U očekivanju stolara (ulomak)

Marina Šur Puhlovski, hrvatska književnica respektabilne karijere, u mladosti se bavila novinarstvom i književnom kritikom, a poslije isključivo književnošću. Objavila je 23 knjige i osvojila nagradu Zvane Črnja za najbolju knjigu eseja 2015. i V.B.Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman 2018. „Nije bilo lako, ali sreća pisanja, sreća dohvaćanja istine, nadmašuje bilo kakav uspjeh. Nisam iznevjerila ni svoj život, ni književnost.“ U očekivanju stolara humorni je roman napisan u prvom licu, koji prati jedan dan u životu starije književnice u njezinu stanu u Zagrebu gdje četiri mjeseca čeka stolara da joj donese masku za perilicu posuđa. Pratimo njezina razmišljanja o svemu i svačemu što nas izluđuje u svakodnevici.  Novi roman objavit će izdavačka kuća V. B. Z. 2027.  

„Umjetnost je lijepa jer je beskorisna“, rekao je Pessoa, što je točno i lijepo zvuči, ali što je s ljudima koji stvaraju to beskorisno i koji su beskorisni? Oni neka trpe neimaštinu i podcjenjivanje jer trajat će i kad svi drugi pomru, pa i oni sami  

događaj dana

Opet stolar Roko u mislima, ne mogu ga se riješiti. Dan odmiče, trebala bih se pozabaviti pitanjem književnice-prijateljice i smisliti pitanje koja ću ja njoj postaviti, a ja stalno mislim na stolara, kojem želim zlo. I od toga se ne osjećam dobro. Još se nadam preokretu.  

U tom smjeru razmišljanja ponovno otvaram Facebook da vidim je li što stiglo u Messenger, a da je meni promaklo. Recimo, kad sam otišla po deblje čarape od onih koje nosim za spavanje, jer su mi se stopala smrznula.  

Događaj dana: poruka je stigla. Stolarija Roko se javila. Prijetnja opasnim fiškalom je upalila.  

Roko mi piše da je maska završena, ali da će doći njegov pomoćnik po stolić da na njega pričvrsti šperploču. Ova je također gotova, tj. ofarbana i lakirana. Njih dvojica će se popodne vratiti zajedno dovršiti posao, pričvrstiti masku na vrata perilice. Istog časa osjećam kako bijes prema njemu s mene otpada, kao da mi se kamen skotrljao sa srca, kako kaže narod, jer je to baš takav doživljaj: odjednom teret se rasplinjava, postaješ lagan i lepršav poput (valjda) leptira kad se izvuče iz gusjenice. Još jedna usporedba pada mi na pamet – skidanje oklopa srednjovjekovnog viteza. Koliko su težili ti oklopi? Pedeset kila? Sto? Mora da je vitez bio presretan kad bi ga skinuo. Osjećala sam se kao vitez izašao iz oklopa.     

Više ne želim da Roku odrežu nogu. Predbacujem si da sam to uopće mogla poželjeti, siromahu. Četiri mjeseca gnjavaže i uzrujavanja prebrisane su kao prljavština spužvom na kuhinjskoj radnoj plohi.  

Nisam sasvim sigurna da će se ostvariti to što je rekao, pa mu samo oprezno odgovaram:  

„Kad će majstor doći? Čekam.“  

Stiže odgovor: „Uskoro.“  

Ustajem i protežem se u svom zadovoljstvu, poput mačke, ali ne sjedam natrag na svoju crveno-crnu gaming stolicu. Majstora ne mogu dočekati u pidžami, moram iz pidžame, u trenirku. Treba se i istuširati, srediti lice, kosu. Fljas!  

gaming stolica

Dok sam ustajala, prejako sam se oslonila na rukohvate stolice i jedan rukohvat je ispao iz svog gornjeg šarafa, visi na donjem. Oslonac je iščeznuo. Već neko vrijeme znala sam da će se to dogoditi, ali nisam se obazirala i na vrijeme pričvrstila taj šaraf, pa je sad ispao.   

