Svaki otkriveni grob svjedoči koliko smo mali i neupućeni pred okrutnom poviješću

Mitja Ferenc, povjesničar

Do sada smo iskopali skeletne ostatke nešto više od 9100 žrtava / Strahoti zločina ne doprinosi se povećanjem broja ubijenih žrtava, nego preciznom kritičkom analizom obavljenog posla, proučavanjem izvora i analizom terenskih istraživanja / Poricatelji zločina pokušavaju nas uvjeriti da smo revizionisti i da mlade to ne zanima

Uroš Košir, arheolog

Na temelju pronađenih predmeta možemo utvrditi ne samo broj nego i nacionalnost i status žrtve, a antropološkom analizom dob, spol, ozljede i način pogubljenja / Huda jama simbol je zločina koji nema paralele u svijetu

Reprezentativna znanstvena monografija Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji autora Mitje Ferenca, povjesničara i profesora s Filozofskog fakulteta u Ljubljani, i arheologa Uroša Košira, objavljena u nakladi zagrebačke Školske knjige, predstavljena u ispunjenom HNK-u 11. veljače, donosi iscrpan i podroban opis komunističkog nasilja protiv ubijenih vojnika NDH, žena i djece, u slovenskim šumama i krškim jamama nakon 1945. godine. Ova monografija, na čak 735 stranica, otkriva detalje o 750 grobišta širom Slovenije, ubojstvima koja su se sustavno prikrivala, te podsjeća koliko je onih koji su još uvijek bez temeljnog dostojanstva: bez prava na ime, bez prava na grob. Tim povodom za Vijenac govore autori Mitja Ferenc i Uroš Košir.

Osamdeset godina nakon tragičnih zbivanja u Sloveniji u kojima su stotine ljudi, uključujući žene i djecu, svirepo ubijane, u Hrvatskoj je objavljena vaša knjiga koja temeljito dokumentira grobišta koja su jugoslavenske, ali i slovenske vlasti sakrivale.

Mitja Ferenc: Veći dio knjige obuhvaća detaljan opis grobova za koje možemo tvrditi da su žrtve vojnici ili civili s područja Hrvatske. Ili su to grobovi gdje smo već iskopali žrtve – ima ih do sada 40 – ili oni gdje smo terenskim istraživanjem potvrdili grobove, iako žrtve još nisu iskopane. Međutim, na temelju dokumentacije procjenjujemo da se u njima nalaze vojnici ili civili iz Hrvatske – ima ih do sada 34. U knjizi smo dodali i popis i kratki opis oko 80 lokacija gdje nas u budućnosti tek čekaju terenska istraživanja tzv. „hrvatskih“ grobova.

Ova knjiga tematizira „slovensko“ iskustvo s kolektivnom memorijom o tim zluradim vremenima. Kako se zapravo Slovenija svih ovih godina odnosila prema grobištima? Je li to bila „strogo čuvana državna tajna“?

Mitja Ferenc: U jednopartijskom sustavu nije se smjelo govoriti o žrtvama koje su pobjednici ubili nakon završetka rata, kada je oružje trebalo zašutjeti. Grobovi su izbrisani po nalogu saveznih i državnih komunističkih vlasti. Žrtve nisu postojale. Lišene su elementarnih ljudskih prava: imena i groba. Njihovi rođaci nisu znali za njih, a u određenom smislu ne znaju ni danas. Saznanje o zločinu, a posebno pisanje o njemu, moglo se pronaći u emigraciji, ali posjedovanje ili uvoz emigrantskog tiska u Jugoslaviju bili su zabranjeni i procesuirani. Demokratske promjene postavile su pred nas kao pojedince i kao zajednicu pitanje hoćemo li moći nadoknaditi ovaj civilizacijski i pijetetski deficit koji su nam ostavile prethodne generacije. Osnovana je Komisija Vlade Republike Slovenije za istraživanje pitanja skrivenih grobova, ali je imala najviše problema s Vladom, svojim osnivačem. To je bilo vidljivo kod tzv. vlada lijevog centra, koje su postavljale prepreke njegovom djelovanju, dok su vlade desnog centra (bilo ih je puno manje) dopuštale napredak.

