Split živi Tijardovića

U godini kada se obilježavaju velike obljetnice Tijardovićeve glazbene baštine, splitska je kulturna javnost s posebnom osjetljivošću promatrala poteze svoje nacionalne kazališne kuće. Dok su ansambli HRT-a u Zagrebu stotu obljetnicu praizvedbe Male Floramye proslavili antologijskom koncertnom izvedbom, na splitsku se adresu sručila lavina kritika zbog prividne tišine. No, iz splitskog HNK stizale su poruke strpljenja, svojevrsni „adut iz sjene“ – najava postavljanja Kraljice lopte, operete koja je, premda često u sjeni svoje starije sestre Floramye i kasnijeg Akvarela, neodvojiv dio splitskog identitetskog koda. I napokon, tu smo izvedbu dočekali, u produkciji koja nas je ostavila s brojnim pitanjima, ali i s jednim neospornim zaključkom: Split živi svoga Tijardovića, čak i kada ga nanovo izmišlja.

Kraljica lopte je možda „ružno pače“ u odnosu na Floramye i Akvarel, ali upravo ta nesavršenost,
taj životni kaos na sceni, čini je autentično splitskom / Snimio Zvonimir Barišin

Autorski tim predvođen mladom redateljicom Kristinom Grubiša, dirigentom Davorom Kelićem i dramaturgom Patrikom Gregurecom našao se pred nezahvalnim zadatkom oživljavanja djela čiji je libreto, blago rečeno, problematičan. I sam ga je Tijardović mijenjao, tražeći pravu mjeru, no tekst je ostao zamršen i neraskidivo vezan za trenutak u kojem je nastao. Za ovu je prigodu libreto morao biti radikalno pročišćen kako bi postao podatan za nova čitanja. Redateljica je istaknula kako je dopuštala izvođačima integraciju vlastitih ideja, naglašavajući da se predstava „gradi iz Splita“. To je, u konačnici, i dominantan dojam čitave produkcije. Predstava je građena odozdo; to je postala njezina glavna okosnica. Obrisi Tijardovićeve radnje i pjevani brojevi koji su preostali, funkcioniraju upravo kao to – obrisi majstora koji su u ovoj izvedbi premreženi, pa čak i natkriveni sasvim novim slojem humora, značenja i interpretacije. Ipak, unatoč toj suvremenoj nadgradnji, onaj prepoznatljiv Tijardovićev njuh za kroniku splitskog trenutka ostao je opipljiv i čujan, probijajući se kroz naslage vremena.

Posebnu pažnju, ali i nedoumicu, izaziva Tijardovićevo korištenje Orijenta. Glazbeno i scenski, taj je element iznimno naglašen, stvarajući stilski raskol između mediteranskog prvog čina i drugog čina koji uranja u manire Orijenta. Valja podsjetiti da su dvadesete godine prošlog stoljeća bile obilježene globalnom fascinacijom egzotikom, posebice nakon otkrića Tutankhamonove grobnice, pa je Tijardović, kao čovjek izrazito kozmopolitskog duha, pratio tadašnje europske mode. No, libretističke zavrzlame – gdje je prva verzija smještena u Kairo, a kasnije, zbog ideje „magičnog Mediterana“, prebačena na Maltu – današnjem gledatelju stvaraju konfuziju. Autorski tim, a posebice dramaturg, morao je uložiti golem napor da ublaži taj geografsko-stilski oksimoron, zadržavajući glazbene motive dok se radnja probija kroz logičke pukotine kako bi publika mogla zadržati emotivnu povezanost s likovima.

