Istina o novijoj hrvatskoj povijesti za svjetsku publiku

Zbornik urednika Nikice Barića značajan je doprinos shvaćanju suvremene hrvatske povijesti, tj. onoga njezina tragičnog dijela, povijesti stradanja i ljudskih gubitaka. Zbornik je objavljen u sunakladništvu Hrvatskog instituta za povijest i nakladničke kuće Branka Roglića Tragovi prošlosti.

Zbornik ima dvije velike vrijednosti zbog kojih je značajan ne samo za hrvatsku historiografiju, nego i izvan naših nacionalnih okvira. Kao prvo, to je njegovo izdanje na engleskom jeziku koje omogućava i inozemnim istraživačima lakši i dostupniji uvid u tematiku žrtava na području Hrvatske, odnosno i šire, budući da određeni radovi zahvaćaju i područje Bosne i Hercegovine, odnosno Jugoslavije, što međuratne monarhističke što poslijeratne komunističke.

Druga njegova velika vrijednost leži u činjenici da donosi istraživanje žrtava različitih represivnih aparata i sustava, ne fokusirajući se samo na određeni totalitarni sustav i određeno vremensko razdoblje 20. stoljeća. Sukladno tome i žrtve koje su predmet istraživanja različitih su nacionalnih, vjerskih i političkih grupacija, što zborniku daje na težini, a istraživačima, osobito inozemnima širi pregled i sintezu, kao dobar uvod u potencijalna dublja i daljnja istraživanja. Naravno, zbornik je namijenjen i onima koji neće dublje zadirati u temu, već žele opći pregled.

Zbornik je predstavljen u Matici hrvatskoj 24. veljače

Od 1981. do 1995.

Zbornik je koncipiran na način da kronološki, počevši s razdobljem od 1918. prati represije monarhističkog jugoslavenskog sustava, ustaškoga režima, žrtava komunističkog režima, pa sve do ljudskih gubitaka u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini devedesetih godina prošloga stoljeća, te završava teorijskim člankom Mirjane Kasapović. Na taj je način koncipiran kao knjiga koju se može čitati od korica do korica budući da se teme nadovezuju jedna na drugu.

U zborniku se na 472 stranice, uz uvodnik urednika Nikice Barića, nalazi ukupno 14 radova. Zbornik započinje uvodnikom urednika Nikice Barića koji odmah u prvoj rečenici jasno objašnjava njegovu namjeru i namjenu: „Namjera je ovoga zbornika radova prikazati uzroke, razmjere i posljedice politički motiviranog nasilja u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća.“ Nadalje Barić navodi početnu (1918) i završnu (1995) godinu zbornika, tj. istraživanog razdoblja. Ujedno žali što zbornikom nije obuhvaćeno i razdoblje Prvoga svjetskoga rata, no svjestan je kako za taj period „još uvijek nema sustavnih i cjelovitih istraživanja“.

Radovi su dijelom već objavljeni u nekim drugim časopisima i zbornicima, a dijelom su izvorni. Potrebu za ponovnom objavom određenih radova urednik objašnjava sljedećim riječima: „Odlučili smo se ponovno objaviti neke od članaka za koje smo ocijenili da su značajni za proučavanje teme kojom se bavi ovaj zbornik. U tom smislu ovaj zbornik, razumljivo, nema pretenziju dati konačnu i zaokruženu sliku navedene teme koja je, uostalom, kompleksna, nerijetko i kontroverzna u historiografiji i javnosti.“

Radovi vrsnih stručnjaka

Autori radova dolaze iz različitih institucija. Njih devet su aktivni ili umirovljeni zaposlenici Hrvatskog instituta za povijest. Ostali su djelatnici drugih ustanova u Zagrebu (Filozofski fakultet, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Hrvatsko katoličko sveučilište, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Ministarstvo hrvatskih branitelja), dok je autorica posljednjeg priloga već spomenuta Mirjana Kasapović.

