ALŽIR: Logor za „žene izdajnika domovine“ kao dio staljinističkog terora

Snijegom pokrivena kazahstanska stepa u kojoj se zimi temperature znaju spustiti i do -40 Celzijevih stupnjeva. I vjetar koji ulazi u kosti. U takvim su uvjetima živjele zatvorenice najvećeg ženskog radnog logora na području bivšeg SSSR-a, smještenog 40 kilometara od današnjeg glavnog kazahstanskog grada Astane. Otvoren je u siječnju 1938. godine. Replika jednog od kontrolnih tornjeva s čuvarom i vagon dovoznog vlaka u koji je znalo biti nagurano i do 70 novih zatvorenica dočekat će vas i prije ulaska u zgradu memorijalnog muzeja. Posvećen je „Kampu za žene izdajnika domovine u Akmoli“ (Akmola je povijesno ime Astane, a danas i ime regije koja se geografski naslanja na kazahstansku prijestolnicu), kako je glasio puni naziv samo jednog od brojnih radnih logora u sklopu sustava gulaga u oblasti Karaganda. Neslužbeno, logor je oduvijek nazivan egzotičnim akronimom ALŽIR. Na ruskome jeziku on sažima predugačko službeno ime, a skovale su ga same zatvorenice.

Futuristički spomenik Luk tuge predstavlja ulazak u svetu zemlju gdje se susreću svjetovi živih i mrtvih, kao i ženu koja tuguje za svojim mrtvim mužem i izgubljenom djecom

Znanstvenica Elena Samorokova opisuje svakodnevicu gulaga i strašnu staljinističku represiju: „Bio je to jedini logor u Kazahstanu za supruge, sestre, majke i kćeri takozvanih neprijatelja naroda. Prve zatvorenice pristigle su u ALŽIR početkom 1938. godine, neke s djecom između jedne i tri godine starosti. Nisu sve preživjele putovanje, a mnoge su stigle onamo bez svoje djece. Bile su osuđene na kazne u trajanju od tri do osam godina ili više. Prema svjedočenju jedne bivše zatvorenice, logor se u početku sastojao od šest baraka i nekoliko pomoćnih kuća te je imao ograničen smještajni kapacitet. Nakon nekoliko mjeseci barake su postale prenatrpane i u njima je bilo dvostruko više osuđenica od predviđenog kapaciteta, njih 500–600.

Barake su uglavnom imale krevete na dva kata, a povremeno i na tri, pri čemu su neke od žena morale spavati na podu. Iznad gornjih kreveta bio je uzak uzdužni otvor koji je služio kao prozor, a često je bio začepljen krpama zbog nedostatka stakla. Blizu ulaza nalazio se odvojeni prostor za dugi umivaonik, ali unatoč obližnjemu jezeru u logoru su oskudijevali s vodom. Tjedno je za pranje rublja i kupanje zatvorenica bila predviđena jedna kanta vode po osobi. Bile su prisiljene obavljati najteže fizičke radove.

Zimi su na nesnosnim hladnoćama sjekle trsku na obalama jezera Žalanaš koja se kasnije koristila za grijanje njihovih baraka. U svakoj baraci s čak 400 kreveta bila je samo jedna peć, a temperatura je zimi rijetko prelazila 5 stupnjeva Celzijusa. Rodilje su bile oslobođene rada samo nakratko prije i nakon poroda. Majke su smjele dojiti svoju djecu tijekom dana, uz nadzor, prije nego bi se vratile na posao. Ostale su djecu mogle vidjeti tek nakon napornog dana prisilnog rada.

