Utopija osječke treće scene

Pokušaj definiranja nezavisnog ili izvaninstitucionalnog kazališta nezahvalan je zadatak, pogotovo ako uzmemo u obzir financijsku ovisnost o javnim sredstvima. Upisana općenitost i fleksibilnost profilirale su nezavisnu scenu kao jasan otklon od velikih institucija i centara. Povijest nezavisnog kazališta stoga je raspršena i fragmentarna poput njegovih aktera. Ono što smo nekada smatrali obrisima suvremene hrvatske nezavisne scene, danas shvaćamo uglavnom šire jer se unutar javnog financiranja nalaze eksperimentalni, ali i posve komercijalni projekti. U Očevidniku kazališta registrirano je 286 umjetničkih organizacija raznorodnih profila, uspješnih i manje uspješnih, aktivnih i prisutnih tek na papiru.  

Javni pozivi za predlaganje programa javnih potreba u kulturi najvećih hrvatskih gradova poput Zagreba, Splita i Rijeke kao ciljeve, između ostalog, navode suvremena nastojanja, nove kulturne prakse, inkluziju i međunarodnu suradnju, no ono što zapravo imamo prilike vidjeti u praksi jest nesrazmjer u razvoju nezavisne scene. Jedan od primjera takvog nesrazmjera je i Osijek, grad koji se ubrzano gospodarski i projektno razvija, no za razliku od Splita i Rijeke nema treću kazališnu scenu. Nema ni posve razvijenu nezavisnu scenu jer se ona uglavnom svodi na pojedinačne inicijative i kratke rokove trajanja.

Prizor iz predstave Plišana revolucija, koju je 2023. producirao Kulturni centar Osijek, jedna od potencijalnih lokacija treće osječke scene / Snimio Kristijan Cimer

Korak naprijed, dva unatrag

Začeci drukčijeg promišljanja o kazalištu u recentnoj kulturnoj povijesti Osijeka datiraju u osamdesete godine prošlog stoljeća i Osječko ljeto mladih (1982–1989). Taj zamašnjak prekida rat, a ono što će uslijediti borba je za preživljavanje u gradu sa stalnom krizom vlasti i proračunskim rupama. Na kraju sumornih devedesetih javljaju se Sanja Ivić, Saša Anočić i Ksenija Zec s Neovisnom umjetničkom scenom u Barutani u kojoj će se do njihova odlaska u Zagreb postaviti Alaska Jack (2000), Noževi u kokošima (2002) i To samo Bog zna (2003). Otad pa do danas prostor Barutane, uz povremena razdoblja oživljavanja, ostat će trajnim mjestom prijepora nikad istinski zaživjele scene. O tome svjedoči vrijedan projekt Udruge M-art, Barutana (2006–2020), koji je nastao iz ljetnog Performance Art Festivala kako bi publici ponudio spoj plesa, multimedije, performansa i glazbe. Inovativnost ga nije lišila maćehinskog odnosa vlasti. Bili su osuđeni na stalne seobe od Barutane, bivšeg kina Zvečevo, hotela Royal, Studentskog centra, Muzeja likovnih umjetnosti, Galerije Kazamat do posljednje stanice u Kulturnom centru Osijek.  

Osnivanje Kulturnog centra Osijek 2018. godine kao polivalentnog umjetničkog prostora u počecima je probudilo entuzijazam koji nije zaživio s projektom kreativnog inkubatora, Stare pekare. Ne samo da u studentskom gradu postoji publika koja može donijeti nove perspektive taman na polovici puta između Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku i Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića, nego je napokon angažirana mlađa generacija umjetnika povezana s Osijekom ili Akademijom za umjetnost i kulturu. Tadašnji ravnatelj Kulturnog centra, Ivan Kristijan Majić, pravodobno prepoznaje redateljski rad Vanje Jovanovića čija je Plišana revolucija s dramaturgom Matejom Sudarićem te 2023. bila ne samo generacijski, osječki projekt, nego i prvi veći uspjeh autorskog tima te, primjerice, glumaca Vedrana Dakića i Mateje Tustanovski. Iste godine iz studentskog ispita izrastaju Stilske vježbe u režiji Vlaste Ramljak te koprodukciji Kulturnog centra Osijek i Udruge Teatar.  

Nakon odviše kratkog propulzivnog razdoblja, ponovno slijedi zatišje. S otvaranjem Koncertne dvorane Franjo Krežma u Kulturnom se centru djelomično odlučuju na zaokret prema komercijalnom i trivijalnom. Takav recept za uspjeh ima i Kino Urania s gostujućim predstavama.  

