Nagovor na poeziju: ludizam, vremenitost, zamišljaji, otpor nestajanju

Iz bogate i raznolike pjesničke produkcije objavljene prošle godine izdvajamo osam pjesničkih zbirki koje se posebno ističu snagom izraza, tematskom dubinom i umjetničkom zrelošću. Izbor predstavlja pažljivo odabrane naslove iz hrvatske poezije koji su nedavno objavljeni, nagrađeni ili o njima još nismo pisali, a nude presjek različitih tema i poetika. Svaka od ovih osam zbirki potvrđuje da suvremena hrvatska poezija i dalje snažno pulsira i iznenađuje.

Suigra mašte i realija svijeta

Branislav Glumac, pjesnik i prozaik, posljednjih godina kontinuirano objavljuje pjesničke knjige u kojima tematizira jesen života, a to čini vitalistički, duhovito i samoironično reflektirajući svijet koji se mijenja, vlastito jastvo, sjećanja i svakodnevicu u kojoj je temeljno mjesto posvećeno njegovoj pisaćoj mašini Olivetti. U knjizi Noću kad me probudi noć, koja je opremljena sjajnom naslovnicom Dimitrija Popovića, pjesnik nas upoznaje sa svojom knjižnicom, sobom, tijelom koje kaska, s biljkom koja je nadmoćna i s unutrašnjim svemirom, te s gradom u kojem on i njegova sjenka plutaju. Naime, lirski subjekt flaneristički se opija senzacijama, erotičnošću prizora koje promatra, te se hrani mladošću, odbacuje melankoliju, uči o jeziku od djece, no duboko je svjestan, kako ističe autor pogovora Alojz Majetić, da igra skrivača sa životom nikada ne završava u našu korist. Ipak, Branimir Glumac uspješno eskivira maču neumitnosti upravo svojim pisanjem i tako nastaje odlična poezija kojom se uvrstio u sam vrh suvremene hrvatske poezije.

Pjesnikinja Anka Žagar klasik je hrvatske književnosti, već  svojom prvom zbirkom iz 1983. Išla i... zaboravila u kojoj nalazimo čuveni stih „napišem šuma i bude šuma“ bila je prepoznata kao ona koja pomiče granice jezika, otvara i istražuje semantički, leksički i gramatički sloj, radi morfološke preinake, niz prevrata u samoj sintaksi kojima stvara svoj, kako ga naziva Krešimir Bagić, „privatni pravopis“. Pjesnikinja sjajno povezuje maštu s realijama svijeta, duhovnost i svagdan, ostvarujući primjerice u novoj knjizi Ursule – žute minute svete Uršule duhovitu autopoetiku koja u sebi nosi mnoštvo korektiva. Bog kao korektor i Ursula kao ona koja lektorira autoricu, tj. Anku. Stvarajući te začudne relacije, nadrealne slike, odnosno spajajući nespojivo (discordia concors), Anka Žagar ispisuje poeziju o samome procesu pisanja polazeći od legende o Sv. Ursuli, koja je samo povod za tematizaciju prošlosti, ali i za autoreferencijalnost i metatekstualnost, igra se nizom slika koje su šagalovske, u njima je Uršula i simbol infantilizacije. Riječ je o začudnoj knjizi, u kojoj su „žute minute“ otpor svijetu i njegovu pokušaju racionalizma.