Ljeti su zatvorenice sadile u voćnjacima i vrtovima, uzgajale stoku te vodile radionice za šivanje, vez, prešanje ulja i preradu žitarica. Od samog početka žene su bile podvrgnute strogoj disciplini, uključujući stalno nadgledanje, ograničeno kretanje, dnevne inspekcije, pretrage te zabrane dopisivanja s obitelji, čitanja ili pisanja, posebno poezije. Tijekom prve dvije godine postojanja logora nije bila dozvoljena komunikacija s vanjskim svijetom. Tek nakon toga mogle su pisati prva pisma obiteljima. U početku dva godišnje, kasnije je to povećano na četiri.“

U logor bez krivnje

Za 15 godina postojanja kampa u njemu je punu kaznu odslužilo 7270 žena. Njih 4500 bile su „članice obitelji izdajnika domovine“, kako ih je definirala odredba NKVD-a iz kolovoza 1937. koja je omogućavala njihovo uhićenje bez ikakvih dokaza. Uobičajena kazna za takvu optužbu bila je 5 do 10 godina u radnom logoru ili u najboljem slučaju pet godina izgnanstva u Sibiru. U staljinističkim logorima žene su bile podvrgnute jednakoj represiji i izolaciji od društva kao i muškarci. Bile su osuđivane na zatvor prema istim člancima Kaznenog zakona. Jedini koji se razlikovao bio je upravo onaj vezan uz kategoriju „članova obitelji izdajnika domovine“, onih koje su boljševici smatrali antisovjetskim elementima.

Elena Samorokova

Mnoge od zatvorenica u ALŽIRU bile su supruge poznatih političara i javnih osoba. Ili nadarene pjevačice, glumice i spisateljice. Među najpoznatijim imenima bile su žene iz obitelji pogubljena Staljinova maršala i zapovjednika Crvene armije Mihaila Tuhačevskog, kao i majke pjesnika Bulata Okudžave i balerine Maje Pliseckaje.

„Prema knjizi Zatvorenice ALŽIRA koju su 2003. objavili Udruge žrtava nezakonitih represija Astane i regije Akmola i društvo Memorial, među zatvorenicama logora bile su žene 62 nacionalnosti. Ukupno je između 18 i 20 tisuća njih provelo barem neko vrijeme u ALŽIRU do njegova zatvaranja 1953. godine. Većinu su činile Ruskinje (50 %), zatim Židovke (20 %), Ukrajinke (15 %) i Kazahstanke (2 %). U logoru su kaznu izdržavale i Njemice, Francuskinje, Šveđanke, Japanke, Norvežanke, Austrijanke, Poljakinje, Gruzijke, Armenke, Azerbajdžanke, Litvanke, Latvijke i druge“, nabraja Elena Samorokova, uz napomenu da deset tisuća zatvorenica još nije identificirano.

Ispitivanja na ćelavo ošišanih žena bila su brutalna. Znala su trajati i do osam sati, dok se zatvorenice ne bi onesvijestile. Cilj je bio iscrpiti ih i psihički i fizički. Budući da je u logoru vladao manjak smještaja, nove zatvorenice morale su same graditi nove barake, po najvećoj hladnoći ili za nesnosnih ljetnih temperatura. U početku su logori u zajedničkim barakama imali posebne prostore za trudnice i dojilje ili su za njih postojale zasebne barake. Novorođenčad je dobivala posebne obroke, a majke takozvane majčinske obroke. U logoru je postojao vrtić, a nakon što su djeca navršila tri ili četiri godine bila su poslana u sirotište (podaci govore o njih čak 25 tisuća) i nije bila poznata njihova daljnja sudbina. Djeca rođena unutar logorske žice odmah su dobila etiketu „neprijatelj naroda“. U kampu je inače 1507 zatvorenica rodilo dijete nakon što su ih silovali čuvari.

Majke iza bodljikave žice

„Zbog velike hladnoće stopa smrtnosti djece u kampu bila je zapanjujuća. Između 1941. i 1944. umrlo je njih 924-ero, a u razdoblju između 1950. i 1952. 1130! Dojenčad koja je s osuđenim majkama došla u logore u velikom broju završavala je u jaslicama koje su vodili Narodni zdravstveni komesarijati u republikama u kojima su njihovi roditelji živjeli. Ako su rođaci željeli preuzeti punu skrb nad tom djecom, to im je bilo omogućeno. Većina žena označenih kao ‘supruge izdajnika domovine’ bile su inače mlade majke djece predškolske ili rane školske dobi. Ako nakon uhićenja svojih muževa nisu uspjele osigurati skrbništvo, djeca su bila osuđena na sirotišta. Onu u dobi od 3 do 15 godina slali su u sirotišta kojima su upravljali Narodni obrazovni komesarijati u drugim republikama, teritorijima i regijama izvan velikih gradova poput Moskve, Lenjingrada, Kijeva, Tbilisija, Minska te priobalnih ili graničnih gradova.