Prvi rad pod naslovom Politička represija u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslaviji, 1918. – 1941. djelo je autora Hrvoja Čape i Marija Jareba s Hrvatskog instituta za povijest. Autori analiziraju političko nasilje režima u međuratnoj Jugoslaviji, a koje je u startu bilo određeno unutrašnjim ustrojstvom države, koje je bilo centralističko, te samim time izazivalo otpor federalističkih snaga. Samim time iz toga je proizašao srpsko-hrvatski konflikt, a autori ističu kako je „osnovni cilj provođenja političkoga nasilja bio u očuvanju postojećega režima na vlasti. Zbog toga su i smjerovi političkoga terora ponekad bili okrenuti i u srpsko-srpskom ili hrvatsko-hrvatskom političkom prostoru.“

Članak Holokaust (Šoa) u Hrvatskoj: mogućnosti sinteze profesorice Michal Brandl s Filozofskog fakulteta u Zagrebu u uvodu daje opći pregled holokausta i stradanja Židova od strane nacističkog režima, da bi se u daljnjem radu, njezin središnji dio bavio holokaustom na području Nezavisne Države Hrvatske, odnosno, kako autorica navodi: „U ovom se članku daje pregled holokausta na teritoriju današnje Republike Hrvatske, od kojih će najveći dio biti posvećen holokaustu u NDH.“ Sukladno tome autorica je rad posvetila i onim dijelovima današnje Hrvatske koji su tijekom Drugoga svjetskoga rata, odnosno jednog njegova razdoblja, bili u sastavu Mađarske i Italije.

I sljedeći se rad bavi stradanjem židovskog stanovništva na području NDH. Autorica članka Prisilne migracije židovskog stanovništva na području Nezavisne Države Hrvatske je Marica Karakaš Obradov s Hrvatskoga instituta za povijest. U radu se prvenstveno bavi prisilnim migracijama židovskog stanovništva s područja Nezavisne Države Hrvatske na područje koje je anektirala Kraljevina Italija. U radu se analizira i djelovanje onih čimbenika poput Katoličke crkve, izbjegličke vlade te međunarodnih organizacija, a koje su pomagale spašavanju židovskih izbjeglica.

Danijel Vojak s Instituta Ivo Pilar autor je članka Stradanje nepoćudnih marginalaca ili o genocidu nad Romima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 1941. – 1945. U sažetku rada autor ističe kako je „genocid nad Romima u NDH i dalje nedovoljno znanstveno istražena tema u historiografijama. Ovaj rad ima za cilj doprinijeti tome ili potaknuti znanstvenike na sustavna znanstvena istraživanja“. Rad je podijeljen na nekoliko dijelova, a u kojima se autor bavi ključnim točkama u represivnoj politici vlasti NDH prema romskome stanovništvu.

Marica Karakaš Obradov autorica je još jednoga članka u zborniku, a koji obrađuje tematiku prisilnog iseljavanja, u ovom slučaju srpskoga stanovništva. Rad pod naslovom Prisilne migracije srpskog stanovništva na području Nezavisne Države Hrvatske tijekom 1941. godine, kako autorica navodi, „ponajprije je usredotočen na iseljavanje i protjerivanje te u manjoj mjeri preseljavanje/evakuacije i izbjeglištvo tijekom 1941. godine“.

O Jasenovcu nepristrano

Mario Kevo s Hrvatskog katoličkog sveučilišta u radu Počeci logora Jasenovac objašnjava postanak i organizaciju logora Jasenovac, njegovu izgradnju, zapovjednu strukturu te prve žrtve logorskoga sustava. Nikica Barić nije samo urednik ovoga zbornika nego i autor članka Masovne deportacije srpskog stanovništva u logore Jasenovac i Stara Gradiška tijekom 1942. godine koji se tematski i kronološki naslanja na prethodne radove Marice Karakaš Obradov i Marija Keve.