Gaming stolica zadnji je predmet koji sam kupila preko interneta – zaklela sam se sama sebi. Kupila sam je jer se stolica za radnim stolom u mojoj sobi pokazala preglomaznom za stol u boravku. Istodobno, na internetu se ponudila ova gaming stolica, koja je kao najbolja za kičmu (koja mi je u groznom stanju). Nudila se za samo 80 eura. 80 eura je ništa za stolicu. 80 eura su četiri suvišne knjige koje kupujem po promocijama, jer nije pristojno ništa ne kupiti dok autor gleda i čeka kome će se potpisati. A valjda i kome neće.  

Kad preračunam u kune koliko je koštala stolica, nije baš malo – 600 kuna, ali u eurima to je ništa. Novac nam više ne vrijedi ništa. A mi vrijedimo koliko nam vrijedi novac – dakle, ništa. Sad ga barem možemo mirno trošiti, dok ga ima, jer ionako ne vrijedi ništa.  

Stolica je došla u dijelovima. Znala sam da će tako biti, ali zamišljala sam je cjelovitu, kakva je na slici, i prepala sam se kad se pojavila kutija s dijelovima – tko će to složiti? Muža nema, kći često nema vremena ni pojesti hranu, odnosi je u plastičnim posudama. U onih 80 eura nije uračunat moj rad na sklapanju stolice, koji je potrajao tri dana. To bi skoro bila još jedna stolica, ukoliko bi dnevna zarada bila 26 i nešto eura. Toliko u odjevnoj industriji na Kubi radnici zarađuju mjesečno (išla sam pogledati na Google gdje su najmanja primanja na svijetu). Oko osamsto eura mjesečno kod nas je visoka penzija, a što odgovara radnom danu od 26 i nešto eura. Dakle, prodavač stolice ukrao mi je zaradu od tri dana bogatih penzionera u Hrvatskoj. Ili tromjesečnu zaradu na Kubi. Ne znam zašto sam se primila tog računanja. Možda zbog majstora koji je došao pregledati novi bojler i radijatore (prije zime), ostao je 10 minuta i odnio mi sto eura. Kolika je njegova satnica? Ne da mi se ni preračunavati.

Prošlog ljeta ozlijedila sam palac na desnoj ruci, oštetila živce, jedva mi služi, namučila sam se šarafeći stolicu, a onda se pokazalo da tu stolicu treba stalno šarafiti. Šarafi počinju kliziti van iz utora čim se osloniš na rukohvate. Stolica je šrot, iako ima električni masažer za leđa, i može se spustiti toliko da u njoj skoro ležiš. Perilica rublja stara je tridesetak, a možda i više godina i još radi. Ona nije šrot. U trideset godina završili smo u šrotu.  

vanvremenske pojave

Jednom sam napisala pjesmu o tome kako je moja mama imala sedam godina kad je umro Franz Kafka, i kako mi je to nevjerojatno – da je moja mama uopće živjela u vrijeme kad je živio Franz Kafka, i kako mi se to čini nemoguće i zbog nečeg zastrašujuće. Sad sam odjednom shvatila što me je zbunjivalo u toj usporedbi – mama je za mene živjela u vremenu, a Kafka izvan vremena. Mama je bila potrošna, Kafka nije. Tu smo, dakle (ushićujem se),  jedino istinskoj umjetnosti uspijeva nemoguće – da se iščupa iz vremena. Tu ideju ću razraditi u razgovoru s onom književnicom, i zaraditi 50 eura, koliko ćemo svaka dobiti za svoj dio razgovora. Obavila bi ga i badava. Nema cijene za izvanvremenske pojave, to je rješenje tajne zašto umjetnici ne mogu naplatiti svoj rad, a i dalje rade, kao da ga naplaćuju. A budući da ga ne naplaćuju za radni svijet, koji svoj rad naplaćuje, oni su niškoristi, to jest, beskorisni.  

