Minhenska sigurnosna konferencija i Hrvatska

S obzirom na to da se upravo ovih dana održala Minhenska sigurnosna konferencija, 62. po redu, simbolično je prisjetiti se kako se na ovom međunarodnom forumu, u istim dvoranama prije 30 godina krojila sudbina moderne Hrvatske. Minhenska sigurnosna konferencija ima već skoro desetljeće duži staž boravka u bavarskoj metropoli nego ja. Prvi put sam za taj summit čuo kada sam se poslije političkog progona u bivšoj državi skrasio u Slobodnoj Državi Bavarskoj. Odmah sam dobio i zaposlenje i povjerenje, preko utjecajnih njemačkih prijatelja, u jednom tradicionalnom hotelu u centru grada. Ravnateljica hotela mi polovicom siječnja 1972. povjerava: „Toni, dragi, danas sam rezervirala cijeli treći kat hotela za nekoliko visokih diplomata iz SAD-a koji dolaze svake godine sredinom veljače na Wehrkunde (vojna konferencija, op. a.). Molim te, zadržimo ovu informaciju kao tajnu i ostanimo diskretni.“

Na ovogodišnjoj konferenciji održanoj od 13. do 15. veljače sudjelovali su premijer Andrej Plenković i ministri Gordan Grlić Radman i Ivan Anušić / izvor: securityconference.org

Sigurnosna konferencija u Münchenu održava se u hotelu Bayerischer Hof

Radilo se o godišnjem sastanku jednog neovisnog međunarodnog foruma pod nazivom Internationale Wehrkunde-Begegnung, ili na hrvatskom: Međunarodni susret stručnjaka za obrambena pitanja, odnosno Međunarodni susret o obrambenoj znanosti, a utemeljio ga je E. Heinrich von Kleist 1963. godine. Von Kleist je bio njemački izdavač i bivši pripadnik pokreta otpora protiv Hitlera koji je sudjelovao u uroti 20. srpnja. Bila je to njegova privatna inicijativa s idejom i ciljem sprečavanja budućih vojnih sukoba kroz otvoreni dijalog lidera i stručnjaka, prvenstveno unutar NATO-a.

U epicentru svjetskih događaja

Čitajući svoje dnevničke zapise, sjetih se i napetosti koja je prethodila zakazanome summitu. Dana 27. siječnja 1972. njemačke su novine izvještavale o stravičnoj eksploziji i rušenju jugoslavenskog zrakoplova (let JAT 367) iznad Čehoslovačke. U tom kontekstu, imao sam dojam da se određene osobe raspituju na recepciji hotela više kako bi me „uvukle“ u razgovor i testirale, nego zato što im je soba uistinu bila potrebna. Bilo je to vrijeme hladnoratovskog nadmetanja, kada su agenti UDBA-e i zapadnih službi poput BND-a budno pratili svaki pokret hrvatske političke emigracije. Svako suvišno pitanje o gostima s trećeg kata bilo je zamka. Moj je status, srećom, bio papirnato čist: uredno prijavljen boravak i zahtjev za politički azil u obradi.

Istoga dana, 27. veljače 1972, popodne se održava godišnja skupština Matice hrvatske, u ogranku u Augsburgu, gdje sam podnio glavni referat i nagrađen gromoglasnim pljeskom. Samo poradi moga još neriješenoga statusa odbijam kandidaturu u upravu ovoga Matičina ogranka, pa mi zli jezici predbacuju da izbjegavam vitalne nacionalne zadaće i odgovornost. Dok su u siječnju i veljači 1972. godine u minhenskim hotelima boravili visoki diplomati SAD-a radi vojne konferencije, grad je bio pod povećalom zbog toga foruma i priprema za Olimpijske igre, ali i zbog snažnog djelovanja ljevičarskih grupacija, koje su skoro danomice organizirale demonstracije „protiv rasizma, kapitalizma, imperijalizma, rata u Vijetnamu“ i vrlo intenzivne prosvjede solidarnosti s Angelom Davis, pritvorenom lijevom aktivistkinjom u SAD-u, koja je u to vrijeme bila vjerojatno najpoznatija politička zatvorenica na svijetu. I tako se nađoh, mlad i neiskusan, u samom epicentru svjetskih događanja – između visoke diplomacije u hotelima i radikalnih prosvjeda na ulicama Münchena.

