Naši su znanstvenici vrlo produktivni

Naša je sugovornica Mirjana Polić Bobić, istaknuta hrvatska hispanistica i profesorica emerita Sveučilišta u Zagrebu o kojem je 2019. u povodu 350. obljetnice utemeljenja priredila opsežnu monografiju. Bila je prorektorica za međunarodnu suradnju Sveučilišta u Zagrebu, pomoćnica ministra Dragana Primorca za visoko obrazovanje u vrijeme uvođenja bolonjskog sustava i predsjednica Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj. Već gotovo 15 godina glavna je urednica časopisa Hrvatska revija s tradicijom koja seže u davnu 1928.

Snimio Mirko Cvjetko / MH

Uredništvo Hrvatske revije koje vodite od 2012. među prvima je početkom siječnja 2025. dignulo zastor nad Tomislavovom godinom brojem u cijelosti posvećenom prvome hrvatskom kralju. Kako godinu dana kasnije gledate na taj broj i obilježavanje 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva u cjelini?

U pravu ste, uredništvo Hrvatske revije u ljeto 2024. odlučilo je posvetiti posljednji broj svog časopisa u toj godini toj visokoj obljetnici kako bismo ga mogli ponuditi našim pretplatnicima i općem čitateljstvu na samom početku obljetničke godine. Zamolili smo 14 stručnjaka za hrvatsku povijest i za arheološka istraživanja toga razdoblja te za kasnije interpretacije teme kralja Tomislava u umjetnostima i za njegovu prisutnost u kolektivnom pamćenju da napišu priloge iz područja svoje ekspertize. Veoma rado su se odazvali, premda su neki od njih poduzeli prava mala dodatna istraživanja da bi dali prilog kakav je odgovarao cjelini tog broja Revije. Po općem mišljenju dali smo zaokruženu sliku toga važnoga razdoblja. Veliku pomoć pritom nam je u uredništvu pružila kolegica Mirjana Matijević Sokol, prof. emerita Sveučilišta u Zagrebu. Ona je pravi gost urednik toga broja. Broj smo predstavili u knjižari Matice hrvatske u siječnju 2025. i time smo zaista, kako kažete, „dignuli zastor“. Nakon toga, u tijeku godine predstavili smo ga na još sedam mjesta po cijeloj Hrvatskoj i na Sveučilištu u Mostaru. Svugdje se pokazalo da postoji veliko zanimanje za tu temu, odnosno, za razgovor o njoj na temelju stručnosti izlagača, a ne senzacionalistički. Po prvi put tiskali smo dodatnih gotovo 40 % naklade jer je Revija rasprodana još u siječnju, a izdanje Večernjeg lista BiH donijelo je sadržaj cijeloga broja u obliku dodatka tom dnevnom listu.

Krajem prošle godine Matica hrvatska objavila je knjigu na engleskom jeziku Tomislav, Croatia’s First King koju ste uredili. Što sve knjiga donosi i kome je namijenjena?

Tako je, knjiga je izašla u studenome prošle godine i to je, koliko znamo, prva Matičina knjiga u Središnjici u cijelosti objavljena na nekom stranom jeziku. U njoj je objedinjeno 14 radova iz obljetničke Revije, te tri rada objavljena u Reviji u tijeku 2025. To je izdanje namijenjeno onima koje zanima hrvatska povijest, a ne mogu čitati hrvatski. Već duže u Matici razmišljamo o izdanjima, monografijama manjega opsega na engleskom, a možda i na drugim jezicima, o raznim hrvatskim temama. Sigurno je da postoji potencijalno čitateljstvo za takva izdanja. Koliko samo stranaca danas živi i radi u Hrvatskoj! Mnogi od njih su znatno zainteresiraniji za ozbiljno štivo o našoj zemlji nego što se to mnogima kod nas čini. Na nama je da takvo štivo plasiramo.

Približava se stota obljetnica Hrvatske revije 2028. Možete li našim mlađim čitateljima predstaviti početke Hrvatske revije, prvi broj i tadašnju koncepciju časopisa?