U Osječko-baranjskoj županiji djeluje 158 raznorodnih  udruga s kazališnom djelatnosti. Nekolicina je prepoznatljiva, poput LUIKE, Putujućeg kazališta, Teatra to go, kazališne družine Susret, Teatra 054 ili udruge Malo drama, malo art. Nerijetko su osnivači umjetničkih organizacija profesori ili bivši studenti Akademije za umjetnost i kulturu, a broj izvedbi predstava je ograničen. LUIKA je u protekloj sezoni producirala Cirkus. Doslovno u režiji Gorana Guksića i Sretni smo, dakle jesmo autorskog tima koji sačinjavaju izvođači predstave.  

Raspršeni, agilni i živi

Teatar to go, uz ostale vrijedne aktivnosti, deset godina neumorno producira putujuće predstave za djecu. Ove su godine zajedno s GK „Joza Ivakić“ iz Vinkovaca praizveli Pčelice u režiji glumca i osnivača Gorana Smoljanovića. Kazališna družina Susret gostovala je na 14. Bobijevim danima smijeha s Izuzetno dramatičnom dramom Mateja Sudarića u režiji Marijana Josipovića. Udruga Malo drama, malo art organizirala je u prostorijama nekadašnjeg Pepperminta koncertna čitanja osječkih mladih dramskih pisaca. Raspršeni i agilni akteri nezavisne scene pokušali su se 2022. godine udružiti putem platforme za razvoj nezavisne kulture Šibica, čiji je cilj bio mapirati nezavisnu scenu u Osijeku.

Jedan od rezultata te ugasle inicijative jest i diplomski rad Mateje Bartulović Mapiranje izvedbenih prostora u gradu Osijeku iz 2024. godine u kojemu je provela istraživanje među stanovnicima mlađe generacije o mogućem idealnom prostoru za treću scenu. Ponovno se iskristaliziralo staro mjesto – Barutana. Osviještene su i propuštene prilike, odnosno postojanje nekadašnjih manjih kazališta koja su u derutnom stanju, privatnom vlasništvu ili u potpunosti prenamijenjena.  

Znajući za estetski i produkcijski zaokret Dubrovačkih ljetnih igara i Splitskog ljeta prema „nezavisnima“, teško je ne razmišljati o Osijeku kao mjestu izborenog poraza jer unatoč dostupnosti prostora za moguće kazališne prenamjene, pa i postojanju jedinstvenog studija lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu sa svim ostalim komplementarnim smjerovima, mjesta za nezavisnu scenu nema, kao ni adekvatne dvorane za igranje studentskih ispita. Spoj konvencionalnog i eksperimentalnog nije samo nešto što se ovdje tek treba dogoditi, nego se valja zapitati je li u trenutačnim konstelacijama to uopće i moguće.

Prekarna budućnost

Praćenje kulture u većim i manjim sredinama svih ovih godina ipak uči oprezu. Osvještava da se sa sličnim problemima nedostatka propulzivnije, brojnije nezavisne scene susreću i Rijeka, koja doduše ima Kolektiv Igralke, ali i Split koji s Domom mladih, ali i starijim inicijativama poput PlayDrame, pokušava ponuditi programski otklon od glavne struje. Osijek je, što se tiče filmske scene, na čvrstim temeljima. Uspješno se s nevelikim budžetom već čitavo desetljeće održava revija hrvatskog kratkometražnog filma Filmska runda, a odnedavno je aktivan i Kino klub. Tu je i likovna scena u galerijskim prostorima od Waldingera, Kazamata do Knifera, da nabrojim samo neke. Novi hrvatski jazz može se čuti od kina Urania, kluba Oxygen do caffe bara Trica. Promocije i razgovori o književnosti prostiru se od knjižare Nova, Grejpa do Kazamata. Prostor za kulturu živi, iako je jedno od njegovih središta, Gradska i sveučilišna knjižnica u centru grada zatvorena do daljnjega. Živi su i akteri raznolike kulturne scene bez obzira na činjenicu što u velikom broju slučajeva nemaju adekvatnu infrastrukturnu i financijsku podršku.  

Godinama mi se kao znatiželjnom promatraču čini paradoksalnom situacija da se najvažniji razgovori o nezavisnoj kulturi u Osijeku potiču iz Zagreba. Jednako mi se paradoksalnom čini loša komunikacija između aktera izvaninstitucionalne i institucionalne scene, ali i nemogućnost udruživanja u sredini gdje se mahom svi poznaju. Ne bi bilo loše nastaviti pozivati na vidljiviju kritičku raspravu sadašnje i prošle gradske uprave koje su pokazivale premalo razumijevanja, znanja i vizije kako bi olakšale, a ne uporno otežavale funkcioniranje nezavisne scene.  

Dakako, ovo nije specifičnost samo Osijeka, nego i svih sredina manjih od Zagreba koje imaju različite kontekste, ali i različite potrebe. Letargija, tako fino pripisivana panonskoj nizini, možda je stvar  mentaliteta. A možda je jednostavno perspektiva takva da u godinama obeshrabrivanja, niza prepreka i učinjenih kompromisa sve teže pronalazimo snagu i zajednički jezik da se ostvari dugo željena utopija istinski žive treće scene.