Soba od papira, horizonti bivanja
i čistoća bjeline

Nada Topić iz Splita autorica je brojnih zapaženih knjiga poezije i proze. U knjizi kratke proze pisanoj iz pozicije djeteta Male stvari pokazala je vrhunsko majstorstvo u stilistički izbrušenim minijaturama o svagdanu, običnim stvarima, pojavama, predmetima, o obitelji, zemaljskom i nebeskom podjednako. Posebno se istaknula i neobičnim ciklusom knjiga Otac, Sestra i Majka. Bruseći pjesme, uklanjajući sve suvišno, igrajući se grafemima, tekstom i oblikom, pjesnikinja nudi sasvim osebujan pjesnički stil koji izrasta na baštini semantičkog konkretizma. Njezina nova zbirka Soba od papira donosi pjesme u kojima blago ironično ocrtava lik junakinje Grete, nalazimo dosjetljive poente, izrazitu slikovitost i kolorističnost, u triptisima reduciranim sredstvima, zrcaljenjima, ocrtava prikaz ljudi i prostora, a detaljima se najbolje poetiziraju odnosi i emocije, kao opisi slika. Efektni objektivistički korelativi ispod poetskih deskripcija prikazuju otuđenost. Prisutno je tijelo, njegova meteorologija, bijele plahte koje pokrivaju, kao zaštita, i udar svjetlosti izvana. Sobe su od papira, bijele, a sve je pisano bijelim perom, iz jastuka. I bjelina je zapravo početak pjesme, odlična poezija.

Marija Lamot iz Krapine autorica je brojnih pjesničkih knjiga, dobitnica nagrade Vesna Parun za poeziju. Njezin poetski rukopis karakteriziraju egzistencijalni subjektivizam, propitivanje odnosa jastva i svijeta, povezivanje filozofskog i poetskog, prelaženje granica svijesti, čežnja za drugačijim životom, za bivanjem u prirodi, jer, ističe autorica, „šuma je moja čitanka“. Tema nove zbirke Vrata koja ne znam otvoriti je istraživanje nevidljivih horizonta bivanja, stranost prema vlastitosti, zaustavljanje vremena, promatranje i bilježenje viđenoga, metafizičnost i božja prisutnost, tijelo i bolest, ali i to sve što nas okružuje odsutnosti smisla i „stvarnost bez misli“, „leševi riječi“ i radni ambijent iz kojeg se povlači stavljajući „stvari u vreću od oblaka“, bježeći u svijet nevidljivog, u samotnost. No pronalazimo i prožimanje slike i glazbe, ali i čistoću bjeline koja se kao i motiv snijega, pojavljuju u njezinoj poeziji. Kroz pisanje se brišu tragovi i kao da se želi ubrzati proces nestajanja, u intimističkoj, snažnoj poeziji Marije Lamot. 

Mitske žene u distopiji i zamišljaji zaboravljenih života

Književnica Sanja Lovrenčić za pjesništvo je više puta nagrađivana: za zbirku Rijeka sigurno voli poplavu dobila je nagradu Kiklop, a za rukopis Pišem ti iz daleke zemlje nagradu Tea Benčić Rimay. Nova pjesnička knjiga Besmrtnice danas iznimno je zanimljiva jer autorica transponira antičke junakinje u novi kontekst, reinterpretira ih i daje im glasove. Ta polifonija glasova subverzivna je prema poziciji žene i moći. Njezine junakinje, npr. Penelopa, postaju agensi, ne one koje čekaju nego one koje se pitaju, zauzimaju se za sebe, propituju, preživljavajući u suvremenom okruženju punom otrova i kemikalija, izokreću poretke, silaze u donje svjetove, prepuštajući zemlju ljudima, one su ranjivih tijela u koje se zabadaju zastavice, neplodne, ali i one koje rađaju, besmrtnice koje idu čamcem preko crne zemlje, do kraja svijeta. Sanja Lovrenčić, kako ističe autorica pogovora Andrijana Kos Lajtman, u svom propitivanju stanja i uloga žena donosi angažman suptilan, umjetnički dojmljiv, pun izražajnih slika i višeznačne otvorenosti stihova. I stoga ova poezija nije samo o prošlome svijetu, nego kroz mitske likove rekreira sadašnjost zapadnog svijeta, u distopiji koju snažni glasovi mitskih žena artikuliraju i mijenjaju. 

