NOVA PRIJEVODNA PROZA: STEFAN ÇAPALIKU, SVATKO POLUDI NA SVOJ NAČIN

„Spas od života je u pričanju.“

Petar Šegedin

Memoarska je proza oduvijek točnija i preciznija od historiografije koja nerijetko i ne čini ništa drugo nego konstatira ono već poznato i proživljeno, dok memoarska proza, a samim time i književnost, uvijek donese slojevitiju i kompleksniju „analizu“. Potvrđuje to i memoarsko-dokumentarni roman Svatko poludi na svoj način albanskog pisca i dramatičara Stefana Çapalikua, koji je objavila Matica hrvatska u prijevodu Jetona Fejze. Dok se historiografija ljudima jednoga kraja i vremena bavi gotovo statistički, memoarska im proza, poput ovog romana, daje prostor u kojem žive život u punini, život u kojem govore o svemu, od svjetske politike, nogometa, filma, pa sve do običnih svakodnevnih navika i rutina kakve svaka obitelj, sama za sebe uspostavlja.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2025. Preveo Jeton Fejza

Svatko poludi na svoj način takva je vrsta memoarske proze: junaci su, uz sam grad, Skadar, dječak, njegova obitelj, rodbina, prijatelji, susjedi, junak je i vođa države čija ruka u vidu tajne službe Sigurimi, tijekom dva desetljeća koja su ovdje tematizirana, prati stanovnike Skadra, ali i cijele Albanije jer – nevinih nema, pa mora, shodno političkom sustavu i staljinističkom maniru, angažirati i one u civilu kako bi se i doista moglo sa sigurnošću tvrditi da nema reakcionarnih elemenata. Upravo je represija Hoxhina režima kulisa ovoga romana u kojem nas dječak Stefan vodi kroz svoje dane u Skadru, gradu i regiji Albanije koji su u to doba slovili kao reakcionarni i protudržavni elementi, uvjereni su njihovi sunarodnjaci na jugu, pak, svi odreda članovi Partije i partizani. Ta dječačka perspektiva s jedne strane donosi toplu, nostalgičnu i dirljivu priču o odrastanju i sazrijevanju, nasuprot čemu su duboko siromaštvo, grubost i nasilje režima i ograničenja u svakodnevnom životu koja se ogledaju u svakom njegovom aspektu.

Ovo je roman ne samo o životu u Albaniji, nego o načinu života u ta doba, od 1967. do 1985. godine, doba u kojem je u Skadru bilo 999 obitelji s pristupom telefonskoj vezi i vlastitim fiksnim telefonom, a stanovnika devedeset tisuća, doba u kojem se čekalo u redu za namirnice u trgovinama, u kojem su susjedi i rodbina dolazili bez najave i ostajali na kućnim druženjima do zore. Svatko poludi na svoj način, memoaristički i dokumentarno, progovara o sudarima svjetovima, i tome što ostaje nakon njih: djetinjstvo, kao i valjda svako drugo na bilo kojem meridijanu svijeta, obilježeno igrom, bezbrižnošću i svjedočenje jednoj dubokoj nesigurnosti i ugrozi što ih osjećaju, ne samo pripovjedačevi članovi obitelji, nego svi oni koji u njihovu kuću kroče, a takvih je mnogo, svi oni koje sreće po ulicama.

Ovaj je roman duga, opsežna i slojevita šetnja Skadrom u kojem ćete sresti njegove brojne stanovnike, upoznati se s njihovim malim i velikim životnim nevoljama i brigama, intimnim i javnim tjeskobama. Gotovo da nema kuće čija vrata Çapaliku u ovoj knjizi nije otvorio i pustio nas da uđemo u nju i boravimo u tom prostoru: otvaramo ormare, provjeravamo kakvu odjeću nose, što gledaju na televizoru ako ga imaju, što jedu i kako pripremaju hranu, jer nas navrijeme upozorava, da je Skadar na glasu kao grad u kojem se povrće slabo jede i još rjeđe priprema, draži su im riža i meso, šaran na brudet, baklave i odlasci u gostionice. Saznajemo i da se boksom u ovoj državi nitko ne bavi jer je taj sport zabranjen, previše je u njemu američkog imperijalizma i buržoaskog, a onda kada konačno u poneku kuću dođe televizor, kao što je stigao u kuću Çapalikuove obitelji, do jutra gosti ostaju gledati upravo boksačke mečeve s još većim žarom i interesom.

Televizor je, u ovom dijelu svijeta, u ta doba, bio sveti predmet, a njegovo mjesto – oltarsko – oko njega se nije okupljala samo obitelj, nego cijela zajednica. A zajednica je šarolika: i klasno, i konfesionalno, i nacionalno, pa se i tada dobro znalo za koga na Svjetskom prvenstvu, i zašto, navijaju katolici, a za koga muslimani i rijetki pravoslavci. Osim toga, razvio se, saznajemo, kod tih ljudi i specifičan strah: kako uključiti televizor u struju, a ne pokvariti ga. Radost im neće dugo trajati: antene koje će namještati da bi uhvatili signale talijanskih televizija, kao i one u tadašnjem Titogradu a današnjoj Podgorici, koja se iz perspektive Skadra činila slobodarskom jer je pustila necenzuriranu verziju filma Posljednji tango u Parizu, dok je TV Tirana zatamnila erotske scene kojima film obiluje, vlast je utišala ometačima signala.

Međutim, nema u ovom romanu zauzimanja ideoloških, političkih ili moralizatorskih pozicija, naprotiv, Çapaliku piše po sjećanju, piše u slikama, slikama koje pamti i danas, slikama koje su žive i autentične, slikama koje „govore“, i iz njih je jasno: nema, za pisca, boljeg vremena i mjesta, da u njemu odraste od toga. To je nedoba, ono što je Çapalikua formiralo i trajno odredilo, a od toga je nemoguće pobjeći.

Na koncu, jedna slika koja ponajbolje sažima ne samo smisao i suštinu ovog romana, nego duh epohe kojoj je autor svjedočio, jest ona o stricu Pjetëru Gjini, koji mu nije bio stric, ali ga je tako oslovljavao, novinaru, pjesniku i političkom aktivistu između dva rata, koji je odrobijao trinaest godina u zatvoru. Çapaliku piše da je „Pjetër Gjini bio onaj koji je na dan izricanja zatvorske presude rekao sucu da otvori prozor kako bi ušlo malo zraka sa Zapada. Ta mu je šala povećala kaznu za tri godine.“