Svaki je časopis fotografija trenutka u nekom dugačkom razdoblju. Revija je i zato vrlo zanimljiva i nadam se da ćemo u iduće dvije-tri godine uspjeti prinijeti pozornosti sviju zainteresiranih nešto od toga kako se preko nje može promatrati i vrijeme. Pojavila se u rujnu 1928, netom nakon sprovoda Stjepana Radića. Nova je država i vlast 1918. u Hrvatskoj zatekla mnoga kulturna, športska i druga društva koja je počela ukidati – poznat je tužan slučaj Hrvatskog sokola, ali ugašena su i mnoga strukovna i druga društva kojima je oduzimana imovina, sve s ciljem gušenja nacionalnog identiteta i stvaranja novog, jugoslavenskog identiteta.

Matica, kojoj je zadaća od 1842. bila gajenje hrvatske kulture, nalazila se u preteškoj situaciji, ali je odlučila pokrenuti mjesečnik u prvom redu za književnost i vrlo hrabro ga nazvati Hrvatska revija. Bio je to književni časopis, a glavni urednik bio je Blaž Jurišić koji je, nota bene, zbog uređivanja Revije izgubio posao, a kritike je zbog otvorenosti časopisa trpio slijeva, zdesna i od vlasti. Naime, za razliku od tada ideološki vrlo obojenih časopisa, Revija je otvorila stranice svima, primjerice Miroslavu Krleži i Augustu Cesarcu, koji su, doduše, nakon nekoliko godina prestali surađivati zbog svojih ideoloških stavova. Surađivala su najjača imena hrvatske kulture, primjerice Ivan Meštrović, Milan Begović, Ivana Brlić-Mažuranić i mnogi drugi. Dubravka Luić Vudrag je u broju 1/2015. Revije objavila izvrstan sažeti pregled njezine povijesti do 1945. i navela relevantne sekundarne izvore. Taj se rad može i danas pročitati na mrežnoj stranici Matice hrvatske, kao i arhiva zadnje serije
Revije.

Hrvatska revija prošla je kroz različite faze (1928, 1951, 1990). Koje su njihove karakteristike?

Da, Revija je bila zabranjena 1945, a 1951. ponovno je pokreću hrvatski intelektualci u izbjeglištvu u Buenos Airesu, među njima i neki suradnici međuratne Revije. Pokrenuli su je Antun Bonifačić i Vinko Nikolić i odredili kao „kulturno-književni tromjesečnik“, a kao i međuratna i ratna Revija, financirala se pretplatom i skromnim donacijama. Kad je o književnoj strani njezina sadržaja riječ, objavljivala je pjesme ili kraće proze autora koji su živjeli u emigraciji i radove hrvatskih pisaca prije Drugog svjetskog rata: sama književna kritika, prikazi književno-povijesnih i književno-teorijskih izdanja naših emigranata i izdanja u Hrvatskoj, prikazi književnih prijevoda na hrvatski ili komentari na zamjernoj su razini. Pratila je književne događaje u Europi i objema Amerikama. Prevladavali su ipak memoari, dnevnici, kronike, rasprave o politici i o stanju emigracije.

Revija je bila neka vrsta foruma putem kojega je emigracija iz raznih dijelova svijeta davala znati o svom intelektualnom, društvenom i drugom radu i stanju. Takva Revija prešla je iz Argentine u Europu – u München, pa u Pariz i naposljetku u Barcelonu. Izdavala je i knjige u nizu koji se zvao Knjižnica Hrvatske revije, da bi je Vinko Nikolić, koji ju je uređivao sve te godine, vratio u Hrvatsku i u Maticu nakon što su uspostavljeni višestranačje i neovisna Republika Hrvatska.

Recite nam više o uredničkoj koncepciji aktualnog uredništva?

Ideja kojom se vodimo već petnaestu godinu je publicistički ili esejistički obrađivati teme iz hrvatske kulture, umjetnosti, povijesti i društva. Naši autori su ljudi od struka o kojima tj. iz kojih pišu. To znači da o nekom zakonu piše pravnik i stručnjak iz tog sektora; o arheološkom nalazištu onaj arheolog koji je sudjelovao u iskapanju; o postavu muzeja muzealac itd. Same teme mogli bismo podijeliti u one „prešne“, poput Deklaracije o hrvatskom prostoru, Vijeća za hrvatski jezik ili Zakona o znanosti i visokom obrazovanju, i one koji se na prvi pogled čine „bezvremenima“, kao što je, primjerice, podrijetlo i razvitak naziva Vlah.

