U potrazi za ljudskošću

Ženski kvintet Lelek na ovogodišnjoj je Dori zasluženo došao na svoje. Ono što im nije uspjelo prije godinu dana – odnijeti pobjedu s pjesmom Soul of My Soul – pošlo im je za rukom skladbom Andromeda koja im je osigurala put na velebnu i (ne treba sumnjati) raskošno dizajniranu pozornicu bečke Stadthalle. Ondje će u svibnju braniti nacionalne boje u redovnoj, premda sve manje zabavnoj i sve više politiziranoj, godišnjoj predstavi zvanoj Eurosong.

Ipak, zanemarimo na trenutak politiku i posvetimo se glazbenom sadržaju. Andromeda je rezultat jednostavne, ali u praksi mnogo puta dokazane strategije: pomiješate li u pravim omjerima tradicionalne motive, besprijekorne vokalne harmonije, modernu produkciju i nedvosmislenu tekstualnu „poruku“ – ovoga puta o „ženskoj snazi i otporu“, povezujući grčku mitologiju i balkanski povijesni kontekst – dobit ćete dojmljiv adut za „fajt“ na svjetskoj sceni. Doda li se tome činjenica da su im imidž i izvedba protkani zatamnjenom, gothic nijansom koja je već desetljećima jamac za dodatnu privlačnost na sceni, lako je zaključiti da Lelek, poput svih sličnih skupina, istovremeno cilja dvije mete: prva je buđenje nacionalnog ponosa, a druga globalna prepoznatljivost.

Slušati Lidiju Bajuk znači uroniti u daleki, začarani svijet snolike poezije probrane iz svih zakutaka naše zemlje / Izvor Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

Gotovo istovremeno kad se odvijalo natjecanje na Dori, u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog obljetnički koncert u povodu četrdeset godina aktivne karijere održala je Lidija Bajuk – glazbenica koja folk baštinu doživljava kao trajan i neraskidiv dio identiteta i nepotkupljiv umjetnički iskaz. Dok je za Lelek folk glazba spona s hirovitim svijetom modernoga popa, slušati Lidiju Bajuk znači uroniti u daleki, začarani svijet snolike poezije probrane iz svih zakutaka naše zemlje (osobito iz Međimurja), ali miljama daleko od mainstreama. Kad je davne 1995. s Dunjom Knebl i grupom Legen sudjelovala na koncertnom projektu Ethno Ambient Live (Arhaične pjesme iz Hrvatske – Archaic Songs From Croatia), bio je to pionirski pothvat kojim je jasno naznačila da joj ambicije sežu mnogo dalje od običnog „pjevanja narodnih pjesama“. Nije čudno da ju je tada – nju i suradnike s tog albuma – prihvatila i underground rock publika.

Dakako, kreativni sudari starog i novog, tradicije i futurizma, folka i rocka, etna i punka, lokalnog i globalnog događaju se onoliko koliko opstaje popularna glazba kao vjerojatno „najnečistiji“ od svih žanrova. Etno i pop katkada su putovali usporednim kolosijecima, ali mnogo češće su se dodirivali, miješali, jedan drugoga potkradali, prepletali se, ili pak sukobljavali u kakvom kulturnom ratu.

O idealiziranom svijetu folka kao vrelu inspiracije možda je najbolje progovorio Bob Dylan, nonkonformist koji je prije šest desetljeća shvatio koje su mane i vrline obaju svjetova – i folka i rocka. „Folk glazba bila je stvarnost iz jedne blistavije dimenzije. Nadilazila je cjelokupno ljudsko shvaćanje, a ako bi te pozvala, mogao si nestati u njoj, usisala bi te. Osjećao sam se sasvim kod kuće u toj mitskoj zemlji sazdanoj manje od pojedinaca a više od arhetipa, živopisno ocrtanih arhetipa ljudskosti...“ Ipak, taj svijet karaktera punih „unutarnje mudrosti“, svijet toliko stvaran i „životniji od života samog“ nije bio bez mana i Dylanov je najveći doseg u tome što je bio prvi koji je to prepoznao – i u srpnju 1965. na pozornici Newport festivala „izdao“ folk ideale uključivši se u struju, među rokere, kao što je to lijepo prikazano u filmu Potpuni neznanac i u knjizi Elije Walda Dylan Goes Electric! (koja je pod naslovom Električna pobuna! upravo doživjela hrvatsko izdanje). Bio je to prvi od Dylanovih „smrtnih grijeha“ koje je beskompromisno počinio tijekom karijere – ali njegova hrabrost otvarala je i krčila put drugima, manje inovativnima.

Kad se osamdesetih u terminologiju uvukao pojam world music, ili svjetska glazba, bilo je očito da je na pomolu veliki biznis – ali i prožimanje različitih kultura. Zapadno tržište najednom je preplavio zvučni val iz Afrike, Srednje i Južne Amerike, Azije i Europe. Nekadašnji šampion engleskog prog rocka Peter Gabriel u sklopu vlastite izdavačke kuće Real World promovirao je izvođače koji do tada nisu imali pristup rock publici (Nusrat Fateh Ali Khan, Afro Celt Sound System i drugi), a priliku su zgrabile i velike diskografske etikete. Paul Simon odlazi u Južnu Afriku i s lokalnim glazbenicima snima album Graceland koji preko noći mijenja način na koji Zapad osluškuje „drugačija“ kulturna podneblja. Iako je termin world music zbog navodnih „kolonijalnih konotacija“ kasnije proglašen politički nekorektnim i zamijenjen oznakom global music, princip je isti. Publika dovoljno otvorena svim utjecajima rado će prigrliti kvalitetnu stvar, bez obzira iz kojeg podneblja ili etno podžanra dolazila. Nekadašnji Talking Head David Byrne svoju je publiku također povezao sa svijetom, a Ry Cooder na globalnu je scenu doveo kubanski Buena Vista Social Club. I keltska glazba (od mahnitih Poguesa do sanjivih Clannad) zaživjela je izvan Irske, pa je postalo sve teže odrediti gdje prestaju rock i pop, a počinje ovaj ili onaj oblik etno
izričaja.

Na domaćem terenu stvari su slične – od Bregovićeva pastirskog rocka do novovalnih veterana okupljenih pod etiketom otočkog rocka (ili pak protagonista istarskog ča-vala), traje potraga rock glazbenika (ali i njihove publike!) za vlastitim tradicijskim identitetom, za odgovorom na vječno pitanje o tome tko smo i odakle dolazimo. Bilo da potječu iz Hrvatskog zagorja, s Kube ili Brača, Apalačkoga gorja, Zelenortskih Otoka, Škotske ili bilo kojeg drugog mikrokozmosa, etnički motivi, poput kakva neuništiva pogonskog goriva, uvijek uspijevaju pronaći put do slušatelja, i to vrijedi za svaku novu generaciju. Danas, u doba isprazne digitalne perfekcije, čak i više. Tragajući za nesavršenim folk napjevima, uvijek otvorenima za nove interpretacije, kao da tragamo za preostalom ljudskošću što se skriva ispod ledene i previše uglancane površine.