„Umjetnost je lijepa jer je beskorisna“, rekao je Pessoa, što je točno i lijepo zvuči, ali što je s ljudima koji stvaraju to beskorisno i koji su beskorisni? Oni neka trpe neimaštinu i podcjenjivanje jer trajat će i kad svi drugi pomru, pa i oni sami. To im je nagrada.  

Kad me kći na telefon pita što radim, a joj kažem da pišem, s druge strane čujem kako frkće nosom, jer ja opet ne radim ništa, a ima nešto što bih za nju mogla obaviti. Ona ne stigne, ona je prezaposlena. Odmah se ponudim obaviti joj što od mene očekuje i ona odmah prihvaća. Riješili smo se tog pisanja koje ne treba nikom, naročito njoj, koja više ne čita beletristiku. Ali mislim da je u dnu duše (čudna fraza: pa zar duša ima dno?), ljubomorna što se ja izmještam iz vremena, a ona ne, i da je ta ljubomora jedan od razloga podcjenjivanja umjetnika dok su živi. Kad umru, fizički su se izmjestili iz vremena, nemaš više na koga biti ljubomoran, pa dotičnog – nepostojećeg – možeš i slaviti.  

pripreme za stolarova pomoćnika

Pod tuš, u trenirku, za stol. Malo sam se i našminkala i počešljala da ne prestrašim dečka, stolarova pomoćnika. Usput sam se zgranula kad sam se načas uhvatila u ogledalu, a da se pred ovim nisam namjestila. Zgromilo me sivilo tog lica, koje je kao moje, a još više obješenost obraza. Bez šminke sam baš sperilek (nekadašnja krpa za pranje suđa). Znaš to, ali zaboraviš dok se ne ugledaš, dok te ne zaskoči ogledalo. S godinama sve se na tebi objesi. Obješenost tijela sakriješ, ali lica ne možeš.  

Najgore što sam od starosti vidjela bile su bore na jednoj ženi u koje se uvukla prljavština. I danas mi je zlo kad se toga sjetim. Valjda se ta žena nije stoljećima prala kad joj se to moglo dogoditi. A bila je draga, dobra, uvijek nasmijana s tim prljavim borama. Bila je mršava kao osušena grančica. (Uvijek usporedba s grančicom kad je mršavost u pitanju, što se može.) Živjela je s gomilom mačaka i debelim mužem koji je vječno sjedio pred kućom i pljuvao u slamnati šešir. Otkuda se samo pojave te slike usputnih likova života i po kojem kriteriju, pitam se. Slika je bezbroj, zaboravi ih se bezbroj, a samo neke se uporno vraćaju, kao da nešto poručuju. Ali što? Da će se i meni u borama nakupiti prljavština i da ću pljuvati u šešir kao Matek (kako se zvao taj muž. Njeno ime sam, začudo, zaboravila). Nema smisla o tome ni mozgati.  

Vratila sam se u boravak uređena. Čak i namirisana imitacijom parfema, koji kupujem na placu, za odlaske na plac i u trgovinu, i za kuću. Skupi, francuski (kćerin poklon), čuvam za posebne prilike. Škrta sam previše plaćati nešto što nisi pojeo, popio, obukao, i što samo ispari.  

Još malo kave i Cedevite, zadnji gutljaji. Ne volim taj trenutak kad sve popijem jer bih stalno nešto pila, stalno žeđam (valjda zbog pušenja, šećer nemam), a kažu da je nezdravo piti više od dvije šalice kave dnevno i čaše Cedevite dnevno. Pa što da pijem? Vodu. Vodu popijem odmah, na eks, ne mogu vodu pijuckati i u njoj uživati. Ni malo limuna ništa ne mijenja, jer fali mi šećer uz limun, koji izbjegavam. Ni ona stevija ne može se trošiti u beskraj, i ona je nezdrava, kako sam već rekla, a treba mi za kavu i za čaj navečer. Dakle, trpi.  Svega ima (kad imaš novaca), a sve je ograničeno, sve te ugrožava. Krajnje nelogično.