Snježana Tramburovski, pjesnikinja iz Varaždina, objavljuje oglede i poeziju, autorica je knjiga Berba šafrana za koju je dobila književnu nagradu Tea Benčić Rimay za najbolju zbirku pjesama u prozi, potom Smrznute kupine, a njezina treća knjiga Tajne uklesanih imena, zbirka je poema koje su spoj poetskog, dramskog i narativnog. Naime, autorica u uvodu ističe kako je šetajući starim dijelom varaždinskog groblja primijetila neobična imena uklesana na spomenike: Sidonija, Amalija, Eugenija itd. Upravo melodioznost tih imena potakla ju je na imaginativnost, na zamišljanje života tih mladih žena koje su kratko živjele u vremenima svjetskih ratova. U toj sepulkrističkoj poeziji punoj unutrašnjih ambijenata, jama, i rupa, ali i sokova života i strasti, Snježana Tramburovski sjajno ispisuje poetiku povijesti pisane odozdo, koja daje glasove ženama zaboravljenih sudbina. Urednica knjige Irena Matijašević ističe dramskost izraza zbog koje još više dolazi do izražaja iznimna liričnost koja je njezina najveća
kvaliteta.

O vremenitosti, vrijednostima i onome što nestaje

Sead Begović, autor brojnih pjesničkih, proznih i kritičkih knjiga, rođen 1954, a preminuo 2018, zastupljen je u tridesetak antologija suvremene hrvatske poezije te u nekim antologijama bošnjačke poezije. Neke su njegove pjesme prevedene na tridesetak jezika. Zadnja mu je objavljena odlična knjiga U potrazi za Zlatom. Izabrane ljubavne pjesme (1979–2015) u izdanju Stajer-grafa. Knjiga Nova Arka nastaje postumno, a urednik knjige je pjesnikov sin, također pjesnik, Filip Mursel Begović. U pjesmama koje se nalaze u knjizi pjesnik sinkretistički čudesno spaja biblijsko i islamsko, ezoteriju i kristologiju, ali i vrlo oštro govori o vremenu koje cijeni materijalno, a duhovno ponižava: „Poslije će s neba, u novoj zemlji, pljuštati novac.“ Pjesnik povezuje razne vremenitosti koje supostoje, tijelo i strast života, unutrašnje svjetlo i naljoskanost, piše o trbuhu rata i o uzašlom srcu. Na kraju, izdvajamo riječi akademika Dražena Katunarića koji je istaknuo da je Begović u prvom redu prvoklasni lirik, za njega jedan od najupečatljivijih i najjačih u korpusu suvremene hrvatske poezije. 

Emilija Kovač rođena je u Donjem Miholjcu, 2010. je doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zbirka kao huia kao voda kao stablo jedanaesta je autoričina knjiga. Riječ je o pjesmama u prozi u kojima se pjesnikinja bavi jezikom, propituje ga, ali uz to, bavi se i svime onime što nestaje, izgubljenim vrijednostima. Stoga nije slučajno da je upravo huia, izumrla novozelandska sveta ptica, metafora za sve to što nestaje. Isticanje te ptice je važno, smatra Đurđica Garvanović-Porobija, i zbog onomatopeičnosti, ritma koji se pojačava i riječju kao, a inače je vrlo važan element u poetici Emilije Kovač (nalazimo kasnije i ritam brojalice). No tu je prisutna i mističnost i estetska odrednica. Đurđica Garvanović-Porobija još ističe prstenastu kompoziciju te motiv ruba koji svjedoči o decentriranosti subjekta te identitetsku mnogolikost. Pjesnikinja zanosno piše i o rubnosti, kroz gotovo tjelesni doživljaj povezuje vanjsko i unutrašnje. Treba istaknuti kako je ova zbirka pjesama dobitnica prestižne Nagrade Zvonko Milković u Varaždinu, te da je posvećena pokojnom pjesniku Ernestu Fišeru.