Imamo širok krug prvorazrednih suradnika i zahvalna sam im što nalaze vremena za Reviju. Njihov a i naš urednički posao je zapravo ulaganje u hrvatsku kulturu i društvo i, na kraju krajeva, podupiranje Matičine plemenite društvene uloge. Činjenica da smo mi urednici ljudi iz sustava visokoga obrazovanja i znanosti jamačno ostavlja traga i na koncepciji i na tom krugu oko Revije koji stvaramo. Po reakcijama čitateljstva rekla bih da smo i tu stvorili jedan široki krug koji nas vjerno prati i očito je zadovoljan. Hrvatska revija izlazi četiri puta godišnje. Svaki broj ima svoju temu koja obuhvaća četvrtinu obujma koji je između 64 i 80 stranica.

Osim bavljenja svojom užom filološkom strukom, obavljali ste i neke dužnosti u sustavu znanosti i visokog obrazovanja.

Da, bila sam prorektorica za međunarodnu suradnju Sveučilišta u Zagrebu, pomoćnica ministra Dragana Primorca za visoko obrazovanje i, na kraju karijere, predsjednica Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj. Obavljajući takve dužnosti čovjek doista dobije posve drukčiji uvid u cjelinu sredine u kojoj radi nego kad je posvećen isključivo svom poslu i svojoj užoj akademskoj sredini.

Bili ste zaduženi za visoko obrazovanje u vrijeme uvođenja Bolonjskog procesa 2005. Što mislite o tom sustavu danas, nakon dvadeset godina?

Za odgovor na ovo pitanje trebalo bi mi nekoliko stranica u Vijencu. Dakle, Bolonjski proces je sustav koji je Europska unija zamislila za stvaranje tzv. Europskog prostora visokog obrazovanja (European Higher Education Area, EHEA) da bi ga harmonizirala. Ministar znanosti i obrazovanja RH potpisao je Bolonjsku deklaraciju 2001. čime je država prihvatila obvezu priključenja EHEA-i. Premda najširoj javnosti to može tako izgledati, „Bolonja“ se ne svodi na tri ciklusa visokoškolskog nastavnog procesa i program Erasmus. To je veoma složen sustav koji je u mnogočemu promijenio nacionalne sustave.

Kad pitate kako na to gledam nakon 20 godina, mogli bismo razgovarati o samoj filozofiji Bolonjskog procesa, o učinkovitosti razdvajanja nekadašnjih dodiplomskih studija na dva ciklusa i za samo obrazovanje i za zapošljavanje, ali i o novosti u poslijediplomskom obrazovanju: doktorskim i specijalističkim studijima. S druge strane mogli bismo razgovarati o tome kako smo se zapravo od 2001. do ak. god. 2005/06. pripremali za tu reformu. Mi, tim tadašnjeg ministra znanosti i obrazovanja, od početka 2004. zdušno smo radili s cijelom akademskom zajednicom na tim pripremama jer je ak. god. 2005/06. trebalo studente upisati po tom sustavu. Surađivali smo sa svim europskim tijelima i dijelovima Komisije zaduženima za reformu, ali i nam je pritom pomogao i dio akademske zajednice, posebno uprave nekih naših sveučilišta (tada ih je bilo 5).

Mirjana Polić Bobić glavna je urednica časopisa Matice hrvatske Hrvatska revija od 2012. godine

Hrvatsko visoko obrazovanje i znanost u devedesetima su bili isključeni iz praktički svih europskih projekata, to nam je dodatno potvrđeno „kao nagrada“ nakon uspješno provedene vojno-redarstvene akcije Oluja te smo iz tog statusa parije trebali u roku od 4 godine uskočiti u reformski vlak u kojem su bili svi oni koji su uživali blagodati te predbolonjske visokoobrazovne Europe. Naravno, svaki od spomenutih elemenata zaslužuje znatno pomnije razglabanje. Možda nekom drugom prilikom.

Bili ste predsjednica Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj. Možete li našim čitateljima približiti djelatnost toga vijeća, njegove ingerencije i ulogu u hrvatskoj znanosti? Što biste izdvojili iz svoga mandata?