Djeca uhićenih roditelja automatski su se smatrala društveno opasnom, bez potrebe za dodatnim obrazloženjem. Samo navođenje imena i prezimena njihovih roditelja bilo je dovoljno da ih tako kategoriziraju. Boravila su u prihvatnim i distribucijskim centrima dok posebna vijeća nisu donijela odluku o njihovoj sudbini. Starija među njima smještana su u prihvatne ustanove radnih kolonija pod nadzorom NKVD-a. Osuđene majke obično nisu znale adresu sirotišta u koja su djeca poslana, pa im je to otežavalo njihovo pronalaženje nakon puštanja na slobodu“, sa sjetom u glasu govori Elena Samorokova.

Procjenjuje se da je kroz staljinističke gulage diljem SSSR-a ukupno prošlo između 18 i 20 milijuna ljudi. Na području današnjeg Kazahstana više od milijun njih, u najmanje 11 gulaga sa stotinama pojedinačnih radnih logora

Kako bi dodatno dehumanizirale zatvorenice, vlasti su ih u logoru zavele pod rednim brojevima ušivenima u odjeću, ne pod imenom i prezimenom. I njihova nacionalnost i zanimanje također su bili izbrisani. Prva pisma za vanjski svijet u obliku papirnatih trokutića ispisivale su vlastitom krvlju. Ubacivale su ih u kutiju u toaletu, a papiriće su kasnije iz smeća kupili radnici željeznice i slali ih na napisane adrese. Ni same zatvorenice nisu znale lokaciju logora, čiji su čuvari imali strogu zabranu komunikacije s njima. Zbog stanovnika tadašnjeg sela Žanažol, koje se nalazilo odmah iza jezera, mnoge su od nesretnica u konačnici preživjele. Njihova dnevna doza hrane sastojala se inače od jedne porcije crnog kruha, zaimače bistre juhe i šalice zobene kaše. A morale su raditi i do 20 sati dnevno u polju i na farmama ili proizvoditi odjeću i ostale potrepštine za sovjetske vojnike na ratištu, kao i za potrebe velikih sovjetskih gradova.   

Solidarnost usred terora

„Tuga, patnja i poniženje nedužnih majki i djece nikoga nisu ostavljali ravnodušnima, pa ni lokalno stanovništvo. U memoarima zatvorenica ALŽIRA zapisano je kako su pastiri koji su čuvali ovce u blizini mjesta gdje su radile unatoč riziku pokušavali pomoći tim ženama. Budući da to nisu mogli činiti otvoreno zbog prisutnosti stražara, ostavljali bi im hranu skrivenu među trskom ili ispod guste trave. Koristili su različite znakove kako bi zatvorenicama dali do znanja gdje da traže hranu pri povratku u barake nakon napornog radnog dana.

Često su seljani hrabro prolazili zimi kroz trsku uz jezero da bi zatvorenicama donijeli kruh, maslac, mlijeko, ribu, a ponekad čak i meso. Jednom prilikom, dok su žene rezale trsku pokraj jezera, prišli su im stariji Kazahstanci u pratnji žena i male djece. Djeca su preko ramena nosila torbe koje su se činile teške, kao da je u njima kamenje. Počela su bacati to ‘kamenje’ na nesretne žene, a stražari su ih ismijavali uz riječi: ‘Vidite, čak vas i ovdašnji ljudi tretiraju kao neprijatelje naroda. Mrze vas u Moskvi, ali i u ovom kazahstanskom selu. Čak i djeca na vas bacaju kamenje!’ Poniženje je neke od žena dovelo do suza. Ubrzo nakon što su lokalci otišli jedna od njih je primijetila kako ‘kamen’ o koji se spotaknula ima neobičan miris mlijeka i sira. Tada su zatvorenice shvatile da su seljani, riskirajući vlastite živote, bacili na njih sušeni tradicionalni kazahstanski slani sir kurt. Iste večeri u barakama su se molile Bogu da zaštiti te seljane i da im podari zdravlje i dugovječnost, kako njihova djeca nikada ne bi upoznala patnju, glad ili samoću. Jedna od zatvorenica napisala je i pjesmu Kurt – dragi kamen“, Elena Samorokova prepričava upečatljivu crticu iz svakodnevice logora opasanog dvostrukom bodljikavom žicom.

