Od sdruga do druga

Zapravo bi nam Boris Maruna bio idealan danas, ali je umro. Jer u našem kulturnom ratu, između esencijalističke kulture uronjene u prošlost i zajednicu, povijest i vjeru, koja promiče sličnost umjesto različitosti, i kozmopolitskih ljudi koji teže individualizmu i samoostvarenju, koji svijet preferiraju nad zavičajem i novo nad starim – a možemo dodati da prvima nije mrska NDH, kao što i drugi vole NOB – Maruna je uspio zauzeti obje pozicije.

Zoran Čubrilo kao Boris Maruna u predstavi Bullshit, lipi moj, u kojoj je i redatelj i glumac / Snimila Jelena Janković

Rođen u Podpragu 1940, u obitelji čiji su se članovi borili na pravoj strani, pa čak bili i u Poglavnikovu tjelesnu sdrugu, i koja je trpjela progone i četnika i komunista, gotovo logično 1960. s braćom emigrira, preko Italije, u Argentinu. Tamo, također logično, stiže u zagrljaj umjetnicima borcima, ostacima nakon sloma onoga što su oni nazivali uskrsnućem hrvatske državnosti. Bio je tamo na prvom mjestu Vinko Nikolić, djelatnik Promičbenog odjela Zapovjedništva Ustaške mladeži te pričuvni poručnik Ustaške vojnice u Ministarstvu oružanih snaga NDH, koji je napredovao do čina satnika. U Buenos Aires je stigao 1947. i tamo s Antunom Bonifačićem oživio časopis Hrvatska revija, u kojem je Maruna počeo objavljivati. Taj je pak bio nadstojnik Odjela za kulturne veze Ministarstva vanjskih poslova NDH, a bio se 1941. dao i učlaniti u Europäische Schriftstellervereinigung (Europsko pjesničko udruženje); u Argentinu je stigao iz Brazila. Da nije bilo Marune, najveći bi hrvatski pjesnik tamo bio Viktor Vida, rođen u Kotoru 1913. U Rim je otišao prije rata 1938. kao stipendist Talijanskoga instituta, a vratio se onamo 1942. kao prevodilac i nije mu se poslije rata dalo vraćati u domovinu. No u Italiji se bojao uhićenja i izručenja pa je 1948. i on otišao u Argentinu, ali bol je bio prevelika pa se 1960. bacio pod vlak.

Iz Hrvatske revije koju je 1928. pokrenuo Filip Lukas – i sam do današnjeg dana u nesporazumu oko svojeg mjesta u kulturi – tijekom svoga predsjedništva u Matici hrvatskoj, i u kojoj su, prije negoli je preseljena ispod ekvatora, objavljivala prva hrvatska književna imena, recimo Krleža, Maruna je zahvaljujući svojem ujaku svećeniku odlepršao u Kaliforniju i diplomirao književnost na Sveučilištu Loyola. Ah, bile su to šezdesete, djeca cvijeća, pješčane plaže i dani velikih valova, a Maruna se naglavce bacio u sve to, ipak, nikad ne prekinuvši veze s rodnim krajem i svojim ljudima. Visio je s Charlesom Bukowskim u kafiću, ali je išao i na naša nacionalna slavlja, s odojcima i zastavama. No nije se on više u njih uklapao, što su i drugi osjećali jer su mu prigovarali kakve to pjesme piše, na što je on rezignirano zaključio da mu Hrvati idu na jetra, što je zacijelo najslavniji stih suvremene hrvatske književnosti. Nakon što se vratio u domovinu 1990. napisao je drugi najslavniji suvremeni stih: bilo je lakše voljeti te iz daljine.

Maruna je, naime, otkrio što i mnogi drugi, a također i ja: Republika Hrvatska nije baš odgovarala onoj sanjanoj i mitskoj Hrvatskoj kao nekoj imaginarnoj zemlji istine, slobode i pravde. I u tom se svojem razočaranju, ili jasnoći, zarotirao ulijevo, kao simpatizer liberala i socijalnih demokrata, no nikada se ne odričući svojeg dubokog i izvornog antijugoslavenstva i antikomunizma. I zato bi nam danas najviše trebao, jer je u sebi na najsavršeniji mogući način spojio kozmopolitizam i tradiciju, ustaške korijene i ljevičarske plodove, izolaciju i spojenost. Na Marunu nas je podsjetio glumac Zagrebačkog kazališta mladih Zoran Čubrilo, koji je iz vlastite opsesije i u vlastitoj produkciji, uz pomoć glazbenika Stanislava Kovačića, osmislio križanac između poetskog recitala i monodrame u kojemu predstavlja lik i djelo Borisa Marune.

Križanci su uvijek zanimljivi – a i Maruna je sam bio križanac, barem ideološki – pa sam i ja bez daha pratio jednosatno ukazanje Pjesnika u ZKM-u. Nije mu sličan fizički, već zato što je proćelav i ima bradicu, ali sličnost je bila tim veća jer je to doista bio on: bitke su unaprijed izgubljene; svi su rezultati negdje doneseni; stvar pali i ponekad ne pali; kurvin sin je uvijek kurvin sin, makar bio i naš; Ameriku ne možeš vidjeti od prejakog svjetla; žene iz boljih obitelji uvijek iskliznu iz ruku; normalnom čovjeku sve je teže konkurirati organiziranom kriminalu i francuskim vibratorima; svuda možeš naletjeti na svoj zadnji čas, pobunu masa ili spolnu bolest; život je dosadniji od kazališta; neka pitanja su bez odgovora; poezija se sastoji od pjeva slavuja ili budala – eto i čovjeka, to je dio Čubrilova Marune, i hvala mu na tome, jer smo čekali da nam netko pokaže čovjeka koji je pomirio hrvatske krajnosti i Pjesnika koji je samo čovjek, a ne brončani kip.

Hrvatska revija u četrdeset je emigrantskih godišta tiskana na 28.000 stranica; Vinko Nikolić vratio ju je u domovinu, postao zastupnik u Županijskome domu Hrvatskoga sabora i dopredsjednik Matice hrvatske; Antun Bonifačić bio je izabran za predsjednika Hrvatskog oslobodilačkog pokreta, na čijem je čelu ostao do 1981, a umro je 1986. u Chicagu. Maruna je bio prevodilac na procesu protiv Zvonimira i Julienne Bušić zbog otmice aviona, bio je od 1990. do 1992. ravnatelj Hrvatske matice iseljenika, pa glavni urednik Vijenca od 1995. do 1997. i urednik Hrvatske revije do 2000. Vratio je dug u koji nije više vjerovao.