U prvom desetljeću nakon demokratskih promjena od 1990. do 2000, kada se najviše moglo učiniti i kada je spremnost stručnjaka bila jaka, a prije svega, počinitelji zločina još su bili živi, država je zakazala. Prevladavalo je mišljenje da grobove ne treba tražiti niti iskopavati, budući da bi bilo dovoljno podići dva spomenika kojima bi se simbolično, naglašavam simbolično, vratio dug žrtvama koje su stradale. A ta dva spomenika – na mjestu bivšeg logora Teharje i kod špilje Jama pod Krenom – bila su uz velike prepreke moguća tek 2004. To, naravno, nije zadovoljilo rodbinu žrtava, koja je očekivala puno više. Prvi korak poduzela je lokalna zajednica, općina Slovenska Bistrica, koja je 2001. odlučila istražiti jesu li žrtve ubijene u dva skloništa. Otkriće 431 žrtve imalo je velik odjek u Sloveniji 2001. godine. Zato je Vlada omogućila početak popisa, bilježeći lokacije gdje su se navodno nalazili tajni grobovi. S kolegicom smo do 2009. godine popisali 600 takvih mjesta. Godine 2006. uspjeli smo započeti terenska istraživanja, prva iskapanja, te izgraditi kosturnicu za privremeni smještaj ljudskih ostataka. Otkriće zločina u Hudoj jami dovelo je do toga da politika zaustavi istraživanje na nekoliko godina, a tek je 2015. godine, nakon mnogo truda, usvojen Zakon o tajnim ratnim grobovima i pokapanju žrtava, a dodijeljena su i stabilna financijska sredstva. Imamo 224 potvrđena grobna mjesta, od kojih su na 122 djelomično ili potpuno uklonjeni skeletni ostaci žrtava. Do sada smo iskopali skeletne ostatke nešto više od 9100 žrtava.

Koliko ste vremena radili na knjizi? Koliko je vremena bilo potrebno da se pregledaju stratišta i detektiraju grobnice u tim šumama i jamama? Koliko su dugo trajala arheološka istraživanja?

Uroš Košir: Prošlo je nešto manje od tri godine od dogovora o pisanju knjige. Da već nismo imali prikupljene podatke za analizu, istraživanje poput ovog, ne bi bilo moguće napisati knjigu sa svim slikovnim i kartografskim materijalom, analizom pronađenih predmeta i antropološkom analizom skeletnih ostataka.

O koliko je žrtava riječ? Osim vojnika NDH, ustaša i domobrana, postoje li konkretni podaci o tome koji je broj ubijene djece i žena? O kojim se točno lokacijama grobišta radi i u kojima je identificiran najveći broj žrtava hrvatske nacionalnosti?

Mitja Ferenc: Kao povjesničaru koji proučava na temelju terenskih istraživanja ili pisanih izvora, teško mi je kako lako neki ljudi govore o broju ubijenih, a da za to nemaju prave izvore. Strahoti zločina ne doprinosi se povećanjem broja ubijenih žrtava, nego preciznom kritičkom analizom obavljenog posla, proučavanjem izvora i analizom terenskih istraživanja. Zbog toga ne mogu i ne znam reći broj ubijenih Hrvata na slovenskom tlu. Sam koristim sintagmu nekoliko desetaka tisuća. Sa svakim otkrivenim grobom koji nas iznenadi, bilo po broju, nacionalnosti, načinu pogubljenja ili načinu brisanja tragova, shvaćam koliko smo mali i neupućeni pred tako okrutnom poviješću.

Koji su to eklatantni primjeri brutalizma komunističkog režima koji su vas zgrozili? U knjizi čitamo da je i trudna žena ubijena. To su potresne obiteljske priče bez mogućnosti da netko o njima svjedoči, bez mogućnosti da se o tim ljudima govori kao žrtvama.

