Hrvatski muzikolog na sveučilištu u New Yorku

Zagrepčanin Zdravko Blažeković već 30 godina u New Yorku vodi redakciju RILM-a (Répertoire International de Littérature Musicale) – globalnu bibliografiju znanstvene i stručne literature o glazbi, a pri Gradskom sveučilištu New Yorka direktor je Istraživačkog centra za glazbenu ikonografiju. U Zagrebu je boravio u povodu promocije monografije Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: 130 godina zgrade, u kojoj je napisao poglavlje o devet zastora kazališta.

Zdravko Blažeković na balkonu HNK s pogledom na Muzičku akademiju na kojoj je studirao / Snimio Goran Galić

Dobro došli u Zagreb. Odakle nam dolazite?

Iz Zadra. Ondje biskupija radi povijest zadarske katedrale u 3 knjige, dvije su izašle, a treća bi trebala sadržavati moje poglavlje o povijesti glazbe u crkvi sv. Stošije od 17. stoljeća do danas.

Nevjerojatno je koliko ste „široki“.

Volim mijenjati teme: nešto me zainteresira, istražim, napišem članak i zatim se okrenem nečemu novom.

Kako se došli do RILM-a?

Iz Zagreba sam u New York otišao na doktorat. Budući da nisam imao dovoljno novca od stipendije, dobio sam posao u RILM-u i tako sam proveo cijeli radni vijek. Mislim da imam najuzbudljiviji život koji jedan muzikolog može imati. Radeći u RILM-u, imam priliku formirati jedan važan muzikološki resurs.

Što točno znači biti izvršni direktor RILM-a?

Odgovoran sam za cjelokupan sadržaj RILM-a. U redakciji radi četrdesetak ljudi različitih nacionalnosti: polovinu čine stručni urednici, a polovinu programeri i administrativno osoblje. U tom izrazito međunarodnom okruženju svaki urednik govori više jezika i zadužen je za određene svjetske regije. Dvojica su kineski urednici, jer je Kina trenutačno najveći proizvođač muzikoloških istraživanja, iz koje mjesečno zaprimamo oko 700 bibliografskih jedinica.

Je li to nova pojava?

Nakon tzv. kulturne revolucije došlo je do snažnog porasta istraživanja o glazbi u Kini, koje se otada kontinuirano povećava. Zbog jezične barijere Kina nam je dugo bila slabo poznata, pa sam ondje trinaest puta boravio kako bih razumio što se istražuje, tko objavljuje, kako su organizirane knjižnice i kanali distribucije znanja.

Koje ste faze u razvoju zbirke postigli?

U RILM-u radim od 1987. i član sam redakcije s najduljim stažem. Dobro se sjećam Barryja Brooka, koji je 1967. osnovao RILM, prvu kompjuteriziranu bibliografsku bazu podataka u humanističkim znanostima. Do danas smo prikupili više od milijun i pol bibliografskih jedinica o tekstovima vezanima za glazbu, a nijedna druga humanistička disciplina nema tako detaljnu i cjelovitu svjetsku bibliografiju.

U početku su Brookov rad financirale zaklade donatorskim sredstvima, sve dok nije uspostavljen sustav pretplate koji je omogućio samoodrživost. Brook je uvijek bio tehnološki ispred svog vremena: već je 1979. podatke postavio na digitalnu platformu Dialogue kalifornijske aeronautičke korporacije Lockheed, što je omogućilo pretraživanje RILM-a putem telefonskih linija, daleko prije izuma i široke upotrebe interneta.

Radilo se o velikim terminalima, a rezultati su se ispisivali na širokom papiru sa zelenim linijama. Svaki pritisak tipke Enter tijekom pretraživanja naplaćivao se četvrt dolara, pa je bilo nužno unaprijed pažljivo osmisliti pretragu kako se novac ne bi nepotrebno trošio. Taj je sustav poslužio i kolegama iz povijesti umjetnosti, koji su u RILM-ovu uredu, koristeći RILM-ove računalne programe, izradili vlastitu bibliografiju pod nazivom RILA. RILA je kasnije ukinuta, dok se RILM održao.

Kako je RILM uspio izdržati izazove komercijalizacije?

RILM je od početka bio baza podataka na pretplatu što mu je osiguralo vlastite prihode. Prije desetak godina razvili smo vlastitu digitalnu platformu Egret koja sadrži njemačku enciklopediju MGG (Musik in Geschichte und Gegenwart), talijanski Dizionario enciclopedico universale della musica e dei musicisti (DEUMM) i zbirku od sedamdesetak digitaliziranih glazbenih enciklopedija različitih disciplina, područja i jezika. U toj bazi je i Muzička enciklopedija nekadašnjeg Jugoslavenskog leksikografskog zavoda. RILM-ova bibliografija je dostupna na platformi EBSCO, putem njezine prodajne mreže.

Blažeković je direktor Istraživačkog centra za glazbenu
ikonografiju na Gradskom sveučilištu New Yorka

Direktor ste i talijanske enciklopedije ­DEUMM Online.

DEUMM je za nas u Zagrebu 1980-ih godina bila važna referentna literatura, dostupna jedino u tadašnjem Zavodu za muzikološka istraživanja HAZU. Godine 2022. talijanski je izdavač UTET otišao u stečaj. Uspio sam, putem stečajnog suda u Milanu, organizirati da RILM otkupi prava na sadržaj DEUMM-a. DEUMM je, uz New Grove i MGG, treća (i posljednja) relevantna opća glazbena enciklopedija. Danas DEUMM Online čine 32.000 jedinica iz tiskanoga izdanja.

Od čega se sve sastoji uređivanje enciklopedije na digitalnom mediju?