Sastav Nacionalnog vijeća izabire Hrvatski sabor na četverogodišnji mandat. Ja sam mu predsjedala od 2019. do 2023. Do donošenja Zakona o visokom obrazovanju i znanosti u jesen 2022, Nacionalno vijeće zakonom je bilo određeno kao najviše stručno tijelo koje se brine za razvitak i kvalitetu cjelokupnog sustava znanosti, visokog obrazovanja i tehnološkog razvoja RH. To neovisno tijelo, kojemu je administrativnu podršku pružala Agencija za znanost i visoko obrazovanje, imalo je svoja stručna tijela: područna vijeća, matične odbore, Savjet za financiranje. Taj je sustav imao oko 400 ljudi. Ono je s jedne strane imalo dužnost donositi odluke i/li kriterije za funkcioniranje sustava znanosti i visokog obrazovanja, njegovi matični odbori sudjelovali su u izboru u znanstvena zvanja u skladu sa Zakonom; s druge je strane bilo nužno identificirati probleme u sustavu i u suradnji sa svojim tijelima, posebno područnim vijećima, donositi prijedloge za njihovo rješenje, odnosno poboljšanje. Znam da zvuči vrlo suhoparno, ali, vjerujte mi, rad u Nacionalnom vijeću je tvrd svakodnevni rad za dobro sustava u kojemu svi mi sveučilišni i institutski ljudi
radimo.

Novim Zakonom iz jeseni 2022. ingerencije i način rada Nacionalnog vijeća znatno su izmijenjeni i to je dio značajnih promjena koje je taj Zakon uveo. Vijeće je sada za administrativnu podršku vezano uz Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih. Nacionalno vijeće najvećim dijelom raspravlja, te predlaže i potiče donošenje mjera za unapređenje sustava, daje mišljenje o strateškim aktima, predlaže ministru određene odluke, ali i dalje bira članove matičnih odbora i na njihov prijedlog donosi tzv. Nacionalne kriterije za izbor u znanstvena zvanja. Upravo o tome je nekoliko mlađih sveučilišnih nastavnika pisalo u Reviji u broju 3/2025.

Kakvo je po vama stanje u hrvatskoj znanosti u odnosu na druge zemlje? Koji su glavni izazovi? Mnogi u sustavu kažu da su preopterećeni administracijom, umjesto da se bave znanošću.

I ovo pitanje zavređuje ne jedan odgovor nego čitav grozd odgovora. Spomenut ću samo jednu okolnost: u Nacionalnom vijeću smo bili izradili prijedlog Zakona za naš sustav. U preambuli, u kojoj se argumentirao prijedlog, iznesen je i podatak o odnosu financijske potpore našim znanstvenicima i njihove „proizvodnje“ koja se mjeri brojem radova u najbolje rangiranim znanstvenim časopisima i tom odnosu u zemljama s kojima se objektivno možemo mjeriti po tradiciji, broju stanovnika, znanstvenim institucijama itd. Iz tih se podataka vidi da naši znanstveni radnici proizvode dvostruko više od onih u zemljama s kojima se uspoređivalo. Naravno da između područja, institucija i pojedinaca ima velikih razlika, ali, ponavljam, to je golema tema. U zadnjoj godini rada u Nacionalnom vijeću počeli smo raspravljati o održivosti bibliometrijskog sustava i o mogućnostima povratka na tzv. peer-review. Naime, takva je tendencija jačala u Europi. Ne znam je li sadašnji sastav dalje radio na tome.

Da, svi u sustavu opterećeni su administracijom. To je shizofrena situacija na koju intimno nikad nisam pristala, ali sam je, kao i svi, morala prihvatiti. Sjećam se kad nam je devedesetih godina na jednom sastanku Podunavske rektorske konferencije profesor s bečkog Tehničkog sveučilišta, na naše opravdano jadikovanje da nemamo pristup nijednom europskom fondu, rekao manje-više ovako: to je istina, ali kad dobijete pristup, grcat ćete u administraciji.

Uredili ste monografiju u povodu 350 godina Sveučilišta u Zagrebu 2019, a priprema se i novo izdanje. Po čemu će se razlikovati?

Da, bio je to veliki posao na kojem je bilo ravno stotinu suradnika, tj. autora tekstova, a i sama sam napisala nekih 90 autorskih kartica. Monografija ima sve uobičajene sadržaje za taj žanr, ali su oni prilično elaborirani. Uz to, ona ima i jednu posebnost: povijest razvoja znanstvenih disciplina na Sveučilištu od njegovih početaka. Time sam si zakomplicirala urednički život, ali smo na jednom mjestu dobili novu sliku nas samih.

