Što (zapravo) čitaju srednjoškolci?

Čitaju i pišu Lucija Mijić i Petra Vrbanc, učenice 4. razreda Upravne škole Zagreb

Bernhard Schlink, Žena kojoj sam čitao

Izd. Vorto Palabra, Zagreb, 2024,
prev. Renata Jandrašek

 Roman Žena kojoj sam čitao djelo je njemačkog pisca i profesora prava Bernharda Schlinka, napisan 1995. Knjiga govori o problematičnoj ljubavi, sramu, krivnji i posljedicama Drugog svjetskog rata. 

Glavni lik Michael Berg opisuje bolnu prošlost svoje tajne veze koju je kao 15-godišnjak imao s 35-godišnjom Hannom. Njihov odnos bio je strastven, intenzivan i kompliciran za Michaela jer je bio nezreo, mlad i znatiželjan, dok je Hanna skrivala velik dio svoje prošlosti. Kada Hanna nestaje bez traga, Michael ostaje s emocionalnim posljedicama koje će ga pratiti godinama. Kao student prava ponovno je susreće na sudu, gdje ju prepoznaje u optuženičkoj klupi s popisom nezamislivih zločina koji je terete kao bivšu nadzornicu koncentracijskog logora. Michaela muče moralne dileme dok pokušava razumjeti situaciju i vlastite osjećaje.

Knjiga nas podsjeća na cijenu rata i patnje koje je prouzročio. Stil pisanja jednostavan je i introspektivan, a pripovijedanje u prvom licu omogućuje čitatelju da prati Michaelove misli, osjećaje i moralne sukobe. Preporučila bih ovu knjigu čitateljima koji vole ljubavne romane, psihološke i ratne teme. Mene su se osobito dojmila filozofska pitanja koja su me zadržala u priči do posljednje stranice. (Lucija Mijić)

Marina Šur Puhlovski, Divljakuša

Izd. V. B. Z., Zagreb, 2018.

Roman Divljakuša Marine Šur Puhlovski, pisan kao intimna ispovijed, prati put odrastanja mlade djevojke iz Zagreba, sedamdesetih godina prošloga stoljeća, koja od djetinjstva osjeća da se ne uklapa u svijet oko sebe. Autorica piše iskreno, hrabro i bez uljepšavanja.

Roman duboko progovara o ljubavi – onoj prvoj, zbunjujućoj, nesavršenoj, ali i bolno stvarnoj. Njezina iskustva nisu bajkovita, često su puna sumnji, razočaranja i osjećaja izgubljenosti. Djevojka kroz ljubavne odnose otkriva tko je zapravo, što želi, a što više ne želi prihvatiti. Njezina priča nije ni blizu savršene, ona prikazuje snagu žene koja se usudi misliti, osjećati i živjeti po svome. Bez obzira na osude drugih, ne pristaje glumiti ono što nije. To je priča o traženju mjesta u svijetu u kojemu te svi žele oblikovati po svome. Autorica prikazuje kako je teško biti iskren prema sebi u društvu koje od žena očekuje poslušnost i prilagodljivost.

Knjiga je pitka i doima se kao da razgovaraš s prijateljicom koja ti u povjerenju priča svoje najiskrenije misli. Priča nije samo o jednom liku – ona je o svima nama koje pokušavamo pronaći svoj glas. Mislim da je ovo knjiga koju svaka djevojka barem jednom treba pročitati. Nije lagana, ali je stvarna. Podsjeća nas da nije sramota biti svoja, pa makar i „divljakuša“. (Petra Vrbanc)