I glumce ubijaju, zar ne?

Poetika Vedrane Klepica dosljedna je i pomalo rubna. Unutar suvremenoga hrvatskog dramskog pisma zauzima specifično i neuobičajeno mjesto koje kao da ništa ne prepušta slučajnosti. Od početaka kazališnog rada s Tragičnom smrti ekonomskog analitičara (Teatar &TD, 2013) režira vlastite dramske tekstove ne libeći se postdramskog eksperimentiranja s formom i sadržajem, te labavo prateći zacrtane koordinate, primjerice Ivane Sajko. Politična u onoj mjeri iskazivanja čvrstog i beskompromisnog stava, posve subjektivno oslonjena na tematske slojeve klasne, feminističke i ekološke borbe, nerijetko stavlja u središte kazališnog interesa pojedince koji pod teretom sustava lagano nestaju. Bilo da je riječ o generaciji žena u Bijelim bubrezima (Teatar &TD, 2017), tjeskobnim tinejdžerima u Našem odgoju (HNK Ivan pl. Zajc, red. Renata Carola Gatica, 2018), sukobljenim stanovnicima Keinberga (Teatar Exit, Domino, 2020) ili obitelji zemljoradnika u Things That Burn Easily (Pogon Jedinstvo, 2024). Na makroplanu i mikroplanu u vremenu kasnog kapitalizma stradavaju ljudi u distopijskim kolažima njezinih drama i autorskih projekata.

Izvedbeni jezik Vedrane Klepica ogoljen je, nekad gotovo nakićen, a nekad posve utišan, ali uvijek jasan / Snimila Jelena Janković

U autorskom projektu Nevjerojatno nepoznat slučaj Slavka G. iz Kutine Vedrana Klepica vraća se počecima, naslanjajući se na Pasolinijevu analogiju prema kojoj ljudi funkcioniraju kao ravnodušna masa podložnih i otuđenih. Vraća se i korijenima, pravcu E70 za Kutinu, ispreplećući neispisanu povijest jednog glumca s univerzalnim pitanjima o smislu umjetnosti u poraznim vremenima Drugoga svjetskog rata i radnih logora. Prvih pola sata ne čujemo ni riječ. Glumice i izvođačice Nikolina Majdak i Sara Stanić Blažević sinkronizirano, detaljno, usporeno, sugestivno otvaraju kutiju za instrument, dotiču činelu. Čuje se zvuk, ritmično pale i gase cigarete jednu za drugom, oblače frak. Najednom su pod svjetlima pozornice te je ispred nas nešto nalik kratkome nijemom filmu. Kad se riječi napokon izgovaraju, postaju opore, teške, činjenično nabijene. U neispisano se ispisuje i nadopisuje dokumentarno. O imenu iz naziva predstave, pravniku, a kasnije i glumcu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Slavku Goldschmidtu, saznajemo vrlo malo. Potječe iz Kutine, igrao je u spomenutom kazalištu od 1928. do 1931, spominje se u jednoj kritici kao zaslužan glumac. Pogubljen je. To malo podataka Nikolina Majdak i Vedrana Klepica nalaze u arhivu HAZU i odbačenoj arhivskoj građi zagrebačkoga HNK.

Kao i mnogi umjetnici, osvještavaju nas, završio je u Jasenovcu. No i tamo će nastupati, ali tada vjerojatno za logoraše. Nađeno je i pismo u kojem moli da mu se riješi status. Krhko materijalno tkivo nadograđuje se mogućim scenarijima. Čas smo u Grofici Marici, čas u talk showu s povjesničarkom. Glumac u logoru zamišlja se kao vrsta klauna, onaj koji ne može umrijeti. Upisuje se pragmatizam američkog filozofa i psihologa Williama Jamesa da smo sretni zato što se smijemo. Postaje tako lako da se od niza muzičkih stalaka jedan od njih pretvori u pušku. Mnoštvo je sitnih trikova i brižljivih detalja u pokretu Saše Božića koji će na sumornu, mračnu scenu Petre Pavičić i svjetlo Luke Matića donijeti kadikad uzdah olakšanja i predah od onoga što ne želimo da se ponovi – isključivanje, nestanak i kraj. Mnoštvo je i popunjenih praznina u rekonstrukciji na tragu ego-histoire koje dosljedno podcrtavaju autorsku ideju. Ali je i sukobljavaju s današnjicom. Sara Stanić Blažević tako će ležerno prepričavati put Nikoline Majdak i Vedrane Klepica u Kutinu te nevoljkost sredine da otvara stare rak-rane. Praznovjerno, da se ne ponove.

Inspirirana fragmentima života jednog zaboravljenog glumca Slavka G., Vedrana Klepica s glumicama i izvođačicama nastavlja skretati pogled prema odbačenom, podređenom, ugroženom, rubnom. Nekad je taj izvedbeni jezik ogoljen, nekad gotovo nakićen, a nekad posve utišan. Sažet u meniju „repica, voda, kruh“. Ali zato je uvijek jasan. I tiče se golog opstanka. Sve ono što možemo upisati u neupisano nije ništa manje dokumentarno u onolikoj mjeri koliko je zapravo stvarno. Dok se sve ono što umanjujemo u zajedničkoj povijesti može vratiti poput bumeranga. U polariziranoj svakodnevnoj areni prilično agresivne retorike autorska dosljednost bez dociranja smiruje, ali i daje jasno upozorenje da se povijest u tišini ponavlja ako nema dovoljno glasnu protutežu.