Mitja Ferenc: Užas koji sam doživio pri neočekivanom prizoru neraspadnutih žrtava u Hudoj jami pratit će me do kraja života. Tijela su bila kao obavijena bijelim velom. Na njima se sve vidjelo: koža, uši, kosa. Jedna ruka držala je drvenu protezu drugog ubijenog invalida. Najviše me šokiralo kada smo u jednoj lubanji pronašli vjenčani prsten zakačen za zub. Sakrio ga je kako ga likvidatori ne bi pronašli. Na njemu je bio ugraviran natpis: 4. prosinca 1937. To je dan svete Barbare, zaštitnice rudara. A on je poginuo kod Svete Barbare. Kakva tragična okolnost.

Mnogi, čiji su posmrtni ostaci pronađeni, još uvijek nemaju grobove kako priliči liberalnim demokracijama. Zašto? Je li još uvijek na snazi narativ koji smatra da su te likvidacije opravdane i zaslužene, pa shodno tome, nemaju pravo ni na grobove?

Mitja Ferenc: Poricatelji zločina pokušavaju nas većim ili manjim pritiskom uvjeriti da smo revizionisti, da dijelimo ljude, da mrtve trebamo ostaviti na miru, da mlade to ne zanima, da se rasipaju financijska sredstva, da su izdajnici dobili pravednu kaznu i da ih trebamo ostaviti tamo gdje leže. Na sofisticiranijoj razini, ograničenja i prepreke očituju se u činjenici da pojedine lijevo orijentirane vlade ne prihvaćaju program Vladine komisije za rješavanje pitanja prikrivenih grobnica: program planiran za svaku godinu ne provodi se, ugovori s izvođačima radova obave se kasno u jesen kada je proračunska godina završena i teško je to provesti u nekoliko tjedana lošeg jesenskog vremena.

Osim Hude jame koja je postala simbolom komunističkog nasilja, o kojim je grobištima riječ?

Mitja Ferenc: Huda jama zaista je simbol zločina koji nema paralele u svijetu. Ubojstvo 1410 ljudi u rudniku u vertikalnom i horizontalnom oknu i njihovo skrivanje iza jedanaest barijera do kojih smo mogli doći tek nakon 8 mjeseci kopanja teško je razumjeti. Kriminalisti i forenzičari, na temelju izjava sudionika masakra, potvrdili su da su zatvorenici morali leći na već mrtve zatvorenike te su potom strijeljani. Kada su iskopana neraspadnuta tijela, potvrdili su da su žrtve ležale u 6 do 8 slojeva. Rudnička okna poput Hude jame samo su jedan primjer kategorija grobova. Masovne grobnice nalaze se u krškim špiljama i protutenkovskim jarcima, tj. na mjestima koja su omogućavala ubojstvo velikog broja zatvorenika, kao i prikrivanje zločina.

Najistaknutiji primjer protutenkovskog jarka je Tezno kod Maribora, gdje je 1999. godine, tijekom izgradnje autoceste, pronađen protutenkovski jarak pun leševa. Istražni sudac naredio je da se iskapanje provede samo u dijelu gdje će prolaziti autocesta. Iz rova od 70 m iskopano je 1179 tijela. Godine 2007. otkrili smo da je najmanje 930 metara korišteno kao groblje. Iako kao povjesničari nerado koristimo brojke ako za to nemamo stvarne izvore, matematički možemo zamisliti da je ovdje ubijeno oko 15.000 zatvorenika. To ne uzima u obzir brojne žrtve u obližnjim kraterima bombi. Međutim, ako govorimo o krškim špiljama, kojih je više od stotinu korišteno kao stratišta, ističe se špilja Jama pod Macesnovo Gorico u Kočevskom Rogu. Godine 2022. završili smo ekshumaciju i, nakon što smo uklonili više od 3000 m³ iskopanog kamena, uklonili smo i skeletne ostatke 3450 ljudi. U svjetskoj literaturi nema primjera ekshumacije žrtava tako velikog i okrutnog masakra u krškoj špilji. Ali kod masovnih ubojstava, netko gotovo uvijek pobjegne s mjesta ubojstva. A iz te špilje poznato je oko 14 ljudi kojima je to uspjelo. Sudbinu su opisali u emigraciji i još jasnije nam pokazali zločin i, prije svega, strašnu patnju koju su ranjenici doživjeli među svojim ubijenim suzatvorenicima koji su pobacani u špilju.

