Transatlantsko partnerstvo pred izazovom novog početka

Nastup američkog predsjednika Donalda Trumpa na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu podsjećao je na scene među adolescentima u nekoj prosječnoj gradskoj četvrti. Mjesni snagator obraća se skupini pristojnih mladića i obećava im da ih neće tući, a oni svejedno nisu pretjerano sretni jer im nije pravo što im je uopće prijetio.

Trump je napustio Davos smatrajući da ima Europljane
u šaci, a Europljani razmišljajući kako ga spriječiti
da ne izazove još veći nered / Izvo PIXSELL

Donald Trump prvi je američki predsjednik koji se europskim čelnicima nije obratio kao partner, nego kao gospodar. Njegov nastup u Davosu bio je pokušaj uvjeravanja da svi institucionalni mehanizmi, ugovori i procedure ne vrijede ništa naspram njegovoj riječi. Govor mu je bio dijelom dosadan, a čak ni onaj dio koji je trebao biti dramatičan, odustajanje od sile u namjeri da prisvoji Grenland, nije bio odveć napet, jer su slušatelji već znali da će stati na kočnicu. Uoči njegova nastupa, to su jasno signalizirali glavni tajnik NATO-a Mark Rutte i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen. Trump međutim nije odustao od poruke da je on mjerilo svega. Kao što se to često događa i u svakodnevnom životu, sugovornici su se na kraju razišli u miru. On s osjećajem da ih ima u šaci, oni razmišljajući kako ga spriječiti da ne izazove još veći nered. Tako otprilike danas izgleda stanje transatlantskih odnosa.

Ono što se pouzdano zna o Trumpu jest da je nepredvidljiv. I da ne mari za vrijednosni i institucionalni sustav na kojemu počiva zapadni svijet. Toj su se spoznaji u međuvremenu prilagodili i zapadni partneri, demonstrirajući pomirljivost i razmišljajući kako spasiti taj dio svijeta od idućih Trumpovih poteza. A on je shvatio da je prijetnjama saveznicima naišao na dvije važne prepreke. Kao prvo, ni on ne želi riskirati raspad zapadnog bloka i teške posljedice toga po čitav svijet. Kao drugo, i Europska unija ima mehanizme pritiska. Sankcije kojima se prijetilo nanijele bi ogromnu štetu objema stranama, a američko gospodarstvo, koje trpi zbog rastućih životnih troškova s kojima Trump nikako ne uspijeva izaći na kraj, gurnule bi u još veću krizu.

Trump ipak neće odustati od strategije gomilanja moći mimo svih pravila, a Europljani će se i dalje morati baviti krpanjem pukotina u transatlantskim odnosima. Uz nadu da će Trump što prije otići. No, hoće li se sve riješiti kad on jednoga dana ode?

Sjedinjene Američke Države već više od sto godina vrijede kao predvodnik zapadnog svijeta. Ali u čemu ga zapravo predvode? Transatlantsko partnerstvo temelji se na zajedničkom vrijednosnom sustavu, zajedničkom normativnom sustavu društvenih odnosa, na odgovarajućem uzajamnom povjerenju, na gospodarskim odnosima i zajedničkim sigurnosnim strukturama.

Vrijednosni sustav zapadne civilizacije polako se rastače, normativni okviri slabe, a pitanje je što u tom kontekstu uopće znači povjerenje. SAD je sa svojom golemom vojnom silom zaštitnik zapadnoga svijeta, ali predvodnik je nešto drugo. Doduše, demokratska politička misao temelji se i na iskustvima američke demokracije kao i na doprinosu američkih mislilaca i političkih stratega. No pitanje je bi li Amerika danas mogla biti predvodnik da nije vojno dominantna. Sjedinjene Države nisu uzorna demokracija u odnosu na mnoge europske zemlje. To se između ostaloga odnosi na pitanje političke reprezentativnosti i sustav političkog odlučivanja, a demokratska procedura u Americi u nekim se segmentima značajno razlikuje od europske. Istodobno, kad je riječ o samom shvaćanju strukture i normativnog okvira društvenih odnosa, autentična europska politička misao u posljednjih je nekoliko desetljeća potpuno potisnuta utjecajem marketinški uspješnih teorija i koncepata po mjeri američkog društva.

Ostaje činjenica da je SAD izvukao Europu iz dva svjetska rata, kao i da bi Europa bez SAD-a danas bila lak plijen drugih sila. Bi li Amerika bila predvodnik da nije tako vojno jaka? U Europi se neizbježno mora o tome razmišljati, posebice sada kada je predvodnik počeo otvoreno prijetiti partnerima. Europski čelnici u međuvremenu su uvidjeli da partnerstvo moraju graditi na novim temeljima.

Europa u dogledno vrijeme ne može stvoriti vlastitu jedinstvenu vojsku, za to postoje velike institucionalne i proceduralne prepreke. Ali može značajno povećati izdatke za obranu i užurbano raditi na integraciji europskih vojski. Europi nije potreban predvodnik ni u gospodarskom ni u političkom smislu. A transatlantsko partnerstvo, nakon potresa što ih je izazvao Trump i prijetnje da će se predvodnik odmetnuti, može se graditi jedino tako što će Europa jačati vlastito samopouzdanje, uključujući i sigurnosne strukture. Europski čelnici shvaćaju da je to nužno, vrijeme će pokazati je li to i moguće. Ali to se čini kao jedini način očuvanja i sustavnog učvršćivanja povjerenja među transatlantskim partnerima. Drugo rješenje nije na vidiku. Ne postoji opcija da se svi u miru raziđu. Svijet je previše opasan da bi si zemlje zapadnog svijeta mogle priuštiti luksuz raspuštanja savezništva. To vrijedi i za Europu i za Sjedinjene Američke
Države.