Nemali je broj obitelji u strahu od progona uništio dokaze o postojanju uhićenih ili ubijenih zatvorenica. One su postupno puštane na slobodu od 1950. nadalje. Nisu se smjele vratiti prijašnjim životima sve do 1958, kada je do kraja zaživio proces rehabilitacije u Sovjetskom Savezu.

„Nakon odsluženja kazni zatvorenice ALŽIRA i dalje su se smatrale društveno opasnima. Bio im je zabranjen povratak u vlastite domove. Izdavane su im tzv. putovnice s bilješkama koje su označavale ograničenje pristupa određenim gradovima. Uz takve dokumente te žene nisu mogle pronaći ni posao. Mnoge su od njih nastavile sa životom u Akmolinsku (današnja Astana) ili u obližnjim selima. Do pravog početka rehabilitacije i dobivanja dozvole za povratak nekadašnjim domovima mnoge su već zasnovale nove obitelji i dobile djecu, te izabrale trajni ostanak u Kazahstanu,“ navodi Samorokova.

Od zaborava do memorijalnog kompleksa

Nakon zatvaranja logora mladi komunisti uselili su u zatvoreničke barake i počeli graditi novi sovjetski grad Malinovku. Barake su potom srušene, a tijekom 1960-ih na tom mjestu počela je izgradnja sovjetskih stambenih blokova poznatih kao hruščevke. ALŽIR je pao u zaborav sve do kasnih 1980-ih i Gorbačovljeve perestrojke, kada je stidljivo krenulo otvaranje komunističkih arhiva. Lokalne su vlasti 1989. godine odlučile izgraditi memorijalni centar kako bi rasvijetlile mračan dio nacionalne povijesti, bio je jedan od prvih takvog tipa u bivšem SSSR-u. Na toj su lokaciji 1990-ih pronađeni ljudski posmrtni ostaci. Današnji memorijalni muzej posvećen žrtvama političke represije i totalitarizma, izgrađen nekoliko kilometara dalje od mjesta nekadašnjeg logora, postoji od 2007. godine.

„Godine 2021. znanstvenici našeg muzeja istraživali su broj žena koje su preminule u logoru. Analizom knjige Zatvorenice ALŽIRA identificirana su imena 573 žena koje nisu preživjele i koje su pokopane u masovnoj grobnici blizu sela Akmol. Uz to, 18 žena ponovno je osuđeno i pogubljeno u ALŽIRU ili Karlagu, uključujući i 11 časnih sestara koje su bile dio skupine pod vodstvom Evdokije Andronove, a poznati su kao Novi mučenici Akmole“, zaključuje Elena Samorokova.

Procjenjuje se da je kroz staljinističke gulage diljem SSSR-a ukupno prošlo između 18 i 20 milijuna ljudi. Na području današnjeg Kazahstana više od milijun njih, u najmanje 11 gulaga sa stotinama pojedinačnih radnih logora. Najpoznatiji među njima bili su Karlag (Popravni radni logor Karagande) i ALŽIR. Samo u oblasti Karaganda između 1940. i 1950. umrlo je deset tisuća zatvorenika. Najveća smrtnost zabilježena je 1943, stotine su umirale svaki mjesec. Na tom području postoje još dva memorijalna kompleksa osim ALŽIRA, a diljem neovisnog Kazahstana više od 60 manjih ili većih spomenika.

Nacionalni dan sjećanja na žrtve političke represije i gladi obilježava se svake godine 31. svibnja. Država je osnovala komisije za potpunu rehabilitaciju žrtava političkih represija. U posljednje četiri godine pregledano je više od dva i pol milijuna arhivskih dokumenata i rehabilitirano više od 300 tisuća osoba nepravedno progonjenih za vrijeme Sovjetskog Saveza.

