Sva lica zagrebačke Komedije

Osmijeh Zagreba ponajprije je hvalevrijedan arhivski pothvat. Na jednom mjestu prezentira impozantnu arhivsku građu opisanih i datiranih fotografija, koje dominiraju ovom publikacijom od tristotinjak stranica. Monografija spaja autorske uvide Lucije Ljubić i Davora Schopfa u povijest kazališta Komedija – od tehničkog ustroja i žanrovskog profila do uspješnica i ansambla – s kronološkim popisom gostovanja u inozemstvu (bez gostovanja u državama bivše Jugoslavije za njezina postojanja), popisom ravnatelja i njihovih mandata te iscrpnim abecednim popisom dramskih autora i naslova igranih na Komedijinoj pozornici, i to sve u prvih 146 stranica. Druga polovica monografije posvećena je repertoaru od 1950. do 2025. godine, uz dodatak popisa glazbenih i dramskih predstava s više od stotinu izvedbi, a završava abecednim popisom svih zaposlenika, kategoriziranih prema radnom mjestu, s posebnim dodatkom za jubilarnu sezonu 2025/2026. Sažetak na engleskom jeziku u prijevodu Andreje Kovačić također je vrijedan doprinos ovom izdanju.

Izd. ZGK Komedija, Zagreb, 2025.

Uvodne riječi (Nina Obuljen Koržinek, Tomislav Tomašević i Uršula Cetinski) ističu značenje Komedije kao autohtonog zagrebačkog kulturnog središta: jedinstvenu strukturu ansambla, bogat glazbeno-dramski repertoar, snažnu povezanost s domaćom publikom i važan doprinos hrvatskoj kulturnoj baštini, ali i ulogu svojevrsne kronike grada Zagreba. Autorska poglavlja donose dva podjednako iscrpna osvrta iz različitih perspektiva, kritičko-insajderske i akademsko-teatrološke, prožeta bogatom fotografskom građom. Pomno odabrane fotografije, koje obuhvaćaju razdoblje od 1950. do 2025. i pritom dočaravaju raznolikost Komedijinih predstava, vrijedan su izvor informacija i jasno pokazuju koliko je Komedija od osnutka pratila relevantne europske umjetničke tokove.

Iz predstave Klupko, najizvođenijeg Komedijina dramskog naslova

Prizor iz kultnog Komedijina mjuzikla Jalta, Jalta

Vrhunske operete i mjuzikli

Davor Schopf iz intimne i osobne perspektive opisuje kako su opereta i mjuzikl profilirali ZGK Komedija, osiguravši mu prepoznatljivost i jedinstveno mjesto u hrvatskom glumištu. Poglavlje Kazalište na Kaptolu donosi pregled povijesti Komedije, od Fadila Hadžića i prve premijere 1950. do razvoja dramskog ansambla koji je okupljao profesionalce i odabrane amatere. Posebno se ističe specifična lokacija u franjevačkim prostorima na Kaptolu, koja je isprva bila prednost u afirmaciji alternativnih žanrova, poput operete i mjuzikla, ali i razlog početnog zanemarivanja od strane kritike. Schopf se osvrće na tehničke izazove pozornice, rekonstrukcije prostora i hibridnu povezanost s Koncertnom dvoranom Vatroslava Lisinskog kao jedinim prostorom koji provizorno uspijeva podržati Komedijine produkcijske zahtjeve u kontekstu suvremenog mjuzikla, počevši od rock-opere Gubec-beg (1975). Naglašava se i trajna dvostrukost komediografskog i glazbeno-scenskog izričaja te jedinstven ansambl koji pleše, pjeva, svira i glumi, profiliran na tragu West Enda i Broadwaya.

U poglavlju Svi žanrovi Komedijine glazbene pozornice Schopf daje pregled razvoja od prvih desetljeća u znaku operete do repertoarnog preokreta sedamdesetih, koji je, predvođen Vladom Štefančićem, Milanom Grgićem, Alfijem Kabiljom, Veseljkom Berišićem i mnogim drugima, iznjedrio uspješnice Jalta, Jalta (1971), Dundo Maroje 72 (1972), O’Kaj (1974), Gubec-beg i druge, etablirajući Komediju kao središte hrvatskog mjuzikla. Mjuzikl je tako „na velika vrata ušao u hrvatsko glumište“ te postao neotuđivi dio zagrebačke popularne kulture. Pedesetak postavljenih domaćih i inozemnih mjuzikala označilo je Zagreb kao zapaženo europsko središte toga žanra, a dolazak Geenea Footea i postavljanje mjuzikla Aplauz (1985) dodatno su proširili umjetničku i produkcijsku praksu, stvarajući „Broadway na Kaptolu“.