U takvu ozračju održan je 19. i 20. veljače 1972. godine u Hotelu Bayerischer Hof u Münchenu, deveti po redu Međunarodni susret stručnjaka za obrambena pitanja. Susret je zadržao svoj izvorni karakter zatvorenog, transatlantskog „obiteljskog sastanka“. Sudionici su bili stotinjak stručnjaka, uključujući ministre obrane, visoke vojne časnike i zastupnike parlamenata iz SR Njemačke i SAD-a, uz predstavnike Kanade i ključnih europskih saveznika poput Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske. Razgovaralo se o tome kako zadržati čvrst NATO dok se istovremeno traga za dijalogom s Istokom s motom Détente (popuštanje). Još tada je SAD tražio da europski partneri preuzmu veći financijski dio zajedničke obrane. Skup je bio obilježen paradoksom između opuštanja i napetosti i protekao u sjeni Ostpolitike Willyja Brandta i priprema za potpisivanje Temeljnog ugovora između dviju njemačkih država (prosinac 1972).

Šuškov dolazak bio je od iznimne važnosti jer se u to vrijeme vodio Domovinski rat, a Hrvatska je nastojala kroz ovaj elitni sigurnosni forum lobirati za svoje interese i objasniti situaciju na terenu zapadnim saveznicima

Na kraju vikenda kada je završavala vojna konferencija i dok su se diplomati iz SAD-a spremali na odlazak, u noći s 21. na 22. veljače osvanuo je na pročelju Bavarske državne opere nekoliko metara visok natpis: „Sloboda za Angelu Davis“. Upravo sam bio preuzeo svoj dnevni posao na recepciji hotela, kad me u subotu 15. travnja, negdje oko 9 sati, nazvao Hamid Hromalić i saopćio mi da je dr. Branko Jelić kod njega i da čekaju na mene. Proveo sam preko dva sata s Brankom u razgovoru „u četiri oka“ i, kao i svaki put, izašao obogaćen novim spoznajama i iskustvom. Na kraju me priupitao: „Tomica, kako stoje stvari oko tvoga zahtjeva za političkim azilom?“ S ushićenjem sam mu pokazao poziv na sudsko ročište za dolazeću srijedu, 19. travnja 1972.

UDBA-ine bombe u Frankfurtu i Münchenu

Ponosno koračam s Brankom Jelićem do obližnjeg restorana, gdje se već skupilo dvadesetak Hrvata. Na dnevnom redu su sutrašnje demonstracije, kao protest na događaje u domovini, te neizostavni posjet grobovima ubijenih Hrvata ovdje u Münchenu. Zadaci i uloge su podijeljeni i svi smo zainteresirani kakav će biti sutrašnji odaziv, posebice kad je i njemački tisak objavio, kako je UDBA prije tjedan dana, 10. travnja, postavila bombu u jedan frankfurtski lokal u koji zalaze hrvatski radnici i tom je prigodom teže ranjeno osam osoba.

Nekako u isto vrijeme UDBA je postavila i drugu bombu u hladnjak pred velikom salom Hackerkeller pivnice u Münchenu, gdje se mi sutra sastajemo. Smatrali su da će vlasnici nakon ove bombe otkazati salu hrvatskim organizatorima. Iste godine München su potresle Ljetne olimpijske igre i masakr izraelskih sportaša u rujnu 1972. Taj je događaj dramatično podigao svijest o novim sigurnosnim prijetnjama (terorizmu) koje su postale neizostavan dio budućih rasprava na konferenciji. 

