Dva intrigantna i provokativna dokumentarca

Dokumentarni film Cover-Up redatelja Marka Obenhausa i Laure Poitras naposljetku nije uspio osvojiti najprestižniju britansku filmsku nagradu BAFTA, a to nije pošlo za rukom ni također nominiranom doksu Idealna susjeda redateljice Geete Gandbhir, koji je u vrijeme nastanka ovog teksta nominiran i za nagradu Oscar. U oba slučaja riječ je o vrlo zanimljivim i intrigantnim ostvarenjima koja se odnedavno mogu pogledati na Netflixu, a među kojima potpisani kritičar kvalitativnu prednost ipak daje doksu već dugo dokazane i etablirane angažirane autorice Laure Poitras.

Tijekom proteklih dvadesetak godina nju smo mogli upoznati kroz filmove Ratovi zastava, My Country, My Country, Građanin br. 4 i Ljepota i krvoproliće, a recentni Cover-Up, makar nije samostalni projekt Laure Poitras, savršeno se uklapa u njezin opus. Opet je riječ o angažiranom djelu, ali ovaj put nešto drugačijem. Angažman se najviše odnosi na pravo javnosti da zna istinu, što postaje itekako važno u aktualnom vremenu fake newsa, izmišljotina i otvorenih laži. Izuzetno važno je i to što film predstavlja posvetu istraživačkom novinarstvu, kojeg u srednjostrujaškim medijima praktički više nema, ili je prisutno tek u tragovima, dok se njime bave upravo ambiciozniji i angažiraniji dokumentaristi. Laura Poitras najbolji je dokaz tome, jer je u stanju godinama kopati po nekoj temi. Istraživati je, tražiti sugovornike i uporno insistirati na stvaranju što detaljnijih, sveobuhvatnijih i zaokruženijih prikaza konkretnih događaja i ljudskih sudbina.

Cover-Up je posveta i Seymouru Hershu, američkom istraživačkom novinaru koji je otkrio ili sudjelovao u otkrivanju nekih od najvećih afera i prljavština u američkoj politici. Od masakra civila u selu My Lai tijekom Vijetnamskog rata kada su američki civili pobili najmanje 109, a prema nekim izvorima i 504 civila, među kojima i dosta žena i djece, preko nekih detalja iz afere Watergate, zbog koje je otišao predsjednik Nixon, sve do mučenja zatočenika u logoru Abu Ghraib prije dvadesetak godina.

Kako vidimo u filmu, zbog Hershovih otkrića ministri su podnosili ostavke, a vojni zapovjednici su smjenjivani. Unatoč tome što je posrijedi djelo koje obiluje svakojakim podacima o aferama i prljavštinama koje je novinar otkrio, i zbog kojih je često i sam bio prozivan i napadan, autori su vješto izbjegli opasnost da cjelina bude pretrpana i zagušena informacijama. Naprotiv, vrlo je protočna. Kreće se od afere do afere, po prilici od jednog desetljeća do drugog, a Hersh se pokazuje kao izuzetno zanimljiv sugovornik bogate privatne dokumentacije i odlične memorije. On je jedini sugovornik, a kao gledatelji moramo vjerovati većinu onoga o čemu pripovijeda. No, ne nužno u svaki detalj, jer se pretkraj filma iznosi nekoliko podataka koji dovode u pitanje neke njegove tvrdnje. Možda sve baš i nije uvijek bilo onako kako je on tvrdio, možda nisu bili uključeni točno određeni ljudi. Ali to se može razumjeti. Njegova istraživanja ovisila su o drugim ljudima, o različitim izvorima, pokajnicima. O nekome koga je mučila savjest zbog sudjelovanja u zločinu, ili o osobi koja je imala određene razloge za otkrivanje nekih stvari. Kao što gledatelji moraju vjerovati njemu, tako je i on morao imati povjerenja u sugovornike. No to je bila mala cijena koja se morala ukalkulirati kako bi se otkrila veća, važnija i neugodnija istina.

Doks Idealna susjeda ispočetka se doima pomalo banalnim. Zbog specifična načina na koji je realiziran, s osloncem isključivo na snimke nadzornih kamera, tijekom čitavog trajanja u određenoj mjeri je hladan i distanciran. Posrijedi je Netflixov true crime dokumentarac u kojem se rekonstruira ubojstvo crnkinje Ajike Owens u maloj zajednici na Floridi. Idealna susjeda iz naslova je bjelkinja Susan Lorincz koja je prikazana kao paranoidna osoba. Žena srednjih godina koja je spletom okolnosti ubila Ajiku Owens, majku četvero djece iz naselja koje se doima razmjerno siromašnim, u kojem u jednoobraznim kućicama s malim dvorištima ograđenim visokim plotovima žive pripadnici niže srednje klase.

Ono što je važnije, Susan Lorincz ozbiljno je opterećena rasizmom, no teško je reći koliko svjesno i racionalno, a koliko podsvjesno i intuitivno. Taj se rasizam jednostavno iščitava iz njezinih postupaka, u konačnici i iz ubojstva, a u kontekstu se kritizira američki zakon o posjedovanju oružja i čuvanju osobne imovine, prema kojem svatko ima pravo samo na temelju površne sumnje oružjem braniti svoj dom. Unatoč zamjerkama o hladnoći i distanciranosti, Idealna susjeda vrlo je uspio film koji zavređuje preporuku.