Koje ste sve predmete pronalazili u ovim masovnim grobnicama i o čemu ti predmeti svjedoče?

Uroš Košir: Vlasti u prethodnom sustavu pokušale su prikriti tragove zločina. Grobovi su izbrisani i vrlo je malo dokumentacije koja bi nas dovela do lokacije pojedinačnih grobnih mjesta, pa smo se morali osloniti na usmene izjave poznavatelja i vlasnika zemljišta. Pogotovo sada kada se istraživanja provode arheološkom metodom, na temelju pronađenih predmeta možemo utvrditi ne samo broj nego i nacionalnost, status žrtava – vojnik ili civil, a antropološkom analizom i dob i spol, kao i ozljede i način pogubljenja.

Primjerice, 2016. na temelju vrlo pouzdanih usmenih izvora pokušali i namjeravali smo ekshumirati građane njemačke nacionalnosti iz grada Celja, ali na naše veliko iznenađenje, kada smo iskapali žrtve, naišli smo i iskopali 307 pripadnika oružanih snaga NDH, što smo uspjeli utvrditi i potvrditi na temelju oko 2000 predmeta koje smo pronašli uz skeletne ostatke žrtava. Najkarakterističniji predmeti su gumbi, osobni predmeti, pojedinačni manji vojni predmeti, kape, čizme, remeni, identifikacijske pločice, pljoske za označavanje, ponegdje i vjenčano prstenje s ugraviranim informacijama.

Ima li još nedetektiranih grobišta? Kako bi se Hrvatska kao država trebala uključiti i angažirati u ovom projektu? Može li nešto naučiti od slovenskog iskustva?

Mitja Ferenc: Svakako postoji još mnogo lokacija sa skrivenim grobovima. Nažalost, primjećujem da oni koji za njih znaju više ne obavještavaju Komisiju Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja skrivenih grobova. Ako smo prije više godina, kada smo počeli bilježiti, mogli navesti i do 100 novih lokacija u jednoj godini, danas je trend manji od 10 novih lokacija godišnje. Najveća rezerva u potvrdi i dalje su krške špilje, gdje smo u posljednjih godinu dana primijetili nekoliko desetaka špilja u kojima su speleolozi spominjali prisutnost skeletnih ostataka žrtava. U budućnosti ćemo morati pregledati svaku od tih špilja kako bismo potvrdili ili opovrgli grob.

Želimo istraživati s hrvatskim stručnjacima tamo gdje pretpostavljamo da su žrtve hrvatski vojnici ili civili. Najviše se nadamo potvrđivanju lokacija s tzv. psima za leševe, s kojima hrvatski istraživači imaju dosta iskustva. Dogovorili smo se da takva istraživanja provedemo u proljeće, prvo u Crngrobu, gdje su pokopani članovi obitelji visokih dužnosnika Vlade NDH. U knjizi smo opisali kako je uspostavljena metodologija istraživanja i kakva smo iskustva, pozitivna ili negativna, imali tijekom godina. Knjiga pokazuje da struka zna, želi i hoće profesionalno i ispravno provesti ovaj civilizacijski zadatak. Nije problem potvrditi pojedinačne lokacije i iskopati žrtve, analizirati predmete, analizirati skeletne ostatke na temelju antropološke analize, veći je problem što i u Sloveniji i u Hrvatskoj još nemamo mjesto gdje bi se pokopali posmrtni ostaci s pojedinačnih grobnih mjesta. I neprihvatljivo je da već godinama leže u vrećama i sanducima u raznim
skladištima.