Dodiri smrti, naličja tuge i pamćenje duše

Susret sa smrću u životu čovjeka neizbježno je iskustvo. Ne postoji čovjek kojega smrt bližnjega nije barem okrznula ili pak ostavila trajnu emotivnu pukotinu. Smrt je neizbježna u raznolikim manifestacijama, a čovjek je svakodnevno dotakne barem krajičkom vlastitih misli. Nemoguće ju je izbjeći jer se tiče svih generacija i veza: roditelja i djece, bližnjih i naših četveronožnih životnih suputnika, pa i nas samih kada dođe vrijeme. Čak i iskazivanjem emocija škrti pojedinci ne mogu izbjeći tugu koja se očituje u mnogim iscrpljujućim oblicima. Međutim, postoje i individue koje se svakodnevno susreću s onim što ostaje nakon posjeta smrti. Mjesto njihova djelovanja, profesionalnoga (po)zvanja zapravo jest susret s mrtvim tijelima, točnije – onim „što su nekoć bili ljudi“.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2025.

Intencija je na početku ovoga teksta izvođenje tematske ishodišne točke od koje u novom romanu Sanjao sam snijeg polazi Ivana Šojat, dajući pripovjedni glas i ulogu glavnome junaku, patologu Tomislavu Kralju, koji se na početku priče suočava s majčinom smrću, uzdrmanim svijetom dezorijentiranoga oca, vlastitim procesiranjem tuge te sudarom mnogih sfera sjećanja, otkrivenih kao rezultat pamćenja ranoga djetinjstva te intrigantnog proživljenog „prošlog“ života. Radnja je romana smještena u grad Osijek, što nije novìna u prozama Ivane Šojat. S obzirom na to da je mnogim čitateljima bliska problematika smrti i odlazaka bližnjih, književnica je ponovno svjesno i mudro afirmirala aktualnost teme, naglašavajući kontekst individualnoga pamćenja. Početak je romana rezerviran za propitivanje naravi sjećanja, a cijeli je tekst protkan filozofskim pitanjima kojima glavni junak pokušava spoznati svrhu pamćenja i rasvijetliti proces „vraćanja“ prijašnjih slika, evocirajući pritom i povezivost duša na razinama koje je ratio u stanju uočiti, ali nesklon prihvatiti.

Individualna (proživljena) prošlost te sadašnjost glavnoga lika Tomislava reprezentirane su kroz prepričani unutarnji monolog, uz istaknutu samoironičnost. Ova tehnika u književnoj obradi teme u cijelosti funkcionira i u službi je kristaliziranja identitetskih odrednica junaka. Neprestani vratolomni zaroni u sjećanja kroz snoviđenja, svakodnevne obveze lika patologa, održavanje dugogodišnjega prijateljstva s fakultetskim profesorom filozofije, neumorno prekapanje po obiteljskoj prošlosti, ostvaraj netipične ljubavne veze, razvezivanje čvorova davnih strahova – tematski su punktovi koji se preklapanjem ujedno i razrađuju kao narativni, kaotično-asocijativni filigranski produžeci ključnih pitanja o smislu i prolaznosti. Disfunkcionalnost obitelji i uzdrman, nesiguran (odrastao) čovjek kao rezultat takva nukleusa još je jedna od tema koju ovaj roman posredno obrađuje, a nije zanemarena ni problematika ženskih sudbina, spontanoga pobačaja te boli i emocija s kojima se potom žene suočavaju.

U romanu ciklički prevladavaju motivi plavičaste svjetlosti, drveća, fotografija, mačaka, ptica, snova i naravno – snijega, koji se slojevito razrađuje u nekoliko pripovjednih dionica, uzdiže do razine simbola, opravdava naslov romana i utvrđuje njegovu središnju idejnu okosnicu.

Čitatelji koji prate književni rad Ivane Šojat znaju da se njezini tekstovi ne temelje na linearnom redanju događaja ni održavanju napetosti, nego na raslojavanju intime i unutrašnjega svijeta likova. Pritom dominira kompleksna psihološka karakterizacija u središtu koje je neizrečenost kao oblik prešućivanja.

Mnogi likovi svjesno prešućuju ono što bi željeli ili trebali izreći – riječi koje bi im mogle olakšati ili promijeniti tijek sudbine, možda i način na koji ih drugi vide – ali to ne čine. Moguće je zaključiti da likove koje Ivana Šojat oblikuje karakterizira slična konstanta: od Josipa Matijevića (Jom Kipur, 2014), preko Mirne (Sama, 2022) i Angeline (Rogus, 2023) do patologa Tomislava. U njegovu slučaju, konstatacija oca da on „nikada nije bio normalan“ otvara pitanje same kategorije „normalnosti“, o kojoj se i danas raspravlja.

Sanjao sam snijeg naizgled je temom težak, narativno zgusnut roman, no stilistički je bogat, prožet humorom i dosjetkama koje uspostavljaju ravnotežu između neizdrživih i mirnijih razdoblja u čovjekovu životu. Iako glavni junak konstatira da „životom upravljaju sitnice“, ovaj je roman ipak „krupnija stvar“: djelo vrijedno čitanja, otkrivanja i tumačenja.