„Orkanski visovi” kao erotska opera – kad stil nadglasa ponor

Kultni roman Emily Brontë slojevita je studija o nasilnoj želji, klasnoj okrutnosti i destruktivnoj privrženosti koja razara sve oko sebe – uključujući i same protagoniste. Britanska redateljica, scenaristica i glumica Emerald Fennell, u adaptaciji romana prema vlastitim sjećanjima dok ga je čitala kao tinejdžerica, posve se usredotočila na ljubavnike, ali je istovremeno htjela mnogo toga reći o svačemu. To se najčešće zna dogoditi redateljima debitantima, no Emerald Fennell nije jedna od njih. Rezultat je njezin treći dugometražni uradak u trajanju od 136 minuta koji Orkanske visove pretvara u erotsku operu – raskošnu, pretrpanu, često hipnotičnu, ali paradoksalno plitku upravo ondje gdje bi trebala biti najdublja.

Margot Robbie i Jacob Elordi vizualno su snažni – on kao markantan gorostas, ona kao krhka, ali razjarena Cathy, no njihova intenzivna kemija dolazi do izražaja uglavnom kad su puni požude, ali razdvojeni

Otvaranje filma uz prizor javnog vješanja, u kojem se smrt veže uz seksualno uzbuđenje prisutnih promatrača, indicira kako će eros i thanatos biti spojeni grubo, gotovo lancem, bez posredovanja i zadrške. Redateljica se time svjesno udaljava od dobro znane unutarnje jezivosti Brontëine proze uvodeći estetiku eksplicitnog: znoj, blato, korzet stegnut do pucanja, uzde, šibanje, strast izvedena kao fizički napor, dok kamera snimatelja Linusa Sandgrena kao da pod­crtava rečenice koje bi u romanu ostale u pukotinama. Središnji odnos Catherine (odraslu je glumi Margot Robbie) i Heathcliffa (odrasloga ga glumi Jacob Elordi) dobiva time napetost brzine: oni trče, jure, sudaraju se s prostorom i jedno s drugim dok se film protokom vremena doima kao da strahuje od praznine između scena. 

Najjači dio Fennellinih „Orkanskih visova“ jest početak, kada se upoznajemo sa svijetom mlade Catherine i Heathcliffa (Charlotte Mellington i Owen Cooper). Catherine je kći obitelji Earnshaw s farme Orkanski visovi koja postaje sve zapuštenija, a Heathcliffa, siroče, udomio je njezin otac (Martin Clunes), inače sklon alkoholu i zlostavljanju. S obzirom na to da se u romanu snažno sugerira Heathcliffova tamnija put, redateljičin odabir Elordija za tu ulogu izazvao je kontroverze oko „izbjeljivanja“ lika. 

Nelly (Hong Chau), jedna od glavnih pripovjedačica u knjizi, definirana je svojim tihim opažanjima kao Catherinina cjeloživotna skrbnica, oduvijek ometajući moguću romansu između Cathy i Heathcliffa. Brontëin tekst građen je na posredovanju, vremenskim odmacima i nepouzdanosti perspektiva jer priča dolazi iz tuđih usta, kroz sjećanja i prešućivanja. Nelly ostaje prisutna po imenu, ali njezina funkcija u filmu nije pripovjedačka, već ona sve prati, pri čemu nestaje jedna od najvažnijih napetosti romana: pitanje tko govori istinu i tko je suodgovoran. Oduzimanje posredovanja njezinu liku pojednostavljuje narativnu arhitekturu romana, svodeći ga na sirovi „mit o ljubavnicima“, a mit je mnogo udobnije stilizirati negoli roman. No, duboko emotivna izvedba Hong Chau apsolutno je savršena upravo u toj ulozi, za poželjeti je da smo je kao Fennellinu Nelly mogli doživjeti još više.

Margot Robbie i Jacob Elordi vizualno su snažni – on kao markantan gorostas, ona kao krhka, ali razjarena Cathy, no njihova intenzivna kemija dolazi do izražaja uglavnom kad su puni požude, ali razdvojeni okolnostima. Kad njihova ljubav postane eksplicitna, prizori su koreografirani i uštimani, ali postaju manje erotični. Od toliko iskazivanja tjelesnosti, izmaknula je psihološka podloga tjelesnog, što daje prednost stilu nad sadržajem. Emerald Fennell, redateljica s oštrim senzibilitetom za vizualnu metaforu, oduvijek je spajala pretjerane boje i teksture sa svojim pripovijedanjem, kao u Oscarom za originalni scenarij nagrađenoj Djevojci koja obećava (i dalje njezin uvjerljivo najbolji film) i slasnom gotičkom Saltburnu. Ovdje je problem što metafora ustrajno ostaje na razini ilustracije: ideja se, umjesto produbljivanja, ponavlja.

Fennellina adaptacija, naravno, ima nešto što roman nije mogao imati: suvremeni odnos prema tijelu i jasnu želju za iznošenjem potisnutog. Njezina je Catherine aktivnija, svjesnija vlastite žudnje i odgovornosti, a time se otkriva i prostor za čitanje njihove veze kao igre moći, ne tek puke sudbine. Glazba, iako anakrona (poput kostimografije i scenografije), pojačava dojam jer partitura i izbor pjesama tretiraju strast kao spektakularni oblik boli. 

Ova adaptacija (doduše djelomična, samo prvog dijela romana, bez nastavka o generacijskom odjeku i moralnim posljedicama) s jedne strane može snažno oduševiti, s druge iznimno frustrirati. Puna je slika koje se pamte, kao i hrabrosti pristupanja klasiku bez strahopoštovanja, no učestalo zamjenjuje dubinu intenzitetom, a kompleksnost stilom. Brontëin roman divlji je zato što je neobjašnjiv: jer ljubav u njemu nije osjećaj, već moralna katastrofa. Emerald Fennell tu je katastrofu pretvorila u efektan performans čime potvrđuje da je ponor „Orkanskih visova“ dublji od bilo koje stilizacije. Film možemo gledati kao provokaciju i poziv da se iznova vratimo izvorniku, ali ne i kao adaptaciju koja doista prodire u dubine koje obećava.