Renesansni umjetnik

Tahir Mujičić, svestrani hrvatski kazališni i filmski djelatnik, dramatičar, pjesnik, prozaist, scenarist, redatelj, scenograf, kostimograf, lutkar, slikar, prevoditelj, preminuo je u Zagrebu u 79. godini života. Mujičić je 1974. diplomirao komparativnu književnost s teatrologijom i filmologijom i jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a od 2004. imao je status slobodnog umjetnika. Kao čovjek i stručnjak nepresušne energije, talentiran i spretan, u svim je raznovrsnim umjetničkim aktivnostima ostavio traga.

Tahir Mujičić – svestrani hrvatski kulturni djelatnik / Snimio Goran Stanzl / PIXSELL

Autor je 42 dramska teksta, od kojih je čak 39 izvedeno. Njegovi lutkarski tekstovi izvođeni su u kazalištima lutaka u Zadru i Rijeci. Od 1971. do 1984. s Borisom Senkerom i Ninom Škrabom, dramatičarskom trojkom kojoj je bio spiritus movens, napisao je petnaestak kazališnih tekstova, među kojima se ističu parodije legendi i pripovjednih tekstova, na tradiciji pučkog teatra i vodvilja, koji su satiričnim otklonom i duhovitim dijalozima stekli veliku popularnost, a izvođeni su u ZKM-u, Komediji, osječkome HNK, Teatru &TD i Glumačkoj družini Histrion. Najpoznatiji su: O’Kaj (od 1974 do 1986, 272 izvedbe), Novela od Stranca ili Firenze, stanotte sei gala (1975), Priobalni triptih ili Domagojada (1975), Kavana „Torso“ (1978), Hist(o/e)rijada ili Pučki otočki ljetopis ili Annales vulgares insulares (1983), Trenk iliti Divji baron (1985). Sa Senkerom je napisao Fric i pjevačica (1993), Požar vlasti ili Gorite li hrvatski (1994), a samostalno Cactus Story (1985) i Gradovanje (1986). Pisao je kazališnu kritiku u periodici (TLO, Studentski list i Telegram). Autor je i koautor knjiga drama: Porod od tmine, 3jada, 3 stare krame, Dvokrležje, Mađarski trodram, adHOC, Kavehaz Torso i A kadet.

Ironijskog je duha i njegova poezija koju objavljuje od 1994. u različitim formama i u široku rasponu motiva, od ljubavno-ispovjednih do povijesno-nacionalnih, a kojom se referira na raznovrsne jezične i kulturne tradicije: kajkavski urbani zagrebački žargon, dalmatinski i dubrovački idiom, kao i na svoje bosansko podrijetlo (zbirke Kokot u vinu, 1994; Irski Iranec i iranski Irec: svehrvatska pjesmarica, 2000; Zvonjelice für Cvite: /sonetna kapunjera/, 2004; Primopredaja ili Divljim Tahiristanom, 2004; Vlaška 99, 2009; Maksum, 2014).

Pisao je i proze koje se temelje na književnim izvorima – zbirku priča (Pri)povijest o Monsieuru O (2010), roman Budi Hamlet, pane Hamlete! (2012) i knjige priča filmofilskog i memoarskog nadahnuća – Mali romani: o vremenima kina, filma i, naročito, Zagreba (2023) i Malo manji romani ili Još o filmovima i kinima (2025) u kojima se pokazao kao vrstan filmski historičar govoreći o životu jedne generacije u Zagrebu druge polovice 20. st. koju je obilježio film, posljednjim se djelom vraćajući mediju svoje mladosti, a i rođen je preko puta kina Studio ili „Buhare“. Bavio se i stripom, a ostat će zapamćen i kao osoba koja je Paju Patka pretvorila u Paška.

Bio je ravnatelj i umjetnički voditelj ZKM-a, osječkoga Dječjega kazališta i Zagrebačkoga kazališta lutaka, osnivač i suosnivač kazališnih družina HPK-Hvar, Malik Tintilinić – Kazališta Trešnja (1971), Glumačke družine Histrion (1975), Ad HOC, Teatra za po doma i UHLOD-a. S Igorom Mrduljašem utemeljio je Lutkarski erotsko-sadistički cabaret MManipuli (1985–88).

Radio je i kao novinar, surađivao s HRT-om kao urednik emisija o kazalištu i scenarist TV-serija, filmova, TV-drama i radijskih igara. Bio je voditelj galerije, organizator festivala, član prosudbenih tijela, menadžer, urednik i glavni urednik u Vjesnikovoj izdavačkoj kući te direktor izdavačke kuće Egmont Hrvatska. Kao umjetnički ravnatelj Zagreb filma pokrenuo je ponovnu proizvodnju animirane serije o profesoru Baltazaru. Bio je umjetnički direktor Zagreb filma, član međunarodnih filmskih žirija, koautor triju animiranih filmova i pet dokumentaraca. Dobitnik je više nagrada.