Unatoč libretističkim izazovima, scenska je realizacija ponudila vizualnu raskoš. Opereta je predstavljena u svojevrsnoj filmskoj estetici; scena Kristijana Popovića bila je izuzetno živa i funkcionalna, dok je plesni dio, u koreografiji Raffaelle de Luca, bio nenadmašan u svojoj kreativnosti. Kostimi Ane Roko, iako inspirirani vremenom nastanka operete, odisali su estetikom koja plijeni pažnju suvremena oka. Dugo se na splitskoj sceni nije osjećao takav entuzijazam ansambla, pri čemu su pjevači gotovo ravnopravno parirali kolegama glumcima u dramskim zadacima.

U toj sinergiji glume i pjeva, ipak su se izdvojila dva pola izvrsnosti koja su, paradoksalno, dodatno podcrtala razliku između dvaju izvedbenih habitusa. U pjevanju je bio suveren Roko Radovan u ulozi Slavka, donoseći vokalu sigurnost i liričnost potrebnu za Tijardovićevu frazu. S druge strane, Pere Eranović u ulozi Matjeja Prohaske dominirao je glumačkim dijelom, noseći komički teret predstave s lakoćom koja je povremeno zasjenila glazbenu strukturu. Uz njih, valja istaknuti i Nedu Pejković (Mila), Bjanku Ivas (Marženka) te izuzetno komičan dvojac Stipu Radoju i Bojana Brajčića, koji su svojim minijaturama (Kiki i Fifi) postali miljenici publike.

Međutim, glazbena slika predstave nije prošla bez sjena, a posebno složeno pitanje predstavljao je Zbor HNK u Splitu. Iako je na praizvedbi Kraljice lopte prije sto godina sudjelovalo gotovo stotinu izvođača, na ovoj ih je izvedbi bilo niti četrdeset. Nije ih milovala niti pozicija na sceni, pogotovo u prvom činu, kada su bili razasuti po visokim tribinama te je njihov zvuk išao u visinu, daleko od publike. Mali broj pjevača, nezgodna pozicija i činjenica da jedino oni nisu bili ozvučeni, dodatno su otežali zvučnu projekciju i balans s orkestrom. Već u narednim izlascima, kada su spušteni na razinu pozornice, zvuk je bio konkretniji te smo mogli čuti da zapravo, unatoč desetkovanosti, zvuče sjajno. Čestitke svakako idu njihovu zborovođi Maru Rici, koji nastavlja dobar posao svog prethodnika Vetona Marevcija, uspijevajući izvući maksimum unatoč očitim preprekama koje nisu umjetničke, nego organizacijske naravi. Orkestar pod ravnanjem maestra Davora Kelića bio je pouzdan temelj izvedbe.

I naposljetku, pitanje Hajduka, tog neizbježnog spiritus movensa ove operete. Nije uopće loš stav novog v. d. intendanta Bože Župića koji kaže kako je plan splitskog HNK da Tijardović bude stalno na repertoaru. Izvedbe Kraljice lopte u kazalište su dovele neku novu publiku. Publiku koja je pohrlila i karte za samo četiri izvedbe pokupovala u rekordnom roku. Publiku koja je na izvedbi koja se datumski poklopila s rođendanom Hajduka, na radost gotovo sviju prisutnih, pjevala na kraju navijačke pjesme, a u tome su joj se svesrdno pridružili i umjetnici s bine. Publiku koja je oduševljeno slušala i „okidala“ na dijaloge koji se nisu lišili „oplesti“ malo i po splitskom puku: „Danas su svi Splićani, i ovi gore i ovi dole i ovi desno i ovi istočno i ovi zapadno.“

Kada izađete s ove predstave i želite nekome prepričati takav trenutak, ne znate više koga citirate – Tijardovića, redateljicu ili improvizaciju glumaca. Ali na kraju to nije niti bitno. Bitno je da je predstava, unatoč izazovima koje joj je ponajviše postavilo samo djelo, uspjela. Ona je možda „ružno pače“ u odnosu na Floramye i Akvarel, djelo koje vas istovremeno privlači i odbija svojim nesavršenostima, ali upravo ta nesavršenost, taj životni kaos na sceni, čini je autentično splitskom.