 * * *

Muzej kao prostor boli, istine i opomene

Za 15 godina postojanja kampa u njemu je punu kaznu odslužilo 7270 žena. Njih 4500 bile su „članice obitelji izdajnika domovine“, kako ih je definirala odredba NKVD-a iz kolovoza 1937. koja je omogućavala njihovo uhićenje bez ikakvih dokaza. U kampu je 1507 zatvorenica rodilo dijete nakon što su ih silovali čuvari

Zgrada memorijalnog muzeja zapravo sliči na bunker, njegovi tvorci ciljano su kod posjetitelja željeli izazvati nelagodu. Kuratorica Raisa Žaksibajeva slaže se s ocjenom da je riječ o pokaznom primjeru brutalizma u arhitekturi.

„Zgrada muzeja dizajnirana je u obliku krnjeg stošca, simbolizira kovčeg tajni koji je ujedno i čuvar tuge. Nema prozore, ali svjetlo se slijeva prema postavu odozgo, te na taj način imate osjećaj da se otkrivaju skrivene istine.“

U muzeju je prikupljeno gotovo 20 tisuća eksponata, većinu su darovali potomci bivših zatvorenica. Velik dio postava posvećen je dočaravanju svakodnevnoga života u logoru. Osobne stvari zatvorenica uključuju fotografije i njihova dirljiva ljubavna pisma djeci, kao i priče koje su za njih pisale u zatočeništvu. Izložena su i pisma djece majkama. 

Prikaz života pretvorenog u pakao

Osobna dokumentacija zatvorenica

Karta s gulazima na području bivšeg SSSR-a

Replika stražarske promatračnice

Vagon za prijevoz zatvorenica

„Jedan od najupečatljivijih eksponata jest zbirka minijaturnih skulptura napravljenih od mrvica kruha koje su načinile zatvorenice. Te skulpture prikazuju majke s djecom i svjedoče o najvećoj boli tih zatočenih nesretnica, gubitku vlastite djece. Treba istaknuti i deku koju je Janina Germanovich koristila za umatanje svoje četveromjesečne kćeri Maje, zajedno s pojasom koji je izvezla u logoru. Prije nego je pristigla u muzej, ta je deka bila najvredniji obiteljski nasljedni predmet“, svjedoči Raisa Žaksibajeva.

Simbolika koja zrcali tragediju nedužnih žena

Cijeli memorijalni kompleks odiše simboličkim porukama. Ispred ulaza u muzej nalazi se 18 metara visok i 9 metara širok futuristički spomenik Luk tuge. Predstavlja ulazak u svetu zemlju gdje se susreću svjetovi živih i mrtvih, kao i ženu koja tuguje za svojim mrtvim mužem i izgubljenom djecom. Običaj je da se ispod luka prođe s pognutom glavom u spomen na sve one koji su preživjeli strahote ALŽIRA…

„Luk se sastoji od kupole i vela koji predstavlja tradicionalnu kazahstansku bijelu žensku maramu. Zajedno simboliziraju mušku snagu i žensku čistoću i odanost. Crna i bijela boja spomenika predstavljaju sklad i ravnotežu između naroda, religija i kultura, kao i stalni suživot dobroga i lošega. Dio vanjskog kompleksa su i dvije brončane skulpture, Očaj i bespomoćnost i Borba i nada. Prva utjelovljuje beznađe, te gubitak puta prema slobodi. Druga prikazuje ženu koja teži oslobađanju iz zarobljeništva. Dok razmišlja o načinima kako to učiniti, okreće se poeziji, ljepoti i kreativnosti“, objašnjava Raisa Žaksibajeva, dodajući kako je dio vanjskog dijela kompleksa i spomenik Suze, koji sadrži mapu s imenima svih radnih logora na području današnjeg Kazahstana.

