Raskoši minimalizma poetskih slika haikua

Poezija u svojim sadržajima, među ostalim, smjera i na slikovna zahvaćanja elemenata prostornosti svijeta. Istina, ne uvijek i ne sva! No, ona određena zakonomjernostima japanskoga umijeća pjevanja u formi haikua bezmalo tako što izrijekom nalaže. Jer, ganutost čovjeka začudnim ljepotama prirode ovdje se ima pretakati kroz brižljivo slaganje precizno slovima orisanih slika onoga što se neposredno zatiče u svakovrsnim krajobrazima svijeta, putem čvrsto slogovno pravilnoga sricanja tek maloga broja riječi. Sklad(nost) strukture tih i takvih odabranih sadržaja iz svijeta u haikuu remeti, na koncu, nemir iznenadnosti ili paradoksalnosti detalja posljednjega stiha, čime sva krasota opjevanog detalja svijeta dobiva, vjeruju svi, na dodanoj pluralnijoj životnosti te supripadnoj joj krasotnoj dražesnosti.

Izd. DHK Ogranak slavonsko-baranjsko--srijemski, 2025.

Joso Živković, osvjedočeni suvereni poeta umjetnički dragocjenog opusa, ove je lekcije haiku pjesnikovanja ne samo u teoriji svladao, nego ih je u vlastitoj pjesničkoj praksi i, ustvrdit ćemo odmah, maestralno primijenio. Naime, odličan je dokaz toga njegov haiku prvijenac – draguljni mozaik minijatura u dvije (skupa objavljene) zbirke naslovljene Od zore do nedoba i Vremeplov. Postavivši, dakle, samim naslovima temporalnost kao ključni kriterij za redanje tih „kristalnih kockica“ ne uvijek vedrim bojama oslikanih sadržaja svijeta, i to zavičajnog svijeta Jose Živkovića!, logika je onda nametala vremenitu slijednost sjajnih haiku pjesničkih zrnaca u sedam, obimom nejednakih, tematskih jedinica u prvoj zbirci: Zora, Jutro, najdulji, dakako, Dan, Kišno popodne, Dan pokraj mora, Suton i Večer, a u drugoj četiri godišnjedobske: Proljeće, Ljeto, Jesen i Zima. Ove poetske niske – Josine svojevrsne haiku krunice! – umivene su i kolorizirane svjetovima Panonije, pjesnikove Posavine, s jednim, isto tako uspjelim, blokovskim ekskursom na Mediteran.

U rasponu od onih pjesmovnih jedinica smještenih u čežnje zora, preko užljebljenih u jasne nade podneva i zreline poslijepodneva, do onih situiranih u zebnje i nespokoje koje donose sutoni i mrakovi večeri ili onih raspredenih u nisku godišnjih doba – od pupajućega proljeća do ledne zime, nijemi slikovni živopisni kroničar Živković slaže u vremenskom slijedu – dnevnom i godišnjem – svoje, u impresijama nastale, poetske minijaturne otiske, sada prostornih elemenata, iz zatečenog svijeta. Rekosmo već, Josina posavskoga bogatog svijeta, koji je ispunjen, to jest usadržen ponajprije mnogovrsnim biljem (zumbul, žito, ljubica, breze, vrbem jela, bršljan, mimoza, hrast, jagoda…), zatim različitim životinjama (vrane, gavrani, puž, kokoš, vidra, golub/ica, labud, bumbar, koza, patak, pas, grlice, cvrčak, somovi…), krajolicima same prirode (oblak, sunce, mjesec, munja, šuma, jezero, lokve…) i, na koncu, gdjekojim predmetom/objektom koje je sačinio čovjek (kočija, čamac, stećak, štafelaj, raspeće, toranj, kuća, dimnjak, ulica…). Svijet taj i takav u tematskom je fokusu pjesnika Jose posredno, vidjeli smo, uvijen egzistencijalnim određenjima ritma zakovanog vremenima dana i godišnjih doba – i prostorni elementi i značajke dinamike vremena „zagrljeni“ tvore onda u minimalističkim cjelinama prisnije, to jest bliskije čovjeku i njegovom iskustvu, sadržaje iz pjesama.

I upravo ta i takva komunikacijska prepotentnost Josinih fantastičnih haikua dodatno krijepi uvjerljivost i snagu očitovane estetike u prikazima ljepota svijeta mu, ljepota koje čitatelja ujedno neizravno uče mudrostima života: „Ocvala ruža / kraljica u žalosti / svlači latice; ili Patke u vodi / ostavljaju tragove / briše ih vjetar.“ Korespondentnost o kojoj je riječ u Josinom haiku pjesništvu raspršava kao takva moguće barijere hermetizma, lomi sve zaklone nerazumijevanja te ogoljuje jasnost, a nerečena prihvatljivost čini je gotovo bezgraničnom, kao i posljedično prateća interpretativnost. Čitatelju je na taj način iskrčen put ne samo za čitanje bez ikakvih većih zapreka, nego je posve otvoren i za obogaćujuća spoznanja te za užitke u opjevanih ljepota svijeta, koje su uvelike određene, napomenuto je već, mijenama vremena, pa kao takve izravno dotiču i gdjekoje egzistencijale čovjeka.

Tko ne vjeruje u napisano, neka nanovo čita Živkovićeve krasotno okovane haikue! To ponajbolje neka slobodno čini od ranoga svjetla do kasnoga mraka, od zore do ponoći, od proljeća do zime… I nazad! Može i na engleskome u odličnome prijevodu, također haiku maga, Nikole Đuretića.