Škola otpora

Njezino je iskustvo nesumnjivo fizički bolno, ali bol junakinje poeme Glorije Lujanović Škola najmanje je tjelesna. Da, tuku je, ali to nije najgore. Fizičku bol prati ona druga, neopipljiva, ali bolnija jer ne prestaje s prestankom tjelesnog nasilja. Ne prestaje uopće, postaje jednako konstantna kao odlazak u školu ili svakodnevica s obitelji školarke u neimenovanom, no prepoznatljivom gradu djetinjstva. Junakinja, međutim, ne čini ono što bi mnogi učinili – ne prepušta se konformizmu koji, kada ne bi uspio promijeniti stav nasilnika i nerazumijevanje odraslih, postaje odustajanje i rezignacija. Njezin je unutarnji otpor čvrst, makar bio neizražen. Kada je pozovu na novogodišnju proslavu, eda bi joj na vratima rekli kako ne smije ući, ona provede noć u parku, roditeljima laže kako je sve prošlo u redu, ali u sebi kipti od bijesa. Kada se rugaju njezinoj pretilosti i kovrčavoj kosi (koja nasilnike podsjeća na meduzu) ili kada je u školi oni koji bi to morali, posebno pedagoginja (opisana kao „stroj za mljevenje mesa“) ne doživljavaju ozbiljno, spremna je na refleksivni pakao. Zlostavljači možda neće od njega ništa osjetiti, ali junakinja hoće.

Glumica Rebecca Aleksić snalazila se u složenom zadatku oblikovanja karaktera koji će povezati ranjivost i borbenost

Gloria Lujanović piše kao autorica čiji je tekst ispravno odrediti beskompromisnim, „ubojitim“ (kako na koricama tiskanog izdanja Škole bilježi urednik Kristian Novak), no koji je, prvenstveno, jasno usmjeren čitateljskom pročišćenju. Katarzi koje u tekstu nema i koja nije metafizička (kao što autorica eksplicitno piše u odricanju od transcendencije), ali koja nepopravljivo angažira čitatelja. Jednostavnije rečeno, Škola je tekst koji ostavlja snažan osjećaj iskrenosti. Nasilnici, dakako, nemaju obzira. Međutim, oni koji bi obzire trebali imati, i to u onom izvornom smislu, obaziranju na junakinjine patnje, tek iznimno (otac, profesor povijesti), a i onda polovično, to i iskazuju. Većinom ostaju savršeno ravnodušni u jednostavnoj ignoranciji, želji održavanja konvencija ili eksplicitnoj poruci kako je trpljenje jedino što junakinja može prihvatiti. Ali ona to ne želi! Otpor je misaoni, no snažan, ostvaren u jeziku, toliko prodornom da će čitatelj nesumnjivo proživjeti angažman.

Prepoznavši tu kanonadu iskrenosti u Školi, autor adaptacije Miro Gavran i redatelj Krešimir Dolenčić te glumica Rebecca Aleksić kreiraju predstavu ogoljenu do krajnosti. Na sceni su samo glumica i jedna stolica. Tekst koji se izgovara sasvim je doslovno prenesen iz poeme, koja je već svojom formom i stilom izrazito retorična. Glasovi iz offa javljaju se tek toliko koliko je potrebno za uspostavljanje prizora i relacija. Prije premijerne izvedbe u zagrebačkom kazalištu Mala scena, redatelj je spomenuo kako je svrha takve mizanscene i to što se planiraju brojna gostovanja u nekazališnim, posebno školskim prostorima. Ta edukativna verzija ove predstave nije nezanemariva. Štoviše, mogla bi se pokazati ključnom. No, postavljanje u „siromašnim“ okvirima Školu ne čini zakinutom za scensku cjelinu. Upravo suprotno, pokazuje ju pregnantnijom za tekst i njegovu snagu taneta koje pogađa čitatelja ili gledatelja. Mine (školu junakinja poželi i doslovno minirati) koja je istovremeno poziv na osvješćivanje, ali i optužba za sudjelovanje. Jer mnogi su, želeći to priznati ili ne, sudjelovali. Ne iz uvjerenja, nego iz konformizma. Tako je bilo lakše, i bit će. Gloria Lujanović, a onda za njom i autori ove predstave, ne biraju taj put.

Rebecca Aleksić snalazila se u složenom zadatku oblikovanja karaktera koji će povezati ranjivost i borbenost, što joj je uglavnom predano uspijevalo. Stih Glorije Lujanović, ma kako bio izravan i lišen konvencionalne poetizacije, nije jednostavan u scenskoj realizaciji jer je istovremeno emotivno bolan i racionalno tvrd. Obje je te dimenzije glumica postigla. Ne djeluje usiljeno niti se zapleće u pretjerana objašnjavanja. Svedena na interpretaciju stiha, njezina je prisutnost uspjela oblikovati lik, a to je za monodramsku formu središnji zadatak.

Škola je predstava čija je vrijednost prvenstveno u prihvaćanju kako tekst Glorije Lujanović može i treba funkcionirati kao opomena. Suosjećanje nije dovoljno. Potrebno se oduprijeti. I to prvenstveno misaono. Proces je to teži nego što se misli. Osim toga, vrijednost Škole je i u njezinoj edukativnoj komponenti. Njezini gledatelji u nekim stvarnim, materijalnim školama možda neće izaći promijenjeni. No dovoljno je da ih se suoči. Već je to početak katarze, „s ciljem retroaktivne zaštite same sebe i onih koje/tek treba zaštiti, a to nitko neće učiniti“, kako autorica sama zapisuje u početnom dijelu poeme, samoproglašenom školskom Ustavu.