Kako je Sveučilište u Zagrebu ujedno bilo i jedino sveučilište u Hrvata sve do 1970-ih, razvoj hrvatskoga društva je neraskidivo povezan sa znanjem proizvedenim i dobivenim na njemu i njegova povijest upotpunjuje naše poznavanje naše ukupne povijesti. Premda sam bila svjesna povezanosti Sveučilišta i Matice hrvatske kroz povijest i danas, radeći na ovom izdanju uvidjela sam da je posrijedi prava isprepletenost u vidu izdanja, osoba profesora, rektora i predsjednika Matice, inicijativa itd.

Druga, „mala“ monografija znatno je sažetija. Dočim je „velika“ opsežno i luksuzno opremljeno izdanje kakvo je Sveučilište zaslužilo o svojoj 350. obljetnici, ovo će izdanje i po samom obujmu i po svrsi biti drukčije.

U svojoj profesionalnoj djelatnosti bavili ste se ponajviše hispanskom književnošću s koje i prevodite, kao i hrvatsko-hispanskim vezama, a studirali ste i na Universidad de Guanajuato u Meksiku. Koje su vas teme, događaji i osobe, o kojima ste objavili niz knjiga, najviše impresionirale?

Hispanski je svijet ogroman. Po podacima Instituta Cervantes, španjolski je materinji jezik preko 500.000.000 ljudi, s tim da su neki od njih dvojezični: primjerice španjolski – katalonski, galješki, baskijski, španjolski-gvaranski ili neki drugi autohtoni američki jezik ili pak španjolski-engleski kod tzv. Hispanaca, autohtonog stanovništva ili doseljenika u Sjedinjenim Američkim Državama. Računa se da ih u toj zemlji ima oko 57.000.000, što SAD čini drugom zemljom nakon Meksika po broju govornika. Povrh toga, u svijetu postoji dodatnih 100.000.000 ljudi koji govore i pišu ili studiraju taj jezik.

I nakon cijele karijere u toj struci i iskustvu toga svijeta teško mi je pojmiti koliko je zapravo ukupno književno stvaralaštvo na španjolskom jeziku. Primjerice, u posljednjih deset godina imala sam prilike saznati nešto o književnosti meksičkih pisaca izbjeglih u SAD, uglavnom u Kaliforniju, nakon brutalnog gušenja tzv. Križarskog rata prije sto godina. Nije lako izdvajati iz tog mnoštva i svih tih godina, ali mislim da je ključni dojam na mene ostavilo školovanje u Meksiku. Ja sam tamo polazila njihov studij meksičke i hispanskoameričke književnosti i povijesti Amerike. To nevjerojatno bogatstvo niza civilizacija i kultura o kojima nisam ništa znala, taj jedinstveni susret i sukob Španjolaca s njima i sve što je iz toga proizašlo. Sve to u raznim disciplinama proučava vojska istraživača u cijelom svijetu kojoj sam se i ja priključila.

Drugi moment bio bi sve što se događalo osamdesetih godina, uoči 500. obljetnice Kolumbova prvog putovanja. Pokrenuti su veliki znanstveno-istraživački projekti s obiju strana Atlantika, iz „obiju Španjolski“ da se, nakon svih tih stoljeća, dobro pročešljaju arhivi, objave primarni izvori i da se istraže mnoge teme i razdoblja koja se prije nije istraživalo i koja se mistificiralo. Nastupila je nova, druga faza u istraživanju hispanskoameričkih kultura, navlastito književnosti i pismenosti. Primjerice, moje knjige o našim isusovcima u Novome svijetu (jedna od njih u suautorstvu s pokojnim kolegom Mijom Koradeom) su moja i naša kap u tom moru novih istraživanja. Samo književno stvaralaštvo otvorilo se tim novim temama, što je rezultiralo jako zanimljivim
djelima.

Kad je posrijedi dvadesetostoljetna književnost i kultura, iz mnoštva pisaca koje sam upoznala uživo najjači je dojam na mene svojom autentičnošću, intelektualnom i umjetničkom snagom ostavio Čileanac Nicanor Parra. Pa Bask Bernardo Atxaga i još neki. Ali, bilo je i razočaranja na najvišim razinama. Međutim, meni su dojmljiviji pisci iz prošlosti, i tu me se sudbina Miguela Cervantesa y Saavedre doima kao paradigmatična za sudbine tolikih ljudi, uključujući naše, na Sredozemlju u XVI. stoljeću. Ili šesnaestostoljetni kroničar Álvar Núñez Cabeza de Vaca, koji se nakon godina provedenih s Indijancima nakon brodoloma kod današnje Floride, ne može odlučiti je li još uvijek samo Španjolac ili je uz njih i sam postao Amerikanac...