Raditi u online mediju općenito je uzbudljivo i inovatorski. Tekstovi mogu biti slobodnije napisani jer ne postoje prostorna ograničenja, mogu se kontinuirano nadopunjavati novim podacima, a srodnom sadržaju mogu se dodavati digitalne poveznice. Nedavno smo objavili članak o francuskoj šansoni u kojem sve spomenute pjesme imaju linkove na YouTube, što znači da članak istovremeno nudi povijest šansone i služi kao njezina antologija. Takav je format iznimno pogodan nastavnicima jer u članku imaju sve što im treba o temi koju predstavljaju učenicima.

A što je s podacima koji su ostali u starinskim formatima?

Velik dio svjetskih podataka više se ne može koristiti. Nedavno smo, primjerice, dobili bazu LesMu iz Italije (Lessico della letteratura musicale italiana), koja obuhvaća tekstove od 1350. do 1950. godine. U toj su bazi posložene različite definicije glazbenih pojmova kroz vrijeme, primjerice, pojam arija i srodni termini ukupno obuhvaćaju 13.500 unosa. Sada planiramo otvoriti tu bazu i omogućiti joj pristup.

Je li revolucija digitalije utjecala na opseg tiskovina?

Upravo suprotno, ima ih više no što mi to možemo pronaći i obraditi. Sada svatko može svašta staviti na web. Mi to nastojimo filtrirati. Radimo samo legitimne časopise koji su prošli urednički odbor, koje struka provjerava, zna se tko im je nakladnik i redaktor. Ne uzimamo, primjerice, u obzir društvenu mrežu za znanstvenike Academia.edu na koju svatko može staviti svoj članak. Isto tako nas se ne tiče niti Wikipedia za koju svi mogu pisati.

Je li i glazbena rubrika Vijenca u vašoj bazi?

Naravno. To su izvrsne novine, sa sjajnim sadržajem, te su iznimno važne za hrvatsku kulturu. Svi ga mi moramo čuvati, da dugo i dobro živi. Kritika, esejistika i vijesti o kulturnim događajima sve se više gube iz dnevnih novina i u mnogim slučajevima sele na mrežne stranice, gdje ih ponekad zabilježimo, a ponekad izgubimo. Mrežne se stranice mijenjaju, sadržaji nestaju, dok tiskane novine pohranjene u knjižnicama ostaju svjedok vremena i interesa ljudi koji su ih prvotno čitali. U posljednjih nekoliko godina smo, primjerice, primijetili drastično smanjenje broja recenzija stručnih knjiga. Oko 2010. u našu bazu godišnje smo unosili preko 4000 recenzija, dok je danas taj broj pao na otprilike 2500.

Kako ste se prihvatili teme o svečanim zastorima u zagrebačkom HNK?

Intendantica Iva Hraste-Sočo pozvala me da dođem jer je vidjela neke moje tekstove o kazališnim zastorima. Oduvijek me kao muzikologa ikonografa fasciniraju zastori, a poglavito oni u talijanskim kazalištima. Kad u malom gradu dođeš u kazalište i gledaš u zastor ispred sebe, to je središnja vizualna točka nekog mjesta. Samo su najveći slikari dobivali takve narudžbe, to je najveća čast i posao koji bi jedan slikar mogao dobiti, ne samo po važnosti, nego i po dimenzijama. Tako me intendantica pozvala i rekla kako još nikada nisu pred publiku izvukli zastore iz njihova fundusa da ih analitički i povijesno predstave.

Nije li neobično da jedno kazalište danas ima čak devet takvih zastora? U međuvremenu se pojavio i zastor Zlatka Kauzlarića Atača s motivima Judite...

Jest, zagrebački HNK ih ima najviše, to je antologijska zbirka hrvatske umjetnosti, svojevrsni muzej u kazalištu.

U kakvom su stanju?

Svi su mahom u dobrom stanju, osim onog jedinog apstraktnog iz 1969. Frane Šimunovića (Titov naprijed) koji je zapušten. Tu su još dva zastora iz iste godine – Željezni zastor Kamila Tompe i Frane Šimunovića koji je izradio Vladimir Pintarić i A. D. 1573. u stilu naive Krste Hegedušića s prikazom Seljačke bune. Fascinantno je da je te godine otvorena obnovljena zgrada, za što su naručena čak tri nova zastora. To je bio velik izdatak za ona vremena, neobično je da je netko u svjetlu svih javnih potreba i problema razmišljao o zastorima. Prije toga je bio onaj najpoznatiji, Hrvatski preporod Vlahe Bukovca, rađen za otvaranje zgrade 1895. Ovaj u HNK je zapravo kopija, a original se čuva u Muzeju suvremene umjetnosti u Novom Zagrebu gdje imaju najbolje uvjete za čuvanje dragocjenih umjetničkih djela.

Najstariji je zastor Djed, unuk i vila Vjekoslava Karasa iz 1850. rađen za gornjogradsko tzv. Stankovićevo kazalište, a nakon 1969. sljedeći je došao 25 godina kasnije, za proslavu 1000. godišnjice Zagrebačke biskupije, malu sliku na staklu Četiri godišnja doba Ivana Lackovića iz Muzeja hrvatske naive na zastor je 1994. prenio Rudolf Labaš. Nanizala su se kroz devedesete još dva zastora – Đavo u selu Ivana Lovrenčića 1997. i Harmica Vasilija Jordana 1999. U novom je tisućljeću zasad jedino 2024. na narudžbu aktualne intendantice izrađen već spomenuti najnoviji svečani zastor Judita Zlatka Kauzlarića Atača kao dio scenografije za istoimenu operu Frane Paraća. Rekao sam intendantici da svake godine mora naručiti po jedan novi zastor jer bi to bilo divno.