Od pjeva do abecede

U širem zvučnom reljefu petog koncerta iz ciklusa Sfumato održanome u zagrebačkoj Laubi bez napora se mogao prepoznati jasan i umjetnički dotjeran jezik Vladimira Nazora. Štoviše, uz njegovu se 150. obljetnicu rođenja vezao i naslov priredbe, dok se izbor skladbi odnosio na a cappella obrasce generacijski podijeljenih hrvatskih skladatelja, nastale u rasponu od 1921. do 1983. godine. Tim skladbama, temeljenim na ranijem Nazorovu pjesništvu obilježenom mitsko-folklornim, nacionalno-povijesnim, domoljubnim i intimnim emocionalnim motivima, bile su pridodane i dvije posve osobite kompozicije koje su rabile jezik i glasove kao fonetsku, zvučnu građu.

Dirigent Tomislav Fačini najodgovorniji je i najzaslužniji za koherentno i
vrhunsko izvođenje skladbi / Izvor Zbor Hrvatske radiotelevizije

Nečujan na pozornici bio je samo dirigent Tomislav Fačini, najodgovorniji i najzaslužniji za iznimnu razinu vokalizma, jedinstvo ansambla, kolektivno razumijevanje stila, ili ukratko, za koherentno i vrhunsko izvođenje. On se, naime, u ulozi istaknutog voditelja poslovično perfektnog Zbora HRT-a sjajno snašao, pokazavši pritom po ne znam koji put širok komunikacijski kapacitet, definiran odmjerenom i sugestivnom manualnom gestom, odgovarajućim govorom tijela, ekspresivnim licem i moćnim pogledom. Njegove ruke bile su neobično točne i u tumačenju ponajbolje, tragedijom prožete skladbe Seh duš dan Igora Kuljerića, napisane 1983. godine. Kuljerićeva fascinacija čakavštinom kastavskoga kraja bila je također primjetna u srži Galeotove pesni, uglazbljene 1976. godine. Zasićena toplim pučkim pjevanjem i tercama u trenucima Ilijinih razmišljanja, skladba je mjestimice silno podsjećala i na davne, kvalitativno guste vrhunce s Festivala dalmatinskih klapa u
Omišu.

Nastavak priredbe bio je povoljan i za vrsne soliste, sopranisticu Nataliju Kralj i tenora Andru Bojanića, ponajprije u osmeroglasnoj zborskoj suiti za mješoviti zbor, sopran i tenor solo Faun Rudolfa Matza. Matz je iz Nazorovih Šumskih idila odabrao pet pjesama u kojima je 1921. godine uspio uspostaviti neprekinutu i razvidnu dramaturgiju cjeline u kojoj su se pjevači impresivno složili u dijalogu Fauna i Nimfe, i to uz prekrasnu zborsku ilustraciju panove frule. Pozorno tretirani zborski odlomci razrađivali su se i u daljnjem tijeku skladbe, sve do zaključne Pjesme uskrsnuća, narativno i glazbeno postavljene u funkciju epiloga. S odgovarajućom kombinacijom dubine i lakoće bio je iznesen i Nazorov patriotski žar u Zvonimirovoj lađi, op. 29, koju je Jakov Gotovac, u suglasju s alegorijskom pjesmom i motivom nasukane lađe iz Nazorove zbirke Hrvatskih kraljeva, napisao 1952. godine.

Naravno, bilo je ondje još nečega prikladnog za usporedbu i komentar, temeljenog dakako na zvučnim vezama slo(go)va, riječi i njihovih krnjih oblika. Idejno su stoga na sličnome tragu bili Madrigal (Iz Suzaninog spomenara) Marka Ruždjaka iz 1976. i Abecedarium Viga Kovačića iz 2024. godine. Kovačićevo studentsko djelo bilo je doduše opsežnije, zamišljeno kao suita sa šest situacija i šest konstruktivnih, često i duhovitih tematskih osnovica. Od abecednog niza, igre s vokalom „o“ i nečujne ekspozicije Psalma 34, do šaroliko zvučećih situacija „M, F i S“ i „Č, T i K“ te završnoga vatrometa, duhovito protegnutoga od šapta, stupanja i pirueta do pjeva, pucketanja prstima, skandiranja abecede i uzvika na slog „ju“.

Možda je ipak nedostajao pokoji blagi glazbeni začin, obris zvučnog trajanja, ili pritajenog pjeva koji je, recimo, obilježio sličnu Ruždjakovu kompoziciju. Ruždjaku sigurno nije bilo jednostavno pronaći melodiozne tjesnace i sjene u estetici tekstovne građe bez značenja na kojoj je Madrigal bio utemeljen, no isto je činjenica da je on u vrijeme pisanja Madrigala bio osam, ako ne i devet godina stariji od Kovačića 2024. godine. A to bi trebalo mnogo značiti mladom i sve zapaženijem zagrebačkom apsolventu, u skorijoj budućnosti zacijelo jednom od vodećih hrvatskih skladatelja.