Odlazak savršenoga glumca iz drugog plana

„Volim miris napalma ujutro…“ jedna je od najpoznatijih i najcitiranijih replika u povijesti sedme umjetnosti, rečenica koja je ostala trajno zabilježena u povijesti filma, kao i u memoriji svih filmofila koji imalo drže do svog ukusa. U remek-djelu Apokalipsa danas iz 1979. godine, jednom od najznačajnijih i najpoznatijih (anti)ratnih filmova svih vremena, izgovara je pukovnik Kilgore, dok uz zvuke Wagnerova Kasa Valkira iz trećeg čina opere u Vijetnamskom ratu predvodi zastrašujući helikopterski napad na položaje Vijetkonga. Iz današnje perspektive, u liku časnika američke vojske koji hladnokrvno i uz sugestiju potencijalnog užitka kreće u razornu operaciju uistinu je teško zamisliti nekog drugog glumca osim Roberta Duvalla. Kao što je i u liku pukovnika Kurtza u istom filmu nemoguće zamisliti bilo koga osim Marlona Branda, koji je na snimanje stigao pretio i uz neznanje replika koje je morao izgovoriti te se u suradnji s redateljem F. F. Coppolom oslonio na improvizaciju i bivanje u sjeni.

Robert Duvall tumačenjem jakih karaktera filmove obilježava iz drugog ili trećeg plana / Izvor Press Service / BESTIMAGE / PIXSELL

Duvallova uloga u Apokalipsi minutažom nije duga, ali se upravo zbog mirnoće, prirođene autoritarnosti i sigurnosti njegova nastupa zauvijek usijeca u pamćenje svakome tko je barem jednom pogledao film. Više je takvih replika u povijesti filma, poput „Uspio sam, mama! Vrh svijeta!“ Jamesa Cagneyja iz Bijelog usijanja Raoula Walsha, ili „Dakle, nitko nije savršen!“, koju na kraju antologijskog ostvarenja Neki to vole vruće Billyja Wildera Joe E. Brown upućuje Jacku Lemmonu. Godinama nakon gledanja nekog filma određeni detalji neizbježno počnu blijediti, ali takve replike svi pamte, čak i onda kada se više ne mogu sjetiti konteksta u kojem su izgovorene.

Karijera Roberta Seldena Duvalla trajala je dulje od šest desetljeća, tijekom kojih je na filmu i televiziji ostvario čak 145 uloga. Kako to često biva, prvih nekoliko godina nizao je manje ili veće uloge na televiziji, među ostalim i u gledanim serijama Alfred Hitchcock predstavlja i Razgolićeni grad, da bi 1962. odigrao sporednu ulogu u remek-djelu Ubiti pticu rugalicu Roberta Mulligana. Ni ta uloga nije osobito duga, uz to se pojavljuje tek pred kraj filma, ali Duvall je iskonsko i čisto zlo u čovjeku iz romana Harper Lee odigrao toliko sigurno i smireno da su ga zapamtili ne samo redatelj i filmska ekipa, nego i gledatelji. Tijekom 1960-ih nastupio je u nizu popularnih televizijskih serija, od Nedodirljivih i Zone sumraka do Bjegunca, i u to je vrijeme bio većinom televizijski glumac. Promjena je stigla krajem tog desetljeća, kad je u svega tri godine odigrao odlične sporedne role u Bullitu Petera Yatesa, Čovjeku zvanom Hrabrost Henryja Hathawayja i Coppolinim Kišnim ljudima. U tim je filmovima sve više demonstrirao svoje glumačko umijeće, koje je do izražaja možda najviše došlo u maestralnoj crnohumornoj antiratnoj satiri M*A*S*H Roberta Alt­mana.

Tih je godina Duvall postao pouzdan drugi ili treći glumac, onaj koji ne glumi često glavne ili velike uloge, ali tumačenjem jakih karaktera filmove obilježava iz drugog ili trećeg plana. Takav njegov glumački habitus krunu je doživio u Coppolinu Kumu, fascinantnoj gangsterskoj sagi u kojoj je utjelovio mafijaškog consiglierea, odnosno savjetnika Toma Hagena, ulogu po kojoj ga se zacijelo najviše i pamti. Njegov je Hagen miran i staložen tip, uvijek krajnje racionalan i pragmatičan, glas razuma u turbulentnim i potencijalno kobnim situacijama za obitelj Corleone. Uloga koju će ponovno besprijekorno odigrati i u Kumu II bila je zamišljena kao nešto veća i možda slojevitija, o čemu se klipovi i isječci mogu pogledati na YouTubeu, ali je Coppola ispravno zaključio da je Duvall najbolji kad je reduciran, zagonetan i pomalo prijeteći, nego kad su njegovi likovi elaboriraniji i slojevitiji.

Tijekom 1970-ih nanizao je svoje najbolje uloge, manje ili veće, u također Coppolinu Prisluškivanju, TV mreži Sidneyja Lumeta, ratnoj drami Orao je sletio Johna Sturgesa i Invaziji tjelokradica Philipa Kaufmana. Zbog autoriteta, pouzdanosti i sigurnosti kojima je zračio čak i kada je tumačio moralno ambivalentne i suspektne likove, i u tim je filmovima u njegovim ulogama teško zamisliti nekog drugog. Tijekom karijere imao je sedam nominacija za nagradu Oscar, koju je osvojio samo jednom, za glavnu ulogu u glazbenoj drami Nježno milosrđe Brucea Beresforda. U njoj je savršeno utjelovio sredovječnog country pjevača koji gotovo posve slomljena duha uz novu ženu pokušava obnoviti odnos s davno zapostavljenom kćeri te tako barem donekle srediti svoj život. U četiri desetljeća režirao je pet filmova, među kojima se izdvaja drama Apostol koja mu je donijela oskarovsku nominaciju za glavnu ulogu. I kao redatelj preferirao je filmove u kakvima se afirmirao kao glumac – intrigantne, kompleksne i snažne drame sa slojevitim likovima u fokusu. Po snažnim, čvrstim i grubim likovima ćemo ga i pamtiti.