republike i Revolucije, koju su različito prikazivali – čas sa žitom, čas s ćupom, s frigijskom kapom, ali najčešće s trobojnicom u rukama poput obnažene djevojke na Delacroixovoj Slobodi koja vodi narod. Hrvati za svoje velikane nisu birali alegorijske figure nego one stvarne – žive i mrtve, najčešće pak mučenike, kojih nije nedostajalo: poput junaka iz Krbavske i Sisačke bitke, Gvozdanskog, Nikole Sigetskog, Zrinskih i Frankopana, Radića i kardinala Stepinca jer je uspomena na njih čuvala i državnost i identitet, koje su predaja i historiografija prenosile na sljedeće generacije i onda kada su institucije podlegle.

Matoš je jednom napisao da su, za razliku od Engleza, Nijemaca i Francuza, koji su se nemilosrdno obračunavali sa svojim izdajnicima, Hrvati takve često nagrađivali. Doista, brojni su Hrvati u službi mađaronske, germanofilske, talijanaške ili srpske politike uživali za života časti i počasti, no nakon svoje smrti odmah su pali u trajni zaborav. Tu su Hrvati bili nepogrešivi jer su kao mali narod to morali biti i za svoje su velikane birali ponajbolje. I ta ih je svijest očuvala kroz stoljeća. Hrvati su se vezali za Tomislava ne samo zato što je bio prvi hrvatski kralj, nego i zbog toga što je, kako iščitavamo iz skromnih zapisa, stvorio državu reda, duha i slobode. Vezali su se za njega jer je sok te države kolao kroz stoljeća od korijena do krošnje i održao je živom i zelenom sve do našeg
vremena.

Danas nije popularno govoriti o tradiciji jer da nas tradicija određuje, a da je svako određenje nepravedno i nepoželjno: ono vjersko, spolno, rasno, nacionalno. Danas nije popularno govoriti ni o zapadnoj civilizaciji jer živimo u vremenu fatalnoga gubitka središta i samopouzdanja, kada caruje ideologija relativizma, nihilizma i posramljivanja, čije nam okove nameću u našoj suvremenoj stvarnosti.

To je trenutak u kojemu podižemo ovu spomen-ploču. Podižemo je u središtu grada Hvara, na njegovom trgu – agori, koja nije za nas samo Pjaca, nego je ona „dobra zemlja“ iz prispodobe o sijaču, koja donosi plod; podižemo je u srcu javnog života grada, položenu između katedrale i lože, tim središtima duha i demokracije, zakriljenih jakom tvrđavom i arsenalom. Spomen-ploča sve ih danas skladno povezuje kao sklopljene ruke Melkisedeka, i kralja i svećenika.

Na ovaj se trg ljeti slijevaju tisuće turista, koji grad i otok Hvar ne biraju samo zbog njegovih plaža, hotela i restorana, jer bolje i drugdje mogu naći. Oni posjećuju Hvar zbog ovoga uređenoga mikroreda, koji često ne prepoznaju, ali ga prepoznaje njihova urođena kršćanska duša, koja iznutra grebe. Stoga ova spomen-ploča nije na korist samo našem narodu nego i drugima, jer nas Burke uči da u nama žive naši mrtvi preci i njihove vrline i mane i da se stoga povijest ne može graditi ispočetka, kako su nas uvjeravali prošla dva stoljeća, pod cijenu milijunskih žrtava.

Mazzini je smatrao da je svakome narodu Božja providnost odredila njegovu posebnu povijesnu misiju. Kralju je Tomislavu putem dvaju ključnih splitskih sabora namijenila misiju evangelizacije, a na istu nas je podsjetio Sv. Ivan Pavao II. rekavši da smo „narod nade“.

Narod smo „nove evangelizacije“, od Tomislava do danas. Po tome ova ploča, koju slijedom te naše misije podižemo za sebe i za druge, sadrži svu snagu svemira. Podižemo je kao zahvalu za sva naša pokoljenja koja su krvlju i znojem gradila ono što nam je dalo snagu i ono što nas je održalo. Podižemo je kao znak i kao jamstvo slobode. Zbog toga ovih nekoliko uklesanih riječi na ploči sažima čitav naš Ustav i čitav naš nacionalni program. Na spomen i slavu kralju Tomislavu!