Rad Vladimira Geigera s Hrvatskog instituta za povijest naslovljen Pitanje broja žrtava logora Jasenovac u hrvatskoj i srpskoj historiografiji, publicistici i javnosti nakon raspada SFR Jugoslavije – činjenice, kontroverze i manipulacije također je posvećen tematici logora Jasenovac. Riječima samoga autora, „u članku se prikazuju i propituju najvažniji historiografski i publicistički radovi o jasenovačkim žrtvama i njihovi odjeci u javnosti, od pristaša ‘umanjivanja’ do zastupnika ‘megalomanskih’ navoda, kao i malobrojna nastojanja nepristranoga sagledavanja toga pitanja u Hrvatskoj i Srbiji od početka 90-ih godina do sadašnjosti.“

Odmazda i represija pobjedničke strane

Članak Zdenka Radelića, umirovljenog istraživača s Hrvatskoga instituta za povijest, otvara novi tematski blok unutar zbornika koji obrađuje poslijeratno razdoblje Drugoga svjetskoga rata. Naslov njegova rada je Represija u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskoga rata: uzroci i posljedice. Rad je postavljen široko te obuhvaća uzroke odmazde i represije pobjedničke strane, odnos prema raznim poraženim skupinama, ustroj represivnog aparata, pojavu križarske gerile, nacionalizaciju imovine, odnos s Crkvom, sudstvo, pa sve do sukoba s Informbiroom.

Članak Politika retribucije u Europi i Hrvatskoj (Jugoslaviji) nakon Drugoga svjetskog rata zajedničko je djelo Vladimira Geigera i Suzane Leček s Hrvatskog instituta za povijest. Autori se bave pitanjem retribucije u Europi, dajući usporedni prikaz sa stanjem u Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji. Pri tome je zanimljivo vidjeti kako je upravo na teritoriju Hrvatske obračun s pobijeđenom stranom bio najoštriji i najradikalniji.

Josip Mihaljević s Hrvatskoga instituta za povijest u članku Državna represija u Narodnoj/Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (1952. – 1990.) govori o razdoblju kada je komunistički režim „preživio“ prvotne nestabilne poratne godine uzrokovane raznim unutarnjim problemima te vanjskopolitičkim kretanjima. Nakon čvrstog preuzimanja poluga vlasti, režim balansira između povremenog jačeg pritiska represije, a povremenog popuštanja, a na što su opet utjecaj imale unutrašnje reforme i vanjska politika, gdje se pokušala održati stabilnost Jugoslavije u zadanim uvjetima. Mihaljević zaključuje kako je „politički motivirana državna represija ostavila dugotrajne posljedice od kojih neke zasigurno utječu i na suvremeno hrvatsko društvo“.

Davor Marijan s Hrvatskoga instituta za povijest u članku Žrtve Drugog svjetskog rata u dnevno-političkom životu Jugoslavije u 1980-im godinama obrađuje navedenu temu u političkom i javnom prostoru posljednjeg desetljeća jugoslavenske države. Članak daje dobar pregled odnosa politike prema žrtvama Drugoga svjetskoga rata neposredno prije demokratskih promjena te ukazuje na dvostruka mjerila i kriterije.

Ljudski gubici od 1991. do 1995.

Pretposljednji članak Ljudski gubici u ratu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991./1992. – 1995. zajednički je rad Ane Filko iz Ministarstva hrvatskih branitelja te Ante Nazora iz Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskoga rata. Kako sami autori navode u sažetku, „u članku je dan osnovni prikaz ljudskih gubitaka tijekom rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od 1991./1992. do 1995. godine. Naglasak je na žrtvama među hrvatskim stanovništvom, ali je prikazano i stradanje drugih naroda.“

Posljednji rad napisala je umirovljena profesorica Mirjana Kasapović. Članak Genocid i političko nasilje u političkoj znanosti podijeljen je na tri dijela. U prvom dijelu prikazano je teorijsko korištenje genocida u jugoslavenskoj historiografiji i političkoj publicistici (1951–1992), ograničeno uglavnom na zločine u NDH. U drugom dijelu ukazuje se na diferenciranije shvaćanje političkoga nasilja i oprezniju znanstvenu uporabu pojma genocid u Hrvatskoj od 1992. godine. U zaključnom trećem dijelu članka autorica razmatra istraživanja političkoga nasilja, uključujući genocid, u suvremenoj političkoj znanosti i nedostatnu recepciju tih spoznaja u hrvatskoj političkoj znanosti.