Stručno utemeljen pregled

Nasuprot Schopfovoj kritičkoj perspektivi osobe intimno upoznate s repertoarom i tehničko-financijskim izazovima Komedijinih produkcija, poglavlje Sedam i pol desetljeća komedije u Komediji Lucije Ljubić akademski je i teatrološko-povijesni pregled djelovanja ZGK Komedija te, obogaćen arhivskim dodacima, svrstava ovu monografiju u kategoriju stručne literature koja daje snažan dojam o aktualnosti i važnosti ovog kazališta. Lucija Ljubić analizira okolnosti osnutka, simboliku naziva i amblema te repertoar koji objedinjuje komediju, satiru i dijalog s popularnim medijima poput filma, radija i televizije. Smatra da je Komedija upravo zabavnim načelom pridonijela razvoju urbane kazališne publike i ponudila novu vizuru hrvatskog kazališta, balansirajući između komercijalnog i eksperimentalnog. Osvrćući se na pojam „komedija“ i Komediju kao pojam Zagreba (kazalište posebnog profila), Lucija Ljubić precizira ju kao prvo gradsko kazalište koje je dopunilo i obilježilo zagrebačku kulturnu ponudu tako što je objedinilo lokalni i globalni značaj, zacrtavši si repertoarni profil već prvom premijerom satkanom od niza glazbeno-dramskih jednočinki, što je preraslo u impozantan repertoar svjetskih klasika, domaćih i stranih suvremenih dramskih i glazbeno-scenskih naslova. 

Autorica pregledno prati Komedijine aktivnosti po desetljećima, ističući ključne naslove, autore, suradnike i idejne tendencije. Od formativnih pedesetih i dramski bogatih šezdesetih do procvata mjuzikla i intenzivnog oživljavanja hrvatskih autora kroz sedamdesete i osamdesete, što je učinilo ta dva desetljeća posebno raznolikima u postavljanju klasika poput Shakespearea, Goldonija i Büchnera, ali i u adaptiranju suvremenih dramatičara poput Stopparda i De Filippoa, Ayckbourna i Cooneyja, razvoj se nastavio i u devedesetima, kada je Komedija već definitivno postala popularno kazalište i adaptivno-istraživački kapitalizirala sve što su joj omogućila prethodna desetljeća.

U prva dva i pol desetljeća 21. stoljeća, Komedija nastavlja biti u toku s popularnim, ne zaboravljajući klasike, aludirajući na aktualno, ali pomalo se otklanjajući od domaćih autora u korist inozemnih dramatičara te licenciranih djela „westendovske i broadwayske provenijencije“, a Lucija Ljubić uočava i paralelno bujanje komornih produkcija koje intimnim izvedbenim prostorom postaju prepoznatljivo mjesto društvenog okupljanja i tako nastavljaju oblikovati urbanu kulturu. Komedija je prva institucionalno zastupala ono zabavno i popularno, dajući nova tumačenja klasika, pružajući uvide u svjetske kazališne trendove, služeći kao platforma suvremenih hrvatskih komediografa i okupljajući umjetnike različitih afiniteta. Pritom, zaključuje Lucija Ljubić, profesionalnom posvećenošću još uvijek nije iznevjerila brojne naraštaje svoje raznolike publike.

Osmijeh Zagreba monografija je koja, sasvim u duhu kazališta kojem je posvećena, ima sve: od popisa zaposlenika do repertoara kazališta, od nacrta kuće do fotografija s predstava, od kronike do kritičko-akademskih uvida. Objedinjuje dva lica ZGK Komedija – ono zabavno i ono ozbiljno – u neprocjenjivom doprinosu, kako proučavateljima i praktičarima kazališta tako i kazališnim entuzijastima.