Ne događa se ono što se događa

Afirmirana hrvatska dramska spisateljica, redateljica i kazališna kritičarka Ivana Sajko, koja živi u Berlinu i čije se drame igraju na brojnim njemačkim i drugim europskim pozornicama, podsjetila je potkraj prošle godine svojim novim romanom Zadnji dan mira da također gradi intrigantan i vrijedan prozni opus (romani Rio bar, 2005; Povijest moje obitelji od 1941. do 1991, i nakon, 2009; Ljubavni roman, 2015; Male smrti, 2021). Njezin novi roman govori o aktualnim temama današnjeg svijeta, a na pitanje u jednom intervjuu o tome koliko su joj pandemija, ratovi i klimatska kriza izravno odredili atmosferu knjige, i u kolikoj je pak mjeri tražila univerzalniji pogled na „kraj svijeta“, rekla je da nije govorila „o kraju svijeta, nego o tom finom, vrlo intimnom osjećaju koji nastoji u nama zataškati strah koji nam pokušava reći da se ne događa ono što se događa i da stvari možda nisu tako strašne kao što to piše u novinama“.

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2025.

Književnici je, u istom intervjuu, sletjelo još jedno zanimljivo pitanje; zapravo najprije konstatacija kako u novom romanu „ulazi duboko u anksiozno stanje suvremenog čovjeka“, a onda s tim u vezi pitanje što je bila polazišna točka za pisanje? Ivana Sajko poslužila se svojim berlinskim iskustvom, rekavši da je polazište bio snažan osjećaj nesigurnosti stanovnika toga četveromilijunskoga grada koji pogađaju sve europske krize i uvijek je prvi na udaru. Krize uzrokuju napetosti među ljudima, koji govore različitim jezicima i moraju znati pregovarati da bi mogli živjeti skupa uza sve razlike. Okreću se desnici, koja olako svaljuje krivnju na imigrante – a bez njih bi cijela država prestala funkcionirati. Ratovi koji se vode posvuda oko Europe drukčije se osjećaju u Berlinu, čemu su možda razlog njegova povijest rušenja i politička izloženost. Zbog toga se u gradu lako mogu osjetiti te vibracije anksioznosti, paranoje, straha od pogleda na budućnost. Autorica je, dakle, krenula od svoje berlinske perspektive, ali je sličnu građu za oblikovanje osjećaja tjeskobe mogla pronaći i u mnogim drugim zemljama, pa i u Hrvatskoj,
naravno.

Osim u nekoliko slučajeva, pripovjedačica se ne koristi vlastitim imenima. Protagonisti su žena, koja je došljakinja u zemlju u kojoj sad živi, spisateljica je i želi završiti roman Zadnji dan mira, u kojem je ujedno i pripovjedačica u drugom licu jednine; muž, koji je domicilan u zemlji u kojoj žive; sin, o čijem djetinjstvu tek ponešto doznajemo, ali je golema briga roditelja i javlja se tek na samom kraju romana porukom poslanom mobitelom s „kraja svijeta“, s norveškog sjevera; i na kraju pas, koji je po svemu punopravan član familije, ali na koncu strada vjerojatno od nasilnih susjeda. Obitelj je živjela u neimenovanom velikom gradu neimenovane zemlje, a sada su žena, muž i pas „stigli odnekud, putem kroz nešto i stigli u ništa“. Doputovali su automobilom u kuću u nekom udaljenom brdovitom predjelu; ključeve im je dao prijatelj, koji je pak iskoristio priliku i „otputovao dok se još može“.

Bračni par iz grada je pobjegao jer se tamo spremalo veliko krvoproliće, rat ili politički prevrat. Ne govori se o razlozima njihova bijega, o tome možemo samo nagađati. Možda prikrivaju nestanak svoga sina jedinca koji je odbio poziv na mobilizaciju i sad se sa svojim društvom sprema probiti se do Skandinavije, a oni su u stalnoj strepnji jer im se on ne smije javiti mobitelom. A i dolazak u ovu kuću nije im donio sigurnost, baš nasuprot: susjedi se drže neprijateljski, jedan je od njih i pucao prema njihovu automobilu. Tjeskoba u njima raste, nema pouzdanih vijesti, mnogo je dezinformacija. Čuli su da ljudi stvaraju kućne zalihe, ali kad je muž otišao u supermarket po namirnice, shvatio je da je ovdje mrski stranac i da svi imaju prednost pred njima.

Žena nije samo spisateljica koja nastoji završiti pisanje romana nego u jednom trenutku kad je preplavi tjeskoba od košmarnog doživljaja svijeta na rubu rata reagira i intermedijalnom intervencijom – slaže kolaž od rastrganih fotografija „spajajući dojke s nogama ili ruke s glavama, kidajući ono što je bila cjelina u sve manje i besmislenije dijelove bez odnosa i priče. Više ništa nije na svome mjestu, zato. (…) Ostajemo tako par trenutaka razderani u papiriće. Iz glava nam izlaze lovačke puške, iz leđa nam iskaču jelenji rogovi i bukove grane, iz trbuha nam viri glava petogodišnjaka koji se neuspješno pokušava sakriti, a iz torza nam se spuštaju blatnjave šape ustrijeljenog psa. Jasno je da je sve pogrešno zalijepljeno i da nas više ništa ne može vratiti u početno stanje, no čemu o tome govoriti?“

Autorica je svoj relativno kratak ali slojevit, atmosferama vrlo težak roman osvježila nekim manjim formalnim novostima – kratkim naslovima, sažetim sadržajima, grafičkim igrama, efektnim ponavljanjima. Ponekad se služi retrospekcijama kojima npr. ženu vraća u prošlost i govori o traumatičnim događajima. Jednom je vraća u djetinjstvo kad su je roditelji u ljeto doveli baki u selo, a pijani seljaci je presreli, rugali se i nazvali je „kravicom“ te pipali. Drugi put se zaustavlja u njezinoj devetnaestoj godini i oblikuje dramatičnu scenu silovanja višekratnim ponavljanjem neodređene zamjenice netko i kratkim eliptičnim rečenicama (parataksa je osobito karakteristična za jezik i stil drame, a Ivana Sajko u prvom je redu poznata kao dramska autorica). Treća je analepsa ženino sjećanje na pobačaj koji je nakon silovanja morala obaviti u bolnici, a ta je epizoda zapravo šamar društvu koje je u tom za svaku ženu traumatičnom trenutku dovodi u ponižavajući položaj.

I na kraju jedan od rijetkih vedrih trenutaka: tračak nade nudi sin.