Jeste li danas u kontaktu s Hrvatima u zemljama hispanskoga govornog područja? Možete li izdvojiti neke osobe i projekte koji se posebno ističu?

Premda sam umirovljena, tj. professor emerita, održavam kontakte i surađujem i s kolegama iz tih zemalja koji nisu hrvatskoga podrijetla, ali, naravno, i s potomcima naših iseljenika. Kad govorimo o ljudima našega podrijetla, oni su najgušće koncentrirani na tzv. Južni rog Južne Amerike – u Urugvaju, Čileu i Argentini. Od događaja u posljednjih godinu-dvije spomenula bih inauguralno predavanje na redovitom dvogodišnjem skupu hrvatske dijaspore Južne Amerike u Sao Paulu u ožujku prošle godine. Govorila sam o jedinstvenoj zbirci knjiga objavljenih u dijaspori koju čuva i stalno nadopunjuje Narodna knjižnica u Sutivanu na otoku Braču.

S Čileom surađujem stalno u okviru njihove Akademije za jezik čija sam dopisna članica. Primjerice, jesenas sam održala predavanje o stanju prevođenja, zastupljenosti u visokoškolskim studijskim programima i recepciji kod šireg čitateljstva čileanske književnosti. Više je hrvatskih prezimena među članovima Akademije. Spominjem Patriciju Štambuk Mayorga, koja je sada potpredsjednica Akademije.

Već neko vrijeme pripremam deskriptivnu bibliografiju hispanskih književnih tema u hrvatskoj periodici i stručnoj literaturi, i tu se nazire nekoliko budućih projekata, a jedan će svakako biti povezan s Revijom iz njenih buenosaireskih godina... Na kraju, članica sam neformalne mreže žena hrvatskih korijena koje se sporazumijevaju na španjolskom u objema Amerikama i u drugim dijelovima svijeta, Croactivas, kojima ću uskoro govoriti baš o Reviji i knjizi o kralju Tomislavu. Tu su i moja stara prijateljstva, nastala tijekom dugogodišnje akademske suradnje: Maja Lukač Stier s Universidad Católica Argentina ili Marta Fairclough (rođena Duić) s jake hispanistike na University of Houston. 

Dugogodišnja ste članica Glavnog odbora Matice hrvatske. Kako gledate na sadašnjost i budućnost naše najdugovječnije domoljubne kulturne ustanove, koja je 11. veljače proslavila svoj 184. rođendan?

Matica se nedvojbeno posljednjih godina u hrvatskom društvu vratila na ono mjesto koje je u povijesti imala, posebno u nekim razdobljima. Na Matičinim izvrsno posjećenim tribinama stručno se i nepristrano raspravlja o najvažnijim pitanjima za ovo društvo, od samodostatnosti u proizvodnji hrane i digitalnog eura do toga kakvu hrvatsku kulturu hoćemo.

Matica je inicirala i provela projekt Zakona o hrvatskom jeziku; već četiri godine održava Festival knjige; zajedno s Družbom „Braća Hrvatskog Zmaja“ predložila je Hrvatskom saboru proglašenje 2025. Godinom obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva i uložila nemali napor da se tu obljetnicu dostojno proslavi izdanjima, umjetničkim priredbama i nizom aktivnosti u svojim ograncima; pokrenula je izvrstan portal Misao.hr.

Matica je u članstvo primila velik broj mladih ljudi, što posebno veseli. Ne spominjem posebno svu izdavačku djelatnost i sve druge aktivnosti, ali, čini mi se da ako u budućnosti nastavimo tako, a to je i program rada uprave izabrane prošloga ljeta pa nedvojbeno hoćemo, gradit ćemo dalje čuvajući kontinuitet i nadograđujući na nj. Ono najvažnije u idućim godinama jest obnova zgrade Matice hrvatske. Prekrasna Matičina palača, izgrađena zahvaljujući donacijama članova i podupiratelja, danas je u jadnom stanju vidljivu „prostim okom“ svakome tko prošeta Zelenom potkovom. Obnova zgrade također je u programu aktualnih upravnih tijela Matice hrvatske i ja se toplo nadam da ćemo uspjeti u namjeri da to krasno zdanje zablista starim sjajem.