I sljedećih godina redovito su održavane vojne konferencije sredinom veljače i debatiralo se o globalnim problemima kao što su kontinuirano jačanje sovjetskih nuklearnih i konvencionalnih snaga, velika energetska kriza (1973–1974), Jomkipurski rat (listopad 1973) i sl. Postavljalo se pitanje može li Zapad zadržati jedinstvo dok pregovara s Istokom o smanjenju vojne prisutnosti u Europi. Ozračje je bilo prožeto spoznajom da sigurnost više nije samo vojno pitanje, nego da energetska ovisnost predstavlja ozbiljnu geostratešku ranjivost. Konferencija se odvijala paralelno s pripremnim fazama Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS/CSCE) u Helsinkiju, što je nametalo potrebu za usklađivanjem zapadnih stavova o ljudskim pravima i vojnoj sigurnosti. Svima su odjednom puna usta ljudskih prava i sigurnosti samo nas izbjegle Hrvate „zaboraviše“. Do 6. lipnja 1975. godine ubijeno je u svijetu 56 hrvatskih emigranata, a samo u Zapadnoj Njemačkoj njih 26!

Svjedočanstva s prvog sudjelovanja Hrvatske 1993.

Međunarodna vojna konferencija evoluirala je iz uskog vojnog skupa u široku platformu koja obuhvaća ne samo tradicionalnu obranu, nego i ekonomsku, ekološku i ljudsku sigurnost. Održava se svake godine u veljači u hotelu Bayerischer Hof u Münchenu. Preimenovana je 1992. godine u Minhensku konferenciju o sigurnosti (Konferenz für Sicherheitspolitik). Na 30. jubilarnoj konferenciji održanoj od 5. do 7. veljače 1993. po prvi put sudjeluje i mlada, netom međunarodno priznata država Hrvatska. Tadašnji ministar obrane Gojko Šušak predvodio je hrvatsku delegaciju. Na tom povijesnom sastanku ključne su teme bile ratovi na području bivše Jugoslavije i budućnost NATO-a nakon završetka hladnog rata.

Šuškov dolazak bio je od iznimne važnosti jer se u to vrijeme vodio Domovinski rat, a Hrvatska je nastojala kroz ovaj elitni sigurnosni forum lobirati za svoje interese i objasniti situaciju na terenu zapadnim saveznicima. Kao još jedan od rijetkih preostalih živućih svjedoka, koji je pa makar i „u sjeni“ bio uključen u tijek događanja prije, u vrijeme i poslije održavanja tog povijesnog sastanka, objelodanjujem neke do sada zasigurno nepoznate podatke. Drugi se, pak, podaci mogu pronaći u objavljenim memoarima nekih tadašnjih diplomata sudionika ili u arhivama MSC-a.

Gojko Šušak aktivno je sudjelovao u raspravama, koje je obilježilo nekoliko ključnih točaka.

Šušak je iskoristio otvoreni format konferencije kako bi javno replicirao tadašnjim zapadnim dužnosnicima. Posebno je ostala upamćena njegova žučljiva polemika s tadašnjim glavnim tajnikom NATO-a Manfredom Wörnerom i njemačkim ministrom obrane Volkerom Rüheom.

Susret ministra obrane RH Gojka Šuška s američkim generalima i admiralima 24. listopada 1993. / Snimio Davor Višnjić / PIXSELL

Glavna točka njegovih istupa bila je oštra kritika embarga na uvoz oružja, za koji je tvrdio da izravno onemogućuje Hrvatskoj pravo na samoobranu, dok istovremeno agresor raspolaže golemim arsenalom bivše JNA.

Šušak je sudjelovao u vrlo napetim raspravama o Vance-Owenovu planu i budućnosti Bosne i Hercegovine, pokušavajući uvjeriti okupljene generale i političare u nužnost snažnijeg angažmana Zapada protiv velikosrpske agresije.

Na jednoj strani „legalisti“ Rühe i Wörner (iza zatvorenih vrata, ali pred svjedocima) čvrsto su se držali UN-ova embarga na uvoz oružja (Rezolucija 713), koji je praktički razoružanu Hrvatsku ostavio na milost i nemilost do zuba naoružanoj JNA. Bio je to povijesni paradoks: Njemačka je bila među prvim državama koja je priznala Hrvatsku, ali je istovremeno bila najtvrđa u provođenju embarga na oružje, što je Šušak smatrao vrhunskim licemjerjem. Šušak je, znajući da njemačka zabrana uvoza oružja zapravo znači osudu Hrvatske na propast, nastupio odlučno i odgovorio „krajnje nediplomatski“ (neki njemački mediji) da Hrvatska neće dopustiti da joj se diktira nacionalni interes dok je trećina zemlje pod okupacijom i izravno poručio: „Hrvatska će sama osloboditi svoj teritorij bez obzira na njemačke prigovore.“ Ovom izjavom srušio je iluziju da će Hrvatska biti poslušni pijun u njihovoj igri „stabilnosti na Balkanu“.

