Postoji li pravedna odluka?

Prošlogodišnju venecijansku Mostru otvorio je film Paola Sorrentina La Grazia u kojemu je nakon brojnih stilski naelektriziranih ostvarenja talijanski oskarovac utišao vlastiti potpis. Film prati fikcionalnog predsjednika Italije Mariana De Santisa (Toni Servillo) u zadnjim danima mandata, čovjeka čija se javna postojanost pretvara u privatnu agoniju. Pred njim su odluke koje nisu tek proceduralne: treba razmotriti potpis zakona o legalizaciji eutanazije te odlučiti o ishodu dvaju slučajeva pomilovanja. Pritom ga muče sumnje u vjernost pokojne supruge, izmiješane s trenucima sjete za njom.

Novost u ovoj političkim motivima prožetoj drami jest to da Sorrentino politiku ne tretira kao arenu spektakla (kao recimo u jednoj od izvrsnih političkih drama Div) nego kao prostor odgođene odgovornosti. Člancima talijanskog ustava s početka filma podsjeća na činjenicu da je moć predsjednika velika na papiru, no ograničena praksom, jer stvarna vlast pripada premijeru. Taj rascjep postaje pogonsko gorivo dramskog naboja: De Santis je poznat po tvrdokornom legalizmu i sklonosti odgodi. „Birokracija služi tome da uspori svijet kako se ne bi donosile brzoplete odluke“, kaže De Santis – što zvuči gotovo subverzivno u vremenu stalne panike i brzih presuda, te predstavlja paralelu između eklektike virtualnih svjetova i suhoparnosti uzemljenja birokracijom.

Osovina filma poznata je Sorrentinova „muza“, Toni Servillo, koji liku predsjednika daje mističnost, bez velikih gesta, a za ovu je ulogu na venecijanskom festivalu nagrađen Volpi kupom. Njegov lik javnost doživljava kao utjelovljenje „prazne ispravnosti“, dok se on iznutra raspada od žalovanja, paranoje i nemoći spoznavanja istine vlastitog života. Pitanje je to koje se u Sorrentinovim filmovima često susreće kod muških protagonista. Jaz između državničke fasade i intime filma najsnažniji je kod inscenirane moći kao koreografije apsurda: usporena snimka vijorećeg crvenog tepiha na vjetru i kiši, dok uvaženi gost pokušava svečano proći dvorištem – prizor je to koji sažima ranjivost ceremonije i komičnost protokola.

Film je pun sitnih znakova koji nose težinu, što u Sorrentinovu filmskom jeziku nije novost. Dok predsjednik puši na krovu Kvirinalske palače, doima se poput čovjeka na rubu institucije i života, a motiv umirućeg konja (Elvis) u staji šefa osiguranja nešto je poput elegije za tijelo koje izdiše, ali i za državu kao stari, lojalni, iscrpljeni organizam. Otvaranje s preletom Frecce Tricolori (akrobatskog demonstracijskog tima talijanskog ratnog zrakoplovstva) nad Rimom kratki je bljesak kolektivnog ponosa koji se odmah potom sudara s osobnom melankolijom protagonista: nacionalni simboli postoje, no oni ne liječe njegove rane.

Kao i uvijek kod Sorrentina, glazba je snažan kontrapunkt, bitne dramaturške funkcije. Predsjednikovo jedino zadovoljstvo postaje slušanje rapa, dok soundtrack pulsira elektro hitovima. Iako to jest stilski element, rap u slušalicama sugerira bijeg iz monumentalnog Rima u privatnost, dok elektronika podcrtava hladnoću sustava i unutarnju anksioznost. U tom sudaru predsjednik države više nije operetna figura nego čovjek koji se pokušava umiriti šumom.

Sorrentinova opsesija Rimom (romanità), gradom čija je povijest upisana u fasade i hodnike moći, dobro je poznata iz njegove Oscarom nagrađene Velike ljepote. La Scala, Alpini, državničke večere i prijemi, podsjetnik su da se talijanska politika uvijek odigrava pred kulisom tradicije, na granici između muzejske hladnoće i grotesknosti. La Grazia (tal. milost) tu tradiciju ne slavi; ona je teret koji De Santisa pritišće dok razmišlja o milosti kao pomilovanju i milosti kao stanju duha. Suzdržanost ovoga filma, veća nego inače kod Sorrentina, ovdje omogućuje precizniji pogodak i emotivnije uranjanje gledatelja u temu.

Iako slabije strane filma jesu monotonija i predugo trajanje, njegova je snaga u tome što sumnju tretira kao moralnu činjenicu. Sorrentinov predsjednik izjeden neizvjesnošću tako djeluje istinitije i dirljivije u vremenu kad lideri fingiraju sigurnost. Pred krajem mandata, a i života, u sve dubljoj dilemi, prvi čovjek države po prvi se put ozbiljno pita što uopće znači donijeti pravednu odluku.