Dio kompleksa ALŽIR je i memorijalni zid na kojemu su ispisana imena svih zatvorenica radnog logora, kao i komemorativno kamenje koje su postavila veleposlanstva 14 zemalja iz kojih su zatvorenice dolazile, a da bi uspomena na njih doista bila vječna. Povjesničar Marat Absemetov, inače direktor najvećeg kazahstanskog muzeja Saken Seifulin, reći će da je uz ALŽIR u Kazahstanu postojao i Litavski ženski logor. Bio je smješten u blizini naftnog polja Dosor u regiji Atirau.

Bez svijesti o tegobnoj prošlosti nema prosperitetne budućnosti

„Litavski ženski logor bio je u funkciji od 1940. do 1956. godine i u njemu su osim Litavki bile smještene i Židovke, Ukrajinke, Poljakinje, Latvijke, Estonke i Njemice. Te su žene 1940. godine deportirane iz Litve u Kazahstan na tragu odredbi Pakta Ribbentrop–Molotov. Od 500 deportiranih, njih 70 umrlo je tijekom transporta. Zatvorenice su bile podvrgnute teškom radu i izuzetno teškim životnim uvjetima. Logor je prestao s radom 1956, nakon Staljinove smrti, ali većina zatvorenica nije dočekala oslobađanje“, navodi Absemetov.

Marat Absemetov

Raisa Žaksibajeva

Između 1920-ih i 1950-ih više od 100 tisuća ljudi u Kazahstanu osuđeno je na temelju političkih optužbi, a deseci tisuća su pogubljeni. Više od milijun i pol Kazahstanaca stradalo je tijekom političkih sukoba, kolektivizacija i gladi 1930-ih, a neke procjene premašuju i brojku od dva milijuna. Jedna je to od najtamnijih epizoda u kazahstanskoj nacionalnoj povijesti…

„Temu političkih represija i gladi 1930-ih godina za postojanja SSSR-a aktivno istražuju domaći i strani znanstvenici. Od 2021. do 2023. naš je muzej sudjelovao u radnoj skupini koja je identificirala sve žene koje su bile osuđene kao ‘članice obitelji izdajnika domovine’ i služile kaznu u ALŽIRU. Muzej je također istraživao sudbinu progonjenih svećenika iz regije Akmola i analizirao materijale vezane uz članove progonjenog nacionalnog pokreta Alaš. Razumijevanje tog dijela naše povijesti ključno je za daljnji razvoj zemlje i prosperitet Kazahstana. Bitno je da mlađa generacija poznaje svoju povijest, uključujući i njezine najtragičnije dijelove, te da bude pripremljena za buduće izazove“, zaključuje Raisa Žaksibajeva.

Povijest političke represije obvezna je tema u kazahstanskom obrazovnom kurikulumu. Školska djeca posjećuju memorijalni muzej ALŽIR kada počinju učiti o dijelu povijesti koji je Kazahstan proveo pod ruskom ili sovjetskom čizmom. Dio izloženog govori stoga i o vrhuncu sovjetske represije protiv kazahstanskih intelektualaca između 1940. i 1950. Izložba naslovljena Deportacije bavi se, pak, masovnim deportacijama milijun i 300 tisuća ljudi u Kazahstan. Bili su smješteni u gulage kao i politički i ratni zarobljenici. Deportacije za vrijeme Staljina i unutarnje migracije u SSSR-u drastično su promijenile demografsku strukturu tadašnjeg Kazahstana.

„Tijekom 1930-ih i 1940-ih u Kazahstan su prisilno preseljeni milijuni sovjetskih građana. Među njima su bili Grci, krimski Tatari, Čečeni, Inguši, Karačajevci, Balkarci, Korejci, Turci, Iranci, Kurdi i Azeri. Te etničke skupine bile su deportirane iz različitih regija SSSR-a, uključujući Kavkaz, Krim, područje rijeke Volge i Daleki istok. Udjel etničkih Kazahstanaca u njihovoj vlastitoj domovini smanjio se u tom razdoblju s 80 % na oko 30 %. Stvoreno je jedinstveno multikulturno društvo. U posljednjim desetljećima broj etničkih Kazahstanaca postupno raste, danas čine približno 70 % ukupne populacije u nas“, Marat Absemetov objašnjava aktualni kazahstanski demografski okvir.