Njemački ministar obrane Volker Rühe, vidno potresen, ali s visine: „Gospodine ministre, vaš ton nije ton partnera, već čovjeka koji ne razumije europsku odgovornost. Hrvatska se igra vatrom i riskira potpunu izolaciju ako krene putem sile.“

Gojko Šušak (citiram iz svojih dnevničkih zabilješki, odnosno, prema memoarima nekih sudionika) mu odgovara: „Gospodine Rühe, mi smo tu vatru osjetili na svojoj koži, vi je gledate iz ureda. Ako nam ne možete pomoći da vratimo svoje, barem nam se maknite s puta dok to mi sami radimo.“

Neki njemački mediji pisali su kako je Rühe nakon sastanka izjavio da je s hrvatskim izaslanstvom „nemoguće voditi racionalan dijalog temeljen na europskim normama“. Gojko Šušak insistira pred kamerama i novinarima na tome da se „Hrvati imaju pravo braniti“, što je u njemačkoj javnosti potaknulo raspravu o moralnosti embarga.

Kako su izvještavali njemački mediji

Općenito gledano, reakcije su bile podijeljene između fascinacije i nevjerice. Jedan dio medija naglašavao je kako su njemački ministri koristili diplomatski rječnik „odgovornosti“ i „normi“, ali su pritom zlonamjerno prešućivali Šuškov vapijući zov „za opstankom“ i „nacionalnim interesom“, što je u Münchenu i Europi uvijek bio recept za seizmički potres. Veliki dio njemačkih medija bio je fokusiran na ulogu Njemačke kao „mentora“ Hrvatske, pa ih je Šuškov otpor njemačkim ministrima posebno pogodio. Opisivan je kao „tvrdolinijaš“ (Hardliner), „jastreb iz Zagreba“ koji koristi jezik ultimatuma tamo gdje bi trebala vladati diplomacija. Za mnoge njemačke novinare on je bio personifikacija „opasnog nacionalizma“ koji kvari planove o brzom miru na jugoistoku Europe, te su zagovarali i otvoreno pozivali na daljnje sankcije spram Hrvatske kao jedinu učinkovitu stegovnu mjeru. U nekim međunarodnim analima, a i u hrvatskoj vojnoj i diplomatskoj povijesti taj nastup Gojka Šuška ocijenjen je kao „neuobičajeno izravan“ za diplomatske standarde konferencije.

Njemački mediji Šuškov nastup opisuju kao „krajnje nediplomatski“, „najdrskiji“, „najtvrđi“, a u određenim krugovima i kao „diplomatsko-kulturološki šok“. Drugi su opet „malo omekšali“ i zatražili razumijevanje za Šuška, „povratnika iz Kanade, koji je i sam živio pod prijetnjom istih tih struktura koje su napale njegove obje domovine – i BiH i Hrvatsku“. Rijetki, ali ipak najhrabriji, „prisjetiše“ se kako je Šušak došao u München s mentalitetom čovjeka koji je desetljećima doživljavao i gledao kako njemačka policija (a i druge!) dopušta UDBA-i da ubija Hrvate po Njemačkoj, Europi i svijetu.

85 ubijenih Hrvata emigranata

Osobno sam, a u dogovoru s ministrom Šuškom dostavljao tim naslovima onodobni Popis ubijenih Hrvata u svijetu, koji se znatno razlikovao od moga današnjeg broja ubijenih Hrvata emigranta. Moj današnji popis upućen predsjednici njemačkog parlamenta navodi poimence 85 ubijenih Hrvata u svijetu, od toga 42 samo u Zapadnoj Njemačkoj. Zato si predmnijevam da im je Šušak kanio reći: „Vi nam branite da se branimo, dok su se vaše tajne službe desetljećima pravile slijepe na ubojstva Hrvata po vašim gradovima i ulicama i dok je službeni Bonn istovremeno ispijao šampanjac s Titom. Otkuda uzimate pravo da mjerite dvostrukim aršinom?“ (citiram izvorno!).

