Natjerao me (b)rat!

Toliko se često uvjeravamo da smo se kao vrsta izdigli, napredovali, humanizirali, liberalizirali tijekom posljednjih nekoliko stoljeća, toliko smo već puta zavapili „da se ne ponovi“, toliko mirovnih ugovora potpisali, ratnih zločina i zločinaca osudili, ljudskih prava objavili i dokumentima raznim potvrdili, a opet je sve u principu isto. Novost na repertoaru Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu govori upravo o tome, ali dopušta misliti i nešto drukčije.

Apolon / Starac Livija Badurine funkcionira kao svojevrsna izvanvremenska spojnica kako Olimpa i svijeta ljudi tako i nasljeđa Tomaža Pandura i današnjeg zagrebačkog HNK / Snimio Marko Ercegović

Lada Kaštelan svoju je prvotnu Trilogiju o Agamemnonu objavila ne slučajno 1993. (praizvedena je 1995), što joj daje posebno značenje upravo zbog specifičnog lokalnog trenutka, ali ju je doradila i dopunila tri desetljeća kasnije pa je na velikoj pozornici središnje nacionalne kazališne kuće premijerno odigrana s dodatkom „2.0“. U režiji  Livije Pandur ona stoga više ne želi i ne može biti samo snažna umjetnička reakcija na neposredni kontekst, nego postaje globalna opomena u vremenima kad je svaki novi trenutak može pretvoriti u epitaf.

Euripidova Ifigenija u Aulidi, Eshilov Agamemnon i ponovno Euripidov Orest, predlošci su za dijelove trilogije s naslovima Prevara, Povratak i Šesti dan, i prate dug put duga koji jedna obitelj ima sama prema sebi u vrtlogu koji i jest i nije njihov osobni. S jedne strane ratna, politička, božanska… nužnost, a s druge ljubav i mržnja te posljedični susreti najviše i najniže vrste, koloplet je koji zahtijeva znalački rad gdje je autorstvo neizbježno prepleteno s erudicijom, a želja za suvremenim ili suvremenijim pogledom na trajno žareću baštinu s didaktičkom nuždom. Neke komponente trebalo je suzbiti, druge razviti, i rezultat je cjelina koja funkcionira kao objasnidbeni stroj s natruhama rada generacijskog jaza, što nedvojbeno jest i svojevrsna posveta današnjici.

Režija Livije Pandur to naglašava tretiranjem trilogije tematski, zaobilazeći izvedbenu dosljednost promjenama u podjeli s očitom nakanom da pored protoka vremena između „nastavaka“ naglasi i promjene u karakterima. Ta i takva protežnost, iako jest prilika da se iskaže što veći broj sadašnjih, bivših i budućih članica i članova ansambla Drame zagrebačkog HNK, trebala bi poslužiti i kao sasvim dojmljiva ilustracija općenitosti krvavih sudbina i krvave povijesti. Stoga osnovno pitanje ove predstave nije ima li čovjeka u bogovima, nego ima li bog(ov)a u ljudima. Jer i bogovi i ljudi dijele iste osobine, ali samo jedni imaju moć mijenjati ih.

Monoteistički bi pogled rekao nešto drugo, ali time se ovaj tekst i ova predstava ne bave, iako nije nemoguća i takva interpretacija. U krajnjoj liniji, na kraju samo jedan bog „sređuje stvari“, ali tako da razmješta mrtve po pozornici koja samo što se nije zaklopila poput grobnice, i tu bi već bitno kasniji pjesnik nešto sjeverozapadnijeg porijekla bio koristan sa svojim čuvenim citatom o muhama i „sportu“. Umjesto Apolonova zaključka o tome kako sve na koncu može biti dobro, korisniji je onaj nesretnoga (a tko u toj priči nije takav?) Tindareja koji umjesto začaranog kruga zločina predlaže progonstvo, kao kaznu koja prekida život ali ga ne uzima. No, ni tada ne bi nedostajalo
drame.

Problem ove predstave nije predložak, iako bi u ovom obliku mogao podnijeti i neka kraćenja, koliko sama ideja velike predstave snažnih gesti, što je odlika pristupa Livije Pandur. Dok se sve posloži, od scenografije Marka Japelja, scenskog pokreta Tanje Zgonc, kostima Lea Kulaša, svjetla Vesne Kolarec, glazbe Branka Rožmana do videa Ivana Lušičića Liika, sami izvođači paradoksalno ostaju „na suhom“, kao dio prepoznatljivo pandurovske žive slike. Zato svi ključni likovi, koliko god se prvaci od Nine Violić i Gorana Grgića, preko Jadranke Đokić do Siniše Popovića, Igora Kovača, Živka Anočića i Franje Kuhara trudili, ostaju u svojoj izvedbi tek skica ili odjek već gotovih interpretacija, a u interakciji udaljeni i gotovo nezainteresirani za ostatak, i ansambla i predstave. Možda je to neželjeni rezultat eksperimenta s podjelom, a možda tek posljedica tako postavljenih prioriteta.

Od gomile na pozornici u punini ostaju zaista oživljeni i od gledatelja doživljeni tek dvoje likova. Očekivano, jedan je Apolon/Starac Livija Badurine, svojevrsna izvanvremenska spojnica kako Olimpa i svijeta ljudi tako i nasljeđa Tomaža Pandura i današnjeg zagrebačkog HNK, ali i Alma Prica u nadahnutoj ulozi gotovo jednako izmaknute i odmaknute Helene. Što čak i nije loše kao zaključak: mislimo da se upravo takvih ekscesnih, izdvojenih i posebnih treba čuvati, a osvetnici i ubojice zapravo su među nama! Ako to već nismo i sami.