Svadba vještine i znanja

Delfin Milane Vuković Runjić nevelik je roman, više podulja pripovijest. Ime Ivana Gučetića u podnaslovu, zajedno s lijepom reprodukcijom Rafaelove slike Trijumf Galateje, uvodi nas u svijet morskih obzorja, antike i renesansnog Dubrovnika koji početkom 16. stoljeća živi u ritmu trgovine i nesigurna opstanka na razmeđu kršćanske Europe i Osmanlijskog Carstva. Ivan Gučetić (Ioannes Gotius) jedan je od onih koji su spretni u trgovini, čemu zahvaljuje bogatstvo, ugled i poštovanje unutar male republike. Ali, Ivan ne želi da ga pamte samo kao dijete Merkurova zanata. Kao i brojni njegovi sunarodnjaci, i on želi biti poznat i priznat kao pjesnik, boraviti na Parnasu zajedno s Apolonom i muzama. Nažalost, od njegova djela sačuvani su samo fragmenti poezije, a ono najvrednije, njegov Delfin, prozno djelo o prijateljstvu čovjeka i „morske beštije“, tek je spomen u nadgrobnome govoru koji će 1502. nad Ivanovim grobom održati njegov mlađi prijatelj, po pjesničkoj vještini daleko priznatiji Ilija Crijević (Elio Lampridio Cerva).

Izd. Vuković&Runjić, Zagreb, 2025.

Svijet ljepote, reda i čarolije

Premda se sam ne pojavljuje u romanu, Crijević je stalno prisutna sjena, kao sugovornik, prijatelj i suparnik pri svođenju životnih računa umirućega Gučetića. Stariji mu se prijatelj divi, hvali ga zbog njegove poezije, ali ga i kudi što prezire „ilirski jezik“ i umjesto toga piše isključivo na latinskome. No, poglavito ga žali. Ilija je, naime, već kao mlad doživio slavu nakon što je u akademiji Pomponija Leta u Rimu ovjenčan lovorovim vijencem, renesansnim pjesničkim Oscarom, i tako ostao zauvijek poznat kao poeta laureatus. No, njegova je sudbina pomalo nalik na onu Cervantesa iz Smojina Malog mista, budući da po povratku u domovinu rimska slava neće mnogo vrijediti, a Ilija će, poput Matoša četiri stoljeća kasnije, stalno dolaziti u sukobe sa svojom „uskom varoši“ i svojim „uskim ljudima“.

To je sažetak teksta koji za protagoniste ima povijesne likove, pa bismo mogli reći da je riječ o još jednom povijesnom romanu, koji su autorici posebno dragi. Ali, Milanin Delfin, odnosno, Gučetićev monolog, koji može podsjetiti i na Vergilijevu smrt, znatno je više od toga. Nitko kao Milana Vuković Runjić ne posjeduje talent da oživi povijesne likove, najčešće one iz književnosti, koji progovaraju kao bezvremenski svjedoci opijenosti književnošću i lijepim, ne zaboravljajući pritom da su stvorenja od krvi i mesa. Ivan Gučetić tako sebe bez dodatnog uljepšavanja prikazuje kao nekoga tko je znao prevariti, podvaliti i povaliti, kada mu se prohtjelo. Znao je i voljeti, a strune ljubavi – one platonske, ali i one tjelesne, senzualne – lijepo podrhtavaju u Milaninim rečenicama, poput „bilih prsi sniga i mlika“ Lucićeve vile. Što god činio, Gučetić se kretao, mislio i govorio u duhu svijeta u kojemu nije bilo mjesta samo za crkvu, svece i oprost grijeha, nego i za antička božanstva, heroje i stare pjesnike. Bio je to svijet ljepote i reda, ali i čarolije, svojevrsni alkemijski laboratorij, poput onoga prikazanoga na jednom od kapitela u trijemu Kneževa dvora u Dubrovniku koji je Gučetić morao dobro poznavati.

Kao što Gučetić i Crijević nisu mogli bez antike, kao što Rafael nije mogao bez antike, tako niti Milana ne može bez antike. Uostalom, biti opijen lijepim u renesansi značilo je da si pio s izvora Kastalije, a Milana mora da je kao mala uronila u taj potok. Možda su je držali za petu kako bi je voda nadahnuća u cijelosti prekrila i zaštitila, poput Ahileja, jer njezina veza s antikom i klasičnom književnošću traje već više od tri desetljeća, otkako je objavila Seusa. Njezin doktorat posvećen Petru Zoraniću, autoru Planina, na istom je tragu. Stoga je i prikaz njezine knjige svojevrsna apologija antike i humanističkog naslijeđa. Ima za to mnogo razloga, prije svega strah da polako zaboravljamo bogatu tradiciju na kojoj je sazdana europska kultura, od Homerova Odiseja do Joyceova Uliksa. Srećom, uvijek ima onih koji nam pomažu da je nanovo otkrivamo, tako Irene Vallejo, čija je knjiga o avanturi knjige u antičkome svijetu Beskraj u trsci bila svjetska uspješnica, prevedena na trideset jezika (prijevod na hrvatski S. Roglić, V. B. Z., 2023). Irene Vallejo svojevremeno je bila posjetila Zagreb, a Vijenac je objavio razgovor s njom.

Vještina literarnog tkanja

Milana je također na braniku drevnog znanja, ne samo kao autor, nego i kao izdavač. Među knjigama koje je posljednjih godina objavila izdavačka kuća Vuković & Runjić jedna je od najzanimljivijih bez sumnje Svadba Kadma i Harmonije Roberta Cala­ssa, izuzetno djelo koje antičku mitologiju predstavlja ne kao niz priča iz pera Gustava Schwaba, koje su nam nekoć čitali roditelji prije spavanja, nego kao „čistu svjetlost ranoga ljeta“, kako Dioniza opisuje pjesnik Pindar. Milana i njezini dubrovački pjesnici zajedno doživljavaju ubod Amorove strelice koja ima viši cilj: „Kada nam nešto neodređeno i snažno uzdrma um i tijelo, kad se tresemo, kad ista osoba, trenutak prije bešćutna i agnostična, osjeti da je potresa smijeh i ubojiti bijes ili ljubavna čežnja ili kad je zaslijepi oblik, ili ustanovi da je uplakana, tada Grk prepoznaje da nije sam. Netko je pored njega, a to je bog. Sad osoba nema više onu mirnu jasnoću koju je opažala u osrednjosti postojanja, ta je jasnoća u božanskom drugaru: blistav i ocrtan na nebu je bio Bog, nejasan i nevidljiv je onaj tko ga je prizivao“ (Calasso, 269).

Povijesni roman nije dobar zato što govori o važnim ljudima iz prošlosti. On je dobar samo ako nas pisac uspije uvjeriti da su važni nama i navesti nas da ih poželimo bolje upoznati. Ivana Gučetića želimo poznavati ne samo zato što je dio dubrovačke i hrvatske književnosti, svjedok vremena u kojemu su ljudi jednako obožavali kršćansku knjigu i antičku riječ, želimo ga upoznati zato što Milana Vuković Runjić zna kako satkati dobru priču. Za to je potrebna vještina literarnog tkanja, vještina koju Milana posjeduje u izobilju, oduvijek ju je imala. Ali, Milana posjeduje više od same vještine. Ona prepoznaje da je netko pored nje, da je u službi nečega što je nadilazi. Za drevne Grke to je mogao biti Apolon, Dioniz, ili neka od muza, neko od onih božanstava koje srećeš u šumi i koja su tamo brojnija od smrtnika. Za sv. Pavla to je bio Krist, a za sv. Augustina „veliki Božji naum“. To je intuicija, koju rijetki imaju, posebno na hrvatskoj književnoj sceni koja obiluje banalnostima. To je ujedno i znanje, intelektualna prtljaga koju nosimo sa sobom i koja nam omogućava da uživamo u osjećaju trajanja u vremenu.

Utoliko je Milana svojevrsna „svećenica“, Sibila ili Pitija, koja ne govori neminovno istinu, ali što god takne, pretvara se, ako ne u zlato, onda svakako u priču. A dobru priču nikada nećemo zaboraviti, bilo da nam je priča slijepi bard na obali podno Troje, ili Ivan Gučetić u svome ljetnikovcu u Lapadu. Nastavi pripovijedati, Milana.