Pokazivanje naoružanja na paradi na Jarunu 1995, nabavljena uz embargo, izazvalo je šok u BND-u i NATO-u / Snimio Nikola Šolić / HaloPix / PIXSELL

On ih uljudno moli, pa makar i prešutno, da mu se maknu s puta kako bi on sam, resursima vlastitog naroda i dijaspore, obavio posao koji Hrvatskoj nužno predstoji. Taj moralni argument, upakiran u njegovu tvrdu retoriku, bio je ono što je, iako ne i direktno izgovoreno, prisililo Wörnera i Rühea da su „mukom zamuknuli“.

Moj dobar znanac dr. Engelfried objavljuje tih dana u jednoj od najtiražnijih njemačkih dnevnih novina ogroman i vrlo skupo plaćen oglas, gdje čitam: „Sramota vas bilo njemački i europski diplomati, političari i javni radnici naočigled događaja u Hrvatskoj! Jedne Europe s ovako jadnim humanim angažmanom i ovako nadutom političkom ignorancijom – ja se rado odričem.“

Nepopustljivi Šušak

Iako su prve reakcije bile obilježene etiketom remetilačkog tvrdolinijaša koji kvari njihovu „arhitekturu mira“ (koja je zapravo bila status quo), Šuškov nastup u Münchenu postigao je željeni cilj: Hrvatska više nije bila samo „tema na papiru“, nego aktivan i vrlo glasan subjekt koji se ne boji konfrontacije s najmoćnijim saveznicima. Šušak je postigao da se više ne razgovara o Hrvatskoj, već s Hrvatskom. Od tog trenutka, hrvatske delegacije u Münchenu više nikada nisu bile marginalizirane.

Frankfurter Allgemeine Zeitung nešto kasnije izvješćuje kako je Šušak bio „nepopustljiv“ i kako je svojim nastupom „prisilio zapadne ministre da se brane“. Opisivali su ga kao čovjeka koji ne traži dopuštenje, nego postavlja zahtjeve. Drugi su naglašavali da je on „uspješan biznismen iz Kanade“ koji je došao u rat. To je njemačkoj publici bilo egzotično, ali im je i objašnjavalo zašto on ne mari za europski protokol. Pisali su da Šušak „govori jezikom Pentagona, a ne diplomacije“.

I dok su Nijemci lagano i oprezno skidali etikete remetilačkog faktora, nepredvidivog radikala i hrvatskog tvrdolinijaša s habitusa ministra Šuška, njemačke obavještajne službe bile su podijeljenih mišljenja: dio je cijenio Šuškovu borbu protiv „srbo-komunističkih napadača“ (njihov izraz, op. a.), dok ga je dio (povezan s diplomacijom) vidio kao smetnju njemačkim interesima na Balkanu. Bundesnachrichtendienst (BND), odnosno Savezna obavještajna služba zadužena za djelovanje u inozemstvu, našla se u nezahvalnoj situaciji: morali su dokazati da su dorasli provoditi UN-ov embargo na oružje, dok je na ulicama njemačkih gradova pulsirala golema podrška hrvatske dijaspore koja je sve te zabrane smatrala nepravednima i ignorirala ih.

Pod najstrožim nadzorom našle su se dvije najveće morske luke Hamburg i Bremen, dok je kontrola u istočnonjemačkoj luci Rostock bili nešto propusnija. Zračna luka u Frankfurtu na Majni smatrana je ključnom točkom za „specijalne hrvatske pošiljke“. BND je pratio svaki sumnjiv teretni let. Ali, dovitljivi operativci često su koristili lažne deklaracije trećih zemalja, što je i BND-u i drugim njemačkim službama otežavalo pravno utemeljenu zapljenu. Kad je BND 1990. obavijestio ministra Rühea o konvoju od oko 40 terenskih vozila (džipova) koji idu za Hrvatsku, Rühe je naredio, a njemačka policija (BGS) blokirala u Freilassingu (na samoj granici između Njemačke i Austrije) taj konvoj, iako su vozila bila u vlasništvu Hrvata u dijaspori. Hrvati u Bavarskoj organizirali su prosvjed i medijski pritisak. Angažirani su i odvjetnici koji su uvjerljivo dokazali da su džipovi ispravno deklarirani kao civilna ili humanitarna pomoć.

