Različitost je naša snaga

Kazalište Žar ptica jedno je od onih dječjih kazališta čije vodstvo ozbiljno promišlja repertoar i misli o svojoj publici. S entuzijastičnom željom da predstave postanu dostupne apsolutno svima te da su djeca s poteškoćama ravnopravni članovi zajednice, Milanka Čolović pokrenula je projekt Moje kazalište je INkluzivno. Pripreme su počele prije tri godine kada je okupila stručni tim i uz svesrdnu podršku ravnatelja Drage Utješanovića počela nabavljati potrebnu opremu i educirati tehniku.

Matej Đurđević izvrsno je dočarao povučenost i nesigurnost Dječaka, dok je Vini Jurčić Djevojčicu donijela punom radosti i zaigranosti   / Snimila Mare Milin

Prva inkluzivna predstava bila je Mala Frida, a s Bijelim klaunom službeno je pokrenut repertoar sveobuhvatnih inkluzivnih predstava čime će to kazalište svakako ući u povijest. Na pretpremijernoj izvedbi već se u predvorju osjećalo golemo uzbuđenje djece, roditelja i djelatnika kazališta. Programska knjižica tiskana je na Brailleovu pismu, djeci s intelektualnim teškoćama roditelji su mogli pročitati pripremljen lako razumljiv tekst (ETR), oni koji slabije čuju mogli su pojačati zvuk uz pomoć induktivne petlje, gluhima se predstava prevodila na znakovni jezik, slijepa i slabovidna djeca dobila su slušalice za audiodeskripciju pa su mogla čuti što rade glumci na pozornici, osigurana su i posebna mirna mjesta za predah od senzornih podražaja, a djeca u kolicima smjestila su se u drugi red gledališta jer su sjedala pomična.

Potrebno je mnogo truda i energije za sve to, ali Žar ptica pokazala je svima kako se sve može, kad se hoće, što je krilatica koju su često isticale i dvije majke, Marijana Mikulić i Romana Dujmić te psihologinja Maria Preiner Tomić, gošće tribine koje su me u razgovoru s Brunom Šimlešom nakon predstave zadivile svojom upornošću, nepokolebljivošću, optimizmom i ljubavlju. Podjednako me zadivila i Milanka Čolović svojom strašću da ostvari ovaj projekt unatoč mnogim preprekama. A upravo time zrači predstava Bijeli klaun. Divan roman Damira Miloša ohrabruje i nadahnjuje mnoge koji ga pročitaju te ga je i redatelj Christian Jean-Michel Jalžečić silno želio postaviti na pozornicu. Prvi je put režirao u Žar ptici i zajedno s cijelim umjetničkim timom napravio vrlo uspješan posao.

Kako bismo se poistovjetili s Dječakom koji ne vidi boje, scenografkinja i kostimografkinja Ana Paulić cijelu je pozornicu dojmljivo pretvorila u bijelu cirkusku arenu, a glumce je odjenula u bijele i sive kostime. Tek kada dječak počne razumijevati boje, neki kostimi postaju crveni ili plavi. Redatelj je, zajedno s dramaturginjom Doroteom Šušak, gradio cijelu predstavu upravo na nedostatku razumijevanja. U početku Dječaka nitko ne razumije, čak ni oni najbliži, njegovi roditelji i prijatelji. To ga čini nesigurnim, povučenim i sramežljivim, što je Matej Đurđević izvrsno dočarao. Za razliku od njega i Djevojčice koju vrlo spontano, s mnogo radosti i zaigranosti tumači Vini Jurčić, roditelji (Dunja Fajdić i Petar Atanasoski) su prenaglašeni u govoru i kretnjama, kao da su zamrznuti u nekoj Dječakovoj predodžbi klauna s kojom se on nikako ne može povezati. Uz ulogu oca, Petar Atanasoski vrlo sugestivno tumači i slijepoga starca, mudraca koji govori i hoda polako, a pojavljuje se iz gledališta – mirnoga mjesta na kojemu bi i Dječak volio biti. Njegova pojava u suglasju je s Dječakom i njegovim unutrašnjim svijetom, ali ne i s veselim cirkuskim okruženjem koje je, uz glumce, vrlo dojmljivo predočilo dvoje vrsnih akrobata iz Triko cirkus teatra.

Iako izgleda privlačno i radosno, Dječaka cirkus nimalo ne zanima. U trenutku kada mora odigrati svoju prvu predstavu i kada su svi reflektori upereni u njega, on umjesto dječačkog srama i nelagode pokazuje nevjerojatnu zrelost te poput kakva manifesta drži publici govor o različitosti i prihvaćanju. Osim starca, u dobivanju hrabrosti pomogao mu je i zmaj koji je prikazan vrlo jednostavno i lijepo. Nastaje od svile koja visi u areni, animira ga dvoje glumaca s računalno generiranim glasovima te poput sna naglo dolazi i nestaje, što je tehnički izvrsno riješeno.

U ovoj predstavi sve je vrlo nježno, bez patetike i velikih emocija, a opet s mnogo topline, mašte i empatije. Estetski čisto i simbolički višeslojno, lišeno svega suvišnoga. Stoga nije mogla biti bolji izbor za prvu sveobuhvatnu inkluzivnu predstavu. Osjeća se koliko je autorskom timu, ansamblu i svima u kazalištu Žar ptica stalo do djece, ali i do umjetnosti. Pokazali su nam da ova ekipa uistinu na sve moguće načine, tehnički, estetski i produkcijski, odgaja malu i veliku publiku. Treba im čestitati i nadati se da će uskoro i ostala kazališta slijediti njihov primjer.