Oružje stizalo u Hrvatsku
unatoč embargu

BND-ova izvješća iz 1993. i 1994. pokazivala su sve češće da Hrvatska, unatoč blokadi, nabavlja sofisticirano oružje poput raketa S-300, helikoptera Mi-24, „leteće tvrđave“, bespilotnih letjelica (dronova) i dr. Pokazivanje ovoga naoružanja na paradi na Jarunu 1995. izazvalo je šok u BND-u i NATO-u. Vlada u Bonnu s BND-om i Pentagon s CIA-om počeli su se razilaziti u procjeni Gojka Šuška.

Dok su ga njemački političari poput Rühea javno kritizirali, američki obavještajci bili su fascinirani onime što su vidjeli na terenu. Amerikanci su Gojka Šuška prihvatili kao partnera koji mijenja stvarnost na terenu i govorili o njemu kao „poštovanom i efikasnom partneru“. Bio je to početak kraja njemačke dominacije nad hrvatskom vanjskom politikom i potpuni zaokret prema Washingtonu. Dick Cheney, koji je 1992. godine bio američki ministar obrane (u administraciji Georgea H. W. Busha) prepoznao je, za razliku od nekih europskih kolega, vrlo rano geostratešku važnost Hrvatske, a spram ministra Šušku imao je specifičan odnos. Obojica su dolazila iz sličnog miljea – Cheney je bio pragmatičan, izravan i fokusiran na rezultate, što je savršeno odgovaralo Šuškovu „sjevernoameričkom“ stilu rada. Šušak je Cheneyja cijenio jer je, za razliku od State Departmenta, Pentagon pod Cheneyjem brže shvaćao realnost na
terenu.

Upravo kroz kontakte s Cheneyjem i njegovim timom na konferencijama u Münchenu 1992. i 1993. godine postavljen je kamen temeljac u američko-hrvatskim odnosima. Pod vodstvom Cheneyja u Pentagonu je počelo diskretno otvaranje prema Hrvatskoj, što je kasnije pod njegovim nasljednicima poput Williama Perryja, koji je postao još bliskiji Šuškov prijatelj, preraslo u puno vojno partnerstvo i obuku kroz program MPRI.

Perry je cijenio što Šušak nije koristio „diplomatska okolišanja“, nego je izravno rješavao probleme, što je Perryju, kao bivšem matematičaru i biznismenu, jako odgovaralo. Nazvao ga je „čovjekom od riječi“ i osobno došao na njegov sprovod, što je bio nezapamćen presedan za jednog američkog ministra obrane. Evo samo dijela iz njegovog oproštajnog govora: „Za Hrvatsku si bio ključan za uspostavu slobode i nezavisnosti, a za mene si bio čovjek od riječi. Kad si nešto obećao, to si u djelo i sproveo…“

Ravnopravni sudionici

Tijekom gotovo dvaju desetljeća, Hrvatska je koristila Minhensku konferenciju o sigurnosti kao ključnu platformu u lobiranju za članstvo u NATO-u i EU, tretirajući je kao mjesto za prezentiranje reformskih postignuća. Ovih su dana hrvatski dužnosnici, predvođeni premijerom Plenkovićem i ministrima Grlićem Radmanom i Anušićem, bili ravnopravni sudionici panela o energetskoj sigurnosti i stabilnosti Zapadnog Balkana. Hrvatska se više ne percipira kao „zemlja kandidatkinja“, nego kao pouzdan partner koji svoja iskustva u integracijama i poslijeratnoj obnovi aktivno prenosi drugima